Разговор:Иво Андрић — разлика између измена

::1. ne vidim ništa sporno u tvrdnji da je Andrić odličan kao novelist, ali da nije po vokaciji romanopisac. Takve su tvrdnje iznošene vrlo često (mislim da je ti činio i srpski kritičar Milošević), s dosta argumenata. Andrićeva su 2-3 romana razvučeni i dosadni, to priznaju skoro svi koji su se upustili u analizu njegova djela. "Ćuprija" i "Hronika" su daveži i nitko ih ne čita-nasuprot sjajnim pripovijetkama, koje je napisao bar 3-4 knjige. E sad, može se naglasiti da je dobio Nobela za romane. To jest istina-no, što onda ? Ima Nobelovaca koji su dobili tu nagradu za književnost, daleko su lošiji pisci od Andrića (Dario Fo, Pinter,..), a obrazloženja su im upravo smiješna. Možda je ovdje skriven kompleks tipa "roman je velika forma, a pripovijest mala, pa su novelisti manje vrijedni nego romanopisci". Takav stav je urnebesno smiješan, jer veliki novelisti kao Čehov daleko premašuju u dosegu i vrijednosti autore debelih priznatih romačina kao što su Šolohov, Dreiser, Gunther Grass ili Robert Musil. Slično je s Hemingwayem, piscem manjega dosega od Andrića, koji je sjajan auktor kratkih priča, dok su mu razvikani romani (Za kim zvono zvoni, Zbogom oružje, Imati i nemati,..) druga liga. Sve je više, na koncu, prihvaćeno stajalište da je Andrić vrhunski u svojim zapisima "Znakovi pored puta", vjerojatno boljoj prozi od sličnih Musilovih ili Kafkinih. Da se vidi da ovo nije isisano iz prsta, navodim poveznicu američkoga pisca/slavista Schwartza (kojega unitaristička, pa i neka estetska gledišta ne dijelim), dok bi popis domaće literature koja razglaba ovo gorenapisano bio povelik: http://www.newcriterion.com/archive/18/may00/schwartz.htm , "...Ivo Andric, a Bosnian Croat by birth but a Serb by conviction, took the conflict between Bosnian wildness and Islamic discipline, or, as he always seemed to see it, tyranny, and the ensuing propensity, over centuries, for the country to suffer violence, as the major theme of his writing. The “damned yard” in the work of that title is the central courtyard of an Ottoman prison. Of the five authors under consideration here, he was the most traditional, and the only one who did not identify with a broader European modernism. His novels are purely descriptive and rather pedestrian in their composition—his defenders always praise him as a storyteller of the old school—with an undeniable sheen of nationalist ideology. They are very much a product of the Slav Romantic upsurge against the Habsburg and Ottoman empires, and Andric himself was imprisoned in 1914 for involvement in the Mlada Bosna (“Young Bosnia”) conspiracy that took the life of the Austrian archduke Franz Ferdinand and his wife Sophie, and brought about the First World War. Andric is an author of “big books.” Sarajevo is replete with copies of The Bridge on the Drina that have been bought by members of the international community employed here and put aside after an attempt at the first chapter..."