Islam u Hrvatskoj — разлика између измена

[[Islam]] u [[Hrvati|Hrvata]] danas je izuzetno retka pojava. Po spisku stanovništva [[2011|2011.]] u Hrvatskoj živi 9 647 Hrvata islamske vere. <ref>[http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/results/htm/H01_01_12/H01_01_12.html www.dzs.hr], "4. STANOVNIŠTVO PREMA NARODNOSTI I VJERI, POPIS 2011.", pristupljeno 14. jula 2013.</ref> Većina potomaka ljudi iz [[Hrvatska|Hrvatske]], [[BiH]], [[Srbija|Srbije]] i [[CrnaЦрна GoraГора|Crne Gore]] koji su tokom turske okupacije prešli na islam danas se u nacionalnom smislu oseća [[Bošnjaci]]ma, dok malen broj njih imaju formiran hrvatski ili srpski nacionalni identitet. Bosanskim se muslimanima tokom ustaškog režima ([[1941|1941.]]-[[1945|1945.]]) intenzivno nametao hrvatski identitet, ali njega nikada nisu prihvatile široke mase, već samo intelektualna elita.

Islam na hrvatske etničke prostore dolazi prodorom [[Turci|Turaka]]. On uglavnom nije nametan silom, već su se prelaskom na isti dobivale zemlja i razne druge privilegije. To je razvilo antagonizam hrišćana prema muslimanima koji traje do današnjih dana. Često se u narodu zovu poturicama ili Turcima, a najveći hrvatski i srpski nacionalni heroji bili su borci protiv Turaka koji su doneli islam na Balkan. To je sprečavalo muslimane u formiranju hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta, bez obzira na zajednički jezik. Očigledno, ni srpska ni hrvatska nacionalna ideologija nisu mogle da ističu većinske zahteve na Bosnu i Hercegovinu bez pridobijanja muslimana. Otuda su proistekli zahtevi za "nacionalizacijom" muslimana, to jest za njihovim svrstavanjem bilo u hrvatsku ili u srpsku nacionalnost. Rezultat tih sporova bilo je bošnjaštvo, kao prvo odbrambeno sredstvo ponosnih muslimanskih spahija protiv nacionalnih pokreta nekadašnjih njihovih hrišćanskih podložnika. I budući da sva vrhovništva umiru dostojanstveno, samrtna pesma Bošnjaka, koju je [[1891|1891.]] spevao [[Safvet-beg Bašagić]], sve eminentniji muslimanski pesnik veoma plemenita roda, glasila je ovako: "Od Trebinja do brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata". Tri godine kasnije, Bašagić je postao aktivist Starčevićeve stranke u Zagrebu i deklarisani Hrvat. Nesumnjivo je da su pravoslavne implikacije srpstva umanjile privlačnost srpske nacionalne ideologije među muslimanima uopšte. Samo je nekolicina muslimanskih intelektualaca pristupila srpskoj nacionalnosti: [[Osman Đikić]], [[Avdo Karabegović|Avdo Karabegović Hasanbegov]] i njegov rođak S. Avdo Karabegović (kod kojega je ono "S" označivalo "Srbin"). Ukratko, srpski je nacionalni pokret tražio od muslimana da veruju da je otomanski period - od kojega se prelazak na islam ne može da odvoji - bio zapravo korak nazad. Sam je [[Ante Starčević|Starčević]], kao kreator modernog hrvatskog nacionalizma, držao da su bosanski muslimani najbolji Hrvati. Godine [[1900|1900.]], kada je nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler, čiji je katolički klerikalizam bio doličan njegovu nebosanskom poreklu, pokušavao da identifikuje hrvatsku nacionalnost sa katoličanstvom, i kada je, dapače, zagovarao muslimanski prelaz na katoličanstvo, franjevački mu je Osvit odgovorio izjavom, da katoličanstvo ne bi propalo, kad bi nestalo Hrvata, niti bi Hrvati propali kada bi prestali da budu katolici. Masovna većina prve univerzitetske generacije muslimana držala je sebe Hrvatima. Neki od njih, posebno Safvet-beg Bašagić, čitave su stranice ispisivali u Osvitu, svedočeći na taj način prihvatanje muslimana i islama unutar nacionalnih i kulturnih granica hrvatstva. Premda je broj muslimanskih intelektualaca koji su se deklarisali kao Hrvati u prvoj polovini 20. veka premašio broj onih koji su sebe držali Srbima, možda u omeru deset na prema jedan, barem trećina muslimanskih intelektualaca i velika većina običnih muslimana izbegavala je biti zahvaćena bilo kojim procesom "nacionalizacije". Unatoč njezinoj potpunoj dominaciji nad bosanskom muslimanskom zajednicom, [[Jugoslovenska muslimanska organizacija]] se nije mogla da predstavi kao predstavnik jedne formirane nacionalne grupe, budući da je koncepcija posebne bosanske muslimanske nacionalnosti bila neprihvatljiva ne samo za Srbe i Hrvate, nego i za same muslimanske vođe. Čak ako muslimanske mase nisu svesne svoga nacionalnog imena, one su ipak nacionalno određene. Prema rečima Osmana Nurij-bega Firdusa, oni su "prisustvovali i krunisanju Tomislava i krunisanju Stjepana Dušana, ali su onda, vjere radi, izgubili nacijonalno osjećanje... Oni su svjesni da im je podloga slovenska, da su jedan dio srpsko-hrvatskog tijela, koji je radi religije postao anacijonalan... biti u isto vrijeme musliman i osjećati nacijonalno, to nije moguće; islam je preči od narodnosti". Protumuslimanski karakter agrarnih konflikata u Bosni i Hercegovini gotovo je posve onemogućio muslimansku integraciju unutar srpske nacionalne ideologije. A prihvatiti Hrvate, za njih bi to značilo izazvati izravnu konfrontaciju sa Beogradom, koja bi vrlo verovatno imala za rezultat podelu Bosne i Hercegovine, a JMO - i muslimani općenito - upravo su to hteli pod svaku cenu da izbegnu. Na primer, od 24 poslanika koji su izabrani na listi JMO na izborima u novembru [[1920|1920.]] godine, 15 ih se deklarisalo Hrvatima, dvojica Srbima, petorica se uopšte nisu nacionalno identifikovala, a jedan se deklarisao kao Bošnjak. Od 18 poslanika i njihovih zamenika izabranih na listi JMO na izborima [[1923|1923.]], svi su se, osim dr. Mehmeda Spahe (1883.-1939.), predsednika stranke posle 1921., deklarisali kao Hrvati. U svoje studentsko vreme, Spaho se deklarisao kao Srbin, a kasnije se nije hteo zvati ni Srbinom ni Hrvatom. Interesantno je da se njegov brat Fehim, reis ul-ulema jugoslovenskih muslimana od [[1938|1938.]] do [[1942|1942.]], deklarisao kao Hrvat. Treći brat, Mustafa Spaho, po profesiji inžinjer, deklarisao se kao Srbin. Spahin naslednik, [[Džafer-beg Kulenović]], figurirao je u [[Ante Pavelić|Pavelićevoj]] (Pavelić je odrastao u većinski islamskoj sredini) hijerarhiji kao dio obligatnog bosanskog dekora. Godine [[2009|2009.]] objavljena je knjiga Nade Kisić ''Muslimani i hrvatski nacionalizam'' koja opisuje odnos prema bosanskim muslimanima u vreme ustaškog režima. <ref>[http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjige-opsirnije.php?ppar=6422 www.mvinfo.hr], "Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941. - 1945.", objavljeno 10. juna 2010., pristupljeno 14. jula 2013.</ref> Nakon pada NDH broj muslimana koji se smatraju Hrvatima je minoran (par hiljada).