Отворите главни мени

Alija Bejtić (Kukavice kod Rogatice, 1. maj 1920. — Sarajevo, 7. jul 1981.) bio je bošnjački, bosanskohercegovački i jugoslovenski istoričar kulture, orijentalista i publicista.[1][2]

Alija Bejtić
Datum rođenja1. maj 1920.
Mjesto rođenjaKukavice kod Rogatice
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca
Datum smrti7. jul 1981.
Mjesto smrtiSarajevo
SFRJ
ObrazovanjeIstoričar kulture, orijentalista

Садржај

BiografijaУреди

Rođen je 1. maja 1920. godine u selu Kukavice kod Rogatice u istočnoj Bosni. Osnovnu školu je završio u Rogatici, a školovanje nastavio u Gazi Husrev-begovoj medresi, koju je završio 1943. godine, te tri godine kasnije dopunski ispit na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Sarajevu. Diplomirao je na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu 1955. godine sa radom „Povijest i umjetnost Foče na Drini“.[1][2]

Nakon završetka studija zapošljava se u Zemaljskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu[1][2], gdje ostaje do 1957. godine[2], a potom i u Urbanističkom zavodu Bosne i Hercegovine. Najveći dio radnog vijeka Bejtić je proveo u radu na zaštiti i konzervaciji spomenika kulture. U tom smislu njegov najveći profesionalni doprinos je bio u periodu između 1966. i 1977. godine, kada je obavljao dužnost direktora sarajevskog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, sa čijeg je mjesta dao značajan doprinos zaštiti sarajevskih spomenika, naročito arhitektonsko-urbanističkog ansambla Baščaršije. Njegova studija „Stara sarajevska čacšija jučer, danas i sutra — osnove i smjernice za regeneraciju“ je našla svoju praktičnu primjenu u podlozi plana uređenja Baščaršije.[1]

Nakon odlaska iz Gradskog zavoda za zaštitu, prelazi u Orijentalni institut u Sarajevu gdje radi u zvanju naučnog savjetnika.[1][2]

Bibliografija Alije Bejtića broji preko 420 jedinica (među kojima i 11 zasebnih djela)[1][2], počev od 1939. godine kada izdaje svoj prvi rad „Dolazak Omer-paše u Bosnu“ u Novom Beharu.[1][3] Tematski se njegov opus dijeli na tri grupe: 1. radovi iz istorije i materijalne kulture Bosne i Hercegovine iz osmanskog perioda (koji su uopšte njegov najzančajniji doprinos istoriji i istoriji umjetnosti); 2. prevodilački radovi; 3. radovi na izučavanju književnog i folklornog blaga, naročito lirske i epske muslimanske narodne pjesme.[1]

Od važnosti za jugoslovensku orijentalistiku i istoriju ističu se radovi u kojima se rasvjetljava lik, uloga i djelatnost pojedinih ličnosti iz perioda Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću. To su radovi: „Bosanski namjesnik Mehmed paša Kukavica i njegove zadužbine u Bosni“ (Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju (POF) VI—VII, Sarajevo, 1956—57, 77—114); „Elči hadži Ibrahim-pašin vakuf u Travniku“ (el-Avdije, V/1942, 7, 165—179, 8-10, 277—240 i 11—12, 276—288); „Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov zbornik bosanskih memorijala 1672—1719“ (Radovi — ANUBiH, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga19, Sarajevo 1977, 201—241).[4]

Interesovanje za kulturnu istoriju i poznavanje orijentalnih jezika, Bejtića su odvele i u tada slabo proučenu tematiku bosanskohercegovačke kulturne baštine na orijentalnim jezicima. Plod naučnoistraživačkog rada, koji zauzima važno mjesto u domaćoj orijentalistici i istoriji književnosti, su radovi o ličnostima i stvaralaštvu jednog broja stvaralaca na orijentalnim jezicima, do tada malo poznatih u domaćoj orijentalistici: „Pjesnik Sabit Alaudin Užičanin kao sarajevski kadija i bosanski mula“ (Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, II—III/1974, 3—20); „Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga“ (Radovi ANUBiH, Odjeljenje društvenih nauka, knj.19, Sarajevo, 1977, 243—267).[5]

Bejtić je doprinio i izučavanju istorije pojedinih naselja u BiH iz vremena Osmanskog carstva. Posebno se ističu radovi: „Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini“ (POF III—IV/1952—53, 229—296); „Povijest i umjetnost Foče na Drini“ (Naše starine, III/1956, 23—74, IV/1957, 33—62); „Nova kasaba u Jadru — Građevno-urbanistički razvoj naselja kao tipa karavanske varoši“ (Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine XI/1960, 225—250); „BanjaLuka pod turskom vladavinom — arhitektura i teritorijalni razvitak grada u XVI i XVII vijeku“ (Naše starine, I/1953, 91—117); „Rudo i rudski kraj kroz vjekove“ (Rudo-Spomenica povodom 30. godina Prve proleterske brigade, Sarajevo 1971, 179—240); „Podaci za kulturnu povijest vezirskog grada Travnika“ (Naše starine, II/1954, 151—166), i mnogi drugi radovi.[5]

Prikupljajući i proučavajući narodno književno i folklorno stvaralaštvo dao je znatan prilog i folklornoj baštini: „Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama“ (dva dijela) (Bilten Instituta za proučavanje folklora, 2/1953, 387—405, 3/1955, 105—124); U rukopisu je ostao neobjavljen rad: „Zbirka epskih i lirskih pjesama“.[5]

Zbog svog obilnog naučno-istraživačkog rada iz oblasti osmanistike izabran je za dopisnog člana Istanbulskog instituta i Instituta za islamsku umjetnost u Ankari, dok je njegov doprinos zaštiti i regeneraciji Baščaršije polučio dobijanje grupne 27.-julske nagrade SR Bosne i Hercegovine 1976. godine.[5] Bejtić je učestvovao i na brojnim tematskim skupovima u Jugoslaviji i van nje, a sarađivao je i sa brojim naučnim ustanovama: Akademijom nauka Bosne i Hercegovine, Enciklopedijom Jugoslavije, Enciklopedijom likovnih umjetnosti (gdje su zapaženi njegovi doprinosi, kao i u Enciklopediji leksikografskog zavoda).[5][6] Iza sebe je ostavio i brojne neobljavljene radove.[7]

Preminuo je 7. jula 1981. godine u Sarajevu.[1][2]

Izabrana bibliografijaУреди

KnjigeУреди

  • Bejtić, Alija (2007). Banjaluka pod osmanskom vladavinom : arhitektura i teritorijalni razvitak grada ; [urednici Fuad Balić, Ismet Smailović, Sabira Husedžinović]. Banja Luka: Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" (Banja Luka : Grafid).  (COBISS.RS 371480) COBISS.BIH 371480

Radovi u časopisismaУреди

ReferenceУреди

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 POF br. 31 (1981). str. 7.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 „Bejtić, Alija”. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 20. 6. 2019. 
  3. ^ Čar-Drnda (1987). str. 203.
  4. ^ POF br. 31 (1981). str. 7—8.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 POF br. 31 (1981). str. 8.
  6. ^ Čar-Drnda (1987). str. 209—210.
  7. ^ POF br. 31 (1981). str. 8—9.

LiteraturaУреди