Protesti u Francuskoj u maju 1968.

(преусмерено са May 68)

Počevši od maja 1968. godine, širom Francuske je došlo do perioda građanskih nemira, koji su trajali oko sedam nedelja i koji su vršeni demonstracijama, opštim štrajkovima i okupacijom univerziteta i fabrika. Na vrhuncu događaja, koji su od tada postali poznati kao maj 68, francuska ekonomija je zaustavljena.[1] Protesti su dostigli tačku u kojoj su se politički lideri pribojavali građanskog rata ili revolucije; nacionalna vlada je nakratko prestala da funkcioniše nakon što je predsednik Šarl de Gol u jednom trenutku tajno pobegao iz Francuske u Nemačku. Ovi protesti su podstakli pokrete širom sveta, pesmama, maštovitim grafitima, plakatima i sloganima.[2][3]

Protesti u Francuskoj maja 1968.
Deo protesta iz 1968.
Barikade u Bordou u maju 1968.
Datum2. maj – 23. jun 1968
(1 mesec i 3 sedmice)
Lokacija
Francuska
MetodiOkupacije, spontani štrajkovi, generalni štrajkovi
Rezultiralo uVandredni zakonodavni izbori
Strane u civilnom sukobu
Vodeće figure
Necentralizovano vođstvo
Fransoa Miteran
Pjer Mendes Frans
Šarl de Gol
(predsednik Francuske)
Žorž Pompidu
(premijer Francuske)

Neredi su počeli nizom studentskih okupacijskih protesta protiv kapitalizma, konzumerizma, američkog imperijalizma i tradicionalnih institucija. Snažna policijska represija protiv demonstranata naterala je francuske sindikalne konfederacije da pozovu na štrajkove solidarnosti, koji su se raširili mnogo brže nego što se očekivalo i obuhvatili 11 miliona radnika, što je više od 22% ukupnog stanovništva Francuske u to vreme.[1] Pokret je bio karakterisan spontanim i decentralizovanim plahovitim dejstvima; ovo je stvorilo niz sukoba, ponekad čak i internih sukoba između sindikata i levičarskih partija.[1] Bio je to najveći generalni štrajk ikada pokrenut u Francuskoj, i prvi spontani nacionalni generalni štrajk.[1][4]

Događaji u maju уреди

Studentski štrajkovi уреди

 
Javni trg Sorbone, u Latinskoj četvrti Pariza
Grafit u učionici
„Živeo de Gol” je jedan od grafita na ovoj zgradi Pravnog fakulteta.
Univerzitet u Lionu tokom studentske okupacije, maj–jun 1968

Posle višemesečnih sukoba između studenata i vlasti na Nanterskom kampusu Univerziteta u Parizu (sada Pariski univerzitet Nanter), administracija je 2. maja 1968. zatvorila univerzitet.[5] Studenti na Sorbonskom kampusu Univerzitetu u Parizu (danas Sorbonski univerzitet) sastali su se 3. maja u Parizu kako bi protestovali protiv zatvaranja i pretnje proterivanja nekoliko studenata iz Nantera.[6] U ponedeljak, 6. maja, nacionalna unija studenata, Union Nationale des Étudiants de France (UNEF) - još uvek u današnje vreme najveća studentska unija u Francuskoj - i unija univerzitetskih nastavnika sazvali su marš u znak protesta protiv policijske invazije Sorbone. Više od 20.000 učenika, nastavnika i pristalica marširalo je prema Sorboni, koju je policija opkoljavala. Policija je papala povorku pendrecima, čim se približila. Dok se gomila uglavnom raspršila, neki su počeli da stvaraju barikade od svega što je bilo pri ruci, a deo je bacao kaldrmsko kamenje po žandarmima, prisiljavajući ih da se povuku na neko vreme. Policija je zatim uzvratila suzavcem i ponovo se stuštila na okupljene. Više stotina studenata je uhapšeno.

Unije srednjoškolskih učenika su izrazile podršku neredima 6. maja. Sledećeg dana pridružili su se učenicima, nastavnici i u sve većem broju mladi radnici. Oni su se okupili kod Trijumfalne kapije, i zahtevali su da se:

  • sve krivične prijave protiv uhapšenih studenata odbace,
  • policija napusti univerzitet, i
  • vlasti ponovo otvore Nanter i Sorbonu.

Pregovori su propali, a studenti su se vratili na svoje kampuse nakon lažne dojave da je vlada pristala da ih ponovo otvori, samo da bi otkrili da policija još uvek zaposeda škole. To je dovelo do gotovo revolucionarne razjarenosti među studentima.

U petak 10. maja, još jedna velika masa naroda se okupila na Riv Gožu. Kada su ih snage bezbednosti ponovo blokirale na prelazu reke, gomila je ponovo podigla barikade, koje je policija potom napala u 2:15 ujutro, nakon što su pregovori ponovo bili neuspešni. Sukob koji je rezultirao stotinama uhapšenih i povređenih, trajao je do zore sledećeg dana. Događaji su emitovani na radiju dok su se odvijali, a ishodi su prikazivani na televiziji sledećeg dana. Pojavile su se optužbe da je policija učestvovala u neredima, putem agenata provokatora, paljenjem automobila i bacanjem Molotovljevih koktela.[7]

Vidi još уреди

Reference уреди

  1. ^ а б в г „Situationist International Online”. 
  2. ^ „Mai 68 - 40 ans déjà”. Архивирано из оригинала 25. 11. 2016. г. Приступљено 09. 01. 2020. 
  3. ^ DeRoo, Rebecca J. (2014). The Museum Establishment and Contemporary Art: The Politics of Artistic Display in France after 1968. Cambridge University Press. ISBN 9781107656918. 
  4. ^ Erlanger, Steven (29. 4. 2008). „May 1968 - a watershed in French life”. New York Times. Приступљено 31. 8. 2012. 
  5. ^ Rotman, стр. 10–11; Damamme, Gobille, Matonti & Pudal, ed., p. 190.
  6. ^ Damamme, Gobille, Matonti & Pudal, ed., p. 190.
  7. ^ „Michel Rocard”. Le Monde.fr. Архивирано из оригинала 22. 10. 2007. г. Приступљено 21. 4. 2007. 

Literatura уреди

Spoljašnje veze уреди