Đorđe Bulić (Beograd, 27. jul 1883 — Beograd, 1960) bio je srpski oficir i pešadijski brigadni general Jugoslovenske vojske.

Đorđe Bulić
Lični podaci
Datum rođenja(1883-07-27)27. jul 1883.
Mesto rođenjaBeograd,  Kraljevina Srbija
Datum smrti1960.(1960-Nedostaje neophodni parametar 1, mesec!-00) (76/77 god.)
Mesto smrtiBeograd,  FNRJ
Vojna karijera
Služba1906 — 1941.
Čin Pešadijski brigadni general
Učešće u ratovimaBalkanski ratovi
Prvi svetski rat
Drugi svetski rat

Školovanje

uredi

U nižu školu Vojne akademije stupio je 1900. godine sa XXXIII klasom pitomaca. Kao pitomac ruske države Bulić je bio na školovanju u Pešadijskom učilištu.

Vojna karijera

uredi

Proizveden je za pješadijskog potporučnika 1906. godine. U kapetana II klase unapređen je 1913, u majora 1918, u pukovnika 1927, a u brigadnog generala 1934. godine. Učestvovao je u svim ratovima od 1912 – 1918. godine. Bio je: vodnik komandir čete, komandir mitraljeskog odeljenja, komandant bataljona, pomoćnik komandanta puka, komandant puka, komandant pješadijske divizijske oblasti. U ratu je učestvovao kao komandir čete XI pješadijskog puka „Karađorđe“ u Šumadijskoj diviziji prvoga poziva. Odveden je u zarobljeništvo 1941. godine, a poslije rata nije nastavio vojnu službu.[1]

Odlikovanja

uredi

Za zasluge u ratu Đorđe Bulić je dobio sljedeća odlikovanja:

Mirnodopska odlikovanja:

  • Bijeli orao 5. reda
  • Jugoslovenska kruna 4. i 3. reda
  • Orden Svetog Save 4. reda

Delfa Ivanić o Đorđu Buliću

uredi

Delfa Ivanić ga spominje nekoliko puta u svom životopisu, dok je u vrijeme rata boravila na Krfu. Pukovnik Bulić, je tada već bio počeo jako stariti, bio je dosta senilan, ali se kod njega moglo dosta stvari odraditi za poboljšanje života ranjenicima i bolesnicima. Tada je Bulić bio komandant Drača, iako je bio penzionisan. Na Krfu je Bulić zamolio doktora Čubelića iz Crikvenice, kada se već tako divio srpskoj vojsci, da im učini jednu uslugu. Zamolio je da pregledaju bolesnu (od tifusa) Delfu i on je pristao.[2] Izgleda da penzionisanje, senilnost i starenje nisu bili posljedica mnogih godina života, jer je tada imao oko 30 godina, nego ratnih trauma kroz koje je prolazio. Brat mu je bio apotekar u Ćupriji i narodni poslanik, a Delfi i Ivanu je pomogao da nađu novi smještaj u Nici.[3]

Reference

uredi
  1. ^ Bulić D. Đorđe. 
  2. ^ Milanović, Jasmina (2012). DELFA IVANIĆ, USPOMENE. Beograd: INSTITUT ZA SAVREMENU ISTORIJU. str. 149, 150, 151. ISBN 978-86-7403-172-8. 
  3. ^ Milanović, Jasmina (2012). DELFA IVANIĆ, USPOMENE. Beograd: INSTITUT ZA SAVREMENU ISTORIJU. str. 172. ISBN 978-86-7403-172-8. 

Spoljašnje veze

uredi