Japanska laka krstarica Džincu

Džincu (pogrešno Đincu) bila je japanska laka krstarica klase Sendaj nazvana po istoimenoj reci koja protiče kroz centralni Japan.

Japanska laka krstarica Džincu
Laka krstarica Džincu
Opšti podaci
KarijeraJapanska ratna zastava
Kobilica postavljena4. avgust 1922.
Porinut8. decembar 1923.
Završetak gradnje31. jul 1925.
SudbinaPotonula 13. jula 1943.
Glavne karakteristike
Deplasman5.195 tona standardni deplasman
7.213 tona puni deplasman
Dužina163.03 metara
Širina14.17 metara
Gaz4.91 metara
Pogon12 kotla Kanpon, snage 90.000 KS
Brzina35,25 čvora
Posada450 oficira i mornara
NaoružanjeTopovi: 7 × 140 mm, 2 × 76,6 mm
Mitrljezi: 2 × 13 mm
Torpeda: 8 × 533 mm
Avioni: 1

Pozadina uredi

Džincu je drugi od tri broda lakih krstarica klase Sendaj i kao i ostali brodovi ove klase, ona je trebalo da služi kao zastavni brod flotile razarača.

Služba uredi

Raniji period uredi

Krstarica Džincu je građena u kavasakijevom brodogradilištu u Kobeu, i završena je 21. jula 1925. godine. Tokom noćne školske vežbe 24. avgusta 1927. godine, nepažnjom udara i potapa razarač Varabi i odlazu ka Maizuru radi veće opravke.

U 1928. godini, Džincu se pridružuje zaštiti iskrcavanja japanskih trupa u provinciji Šandung tokom Jinanskog incidenta, i kasnije bazira kod luke Ćingdao.

Od 1929. do 1941. godine, Džincu je angažovana u patroliranju duž kineske obale i pokriva iskrcavanje japanskih snaga u Kini od 1937. godine pa nadalje, nakon početka Drugog japansko-kineskog rata.

Rana faza Pacifičkog rata uredi

Od 26. novembra 1941. godine, Džincu služi kao zastavni brod 2. flotile razarača pod komandom kontraadmirala Tanake, iz sastava snaga za osvajanje Filipina, južnih snaga, japanske treće flote. U vreme napada na Perl Harbor, Džincu je angažovana u invaziji na južne Filipine, prateći transportne 16. pešadijske divizije i 1. Kure specijalne desantne jedinice iz isturene baze na ostrvu Palau ka ostrvu Jolo, gradu Legaspi i regionu Davao na ostrvu Mindanao. Nakon što su Filipini skoro potpuno pali u ruke Japanaca, krajem decembra, Džincu je dodeljena istočnim snagama, u sastavu snaga za osvajanje Holandske istočne Indije, zajedno sa 15. i 16. divizijom razarača.

Bitka u Javanskom moru uredi

Dana, 9. januara 1942. godine, Džincu napusta Davao radi invazije na Celebes, prateći transporte 1. Sasebo specijalne desntne jedinice. Dana, 17. januara, jedan izviđački hidroavion Kavaniši E7K koji je lansiran sa krstarice Džincu, obara holandski laki bombarder Lokid Hadson u blizini grada Menadi, ali je i sam oboren pre nego što je mogao da se vrati. Početkom februara, Džincu je dodeljena snagama za invaziju na ostrvo Ambon, holandski i portugalski Timor i južni deo Jave.

Džincu, 27. februara 1942. godine učestvuje u bici u Javanskom moru. Ona i njene dve divizije razarača: 7. divizija (Ušio, Sazanami, Jamakaze, i Kavakaze) i 16. divizija (Jukikaze, Tokicukaze, Amacukaze i Hacukaze) su se pridružile krstaricama Nači, Haguro i Naka.

U 15:47 sati, Džincu sa svojim divizijama razarača (plus razarač Inazuma) uvodi u bitku savezničku udarnu grupu koja je bila pod komandom holandskog kontraadmirala Dormana i činili su je: holandske lake krstarice De Rojter i Java, australijska laka krstarica Pert, britanska teška krstarica Ekseter, američka teška krstarica Hjuston i razarači Elektra, Jupiter, Inkant, Kortener, Vit de Vit i stari američki razarači Alden, Džon D. Edvards, Džon D. Ford i Pol Džons.

Hidroavioni lansirani sa krstarice Džincu, Naka i Nači uočavaju pozicije Dormanovih brodova i pomažu japanskim artiljercima u nišanjenju. U 17:27 sati, Džincu lansira osam torpeda 610 mm prema savezničkim brodovima. U isto vreme i japanski razarači lansiraju svoja torpeda. Ukupno je lansirano 72 torpeda, međutim nijedno nije pogodilo cilj, i saveznička flota je kasnije bila potopljena od drugih japanskih površinskih jedinica, Džincu je pomogla u potapanju razarača Elektra.

Džincu se vraća u Japan marta meseca radi prepravke i remonta. Dok se nalazila u bazi Kure, američki pukovnik Dulitl vrši vazdušni prepad na Japan. Krstarica Džincu je bila jedan od mnogih brodova koji su poslati u neuspešnu poteru za američkim nosačem aviona, sa kog su uzleteli Dulitlovi avioni.

U maju, Džincu je poslata ka Saipanu gde se pridružila Midvejskim invazionim snagama, prateći transportne brododve i tankere. Tokom bitke za Midvej, 3. juna 1942. godine, konvoj je napadnut od devet bombardera Boing B-17 Leteća tvrđava. Kasnije, konvoj je napadnut od patrolnog hidroaviona Katalina. Jedan tanker je pogođen tokom ovih napada, dok se Džincu neoštećena vratila na atol Truk, a zatim u Japan.

U julu, nakon reorganizacije japanske ratne mornarice, Džincu je pridodata novoformiranoj 8. floti pod komandom viceadmirala Mikave. Nakon američkog iskrcavanja na Gvadalkanal u avgustu 1942. godine, Džincu je poslata ka Solomonovim ostrvima.

Solomonova ostrva uredi

Dana, 16. avgusta 1942. godine, Džincu napušta Truk kao zastavni brod većeg pojačanja za Gvadalkanal. Dana, 20. avgusta, trupe su iskrcane, ali lako naoružani japanski vojnici su uništeni u jurišu na Gvadalkanalski aerodrom „Hendersenovo polje“. Kontraadmiral Raizo Tanaka dobijajući zapovest iz glavnog štaba 11. vazdušne flote viceadmirala Cukahare okreće svoj konvoj i odlazi na sever, izbegavajući američku operativnu eskadru. Nedugo zatim, on dobija drugu zapovest od glavnog štaba 8. flote viceadmirala Mikave, koji mu naređuje da promeni kurs ka zapadu-jugozapadu. Tanaka, suočen sa protivrečnim naređenjima od starijeg oficira u toj oblasati i njegovog pretpostavljenog, bio je još osujećen zbog lošeg radio prijema koji ga sprečevao da kontaktira jedan ili drugi glavni štab.

U međuvremenu, 20 američkih palubnih aviona sa nosača aviona Long Ajlend prispeva kao pojačanje američkoj odbrani Gvadalkanala. Kao odgovor, admiral Isoroku Jamamoto naređuje trećoj floti viceadmirala Nagume, da sa nosačima aviona Šokaku, Zuikaku, Rjudžo, bojnim krstašima Hiej, Kirišima, krstaricama Kumano, Suzuja, Čikuma, Tone, Nagara i tri razarača pojača admirala Tanaku na krstarici Ćincu.

Dana, 23. avgusta, 200 nautičkih milja severno od Gvadalkanala, konvoj kontraadmirala Tanake je primećen. Primetio ga je jednog patrolni hidroavion Katalina. U 8:30 sati, Tanaka prima depešu iz glavnog štaba osme flote viceadmirala Mikave, kojom mu se naređuje da ide na sever kako bi izbegao američku operativnu eskadru. U 14:30 sati, Tanaka prima depešu iz glavnog štaba 11. vazdušne flote viceadmirala Cukahare, kojom mu je naređeno da sledećeg dana iskrca trupe na Gvadalkanal. Tanaka se protivi, štaviše na drugo konfuzno naređenje odgovara, da on ne može da ispuni zadatak pošto su neki od njegovih brodova isuviše spori.

Bitka kod Istočnih Solomonovih ostrva vodila se naredna dva dana. Džincu se 24. avgusta sastala sa nosačem aviona Rjudžo, koji lansira dva vazdušna udara na aerodrom „Hendersenovo polje“. Međutim, Rjudžo je i sam bio pogođen bombama sa aviona sa nosača aviona Saratoga. Ukupno sa četiri bombe i jednim torpedom, koje ga je pogodilo u desni bok, i poplavljuje mašinsko odeljenje. Nosač aviona Rjudžo tone tokom noći.

Dana, 25. avgusta, 150 nautičkih milja severno od Gvadalkanala. Šest američkih obrušavajućih bombardera Daglas SBD dontlis napadaju konvoj gde se nazalila krstarica Džincu, potapaju jedan transportni brod, a jedan oštećuju. Jedna bomba pogađa Džincu, izaziva požar i prodor vode u prednji magacin. Dvadeset četiri člana posade gine, a admiral Tanaka je bio lakše ranjen. On se prebacuje na razarač Kagero, a krstaricu Džincu šalje prema Šortlendu, a odatle ka atolu Truk, gde se radi potreban remont tokom sledećeg meseca. Oktobra odlazi nazad ka Japanu, i tad se montiraju na njoj dva trocevna protiv-avionska topa 25 mm.

Bitka kod Kolombangara uredi

Nakon popravke i modernizacije koja je završena 9. januara 1943. godine, Džincu postaje zastavni brod 2. flotile razarača i napušta luku Kure, odlazeći ka atolu Truk. Džincu je odmah pridružena operaciji evakuacije preživelih japanskih vojnika sa Gvadalkanala, koju ona uspešno izvršava. Početkom jula, Džincu pravi nekoliko eskortnih plovidba, prateći prebacivanje vojske između ostrva Truk, Roi i Kvadžalejn.

Dana, 13. jula 1943. godine, Džincu učestvuje u bici kod Kolombangara. U 3:30 sati, Džincu napušta Rabaul kao zastavni brod kontraadmirala Izakija, sa razaračima Jukikaze, Hamakaze, Jugure, Mikazuki, Kijonami i razaračima-transporterima Sacuki, Minazuki, Junagi, Macukaze sa 1200 vojnika za pojačanje japanske pozicije na ostrvu Kolombangar u sklopu Solomonovih ostrva. Ubrzo po dolasku pred ostrvo Kolombangar, „radar“ na krstarici Džincu otkriva prisustvo izvesnog broja savezničkih brodova pre nego je uspostavljen vizuelni kontakt.[1]

Saveznička flota se sastojala od lakih krstarica Honolulu, Sent Luis i Lijender kao i razaračima Ralf Talbot, Mauri, Gvajn, Vudvort, Bušanan, Reidford, Dženkins, Nikolas, O'Benon, Tejlor.

Admiral Izaki naređuje noćni torpedni napad, i njegovi brodovi lansiraju 31. torpedo, dok krstarica Džincu osvetljava savezničku flotu svojim reflektorima. Upaljeni reflektori su bili fatalni za nju i Džincu je pogođena sa najmanje 10 projektila od 6 inča, ispaljenih sa savezničkih krstarica, koja izazivaju na njoj požar. Od baražne vatre ginu, kontraadmiral Izaki i komandant broda kapetan Sato. Ubrzo nakon toga jedno torpedo pogađa krstaricu Džincu u desni bok prema krmi, poplavljujući mašinsko odeljenje.

Kapetan Zenjiro Šima na razaraču Jukikaze preuzima komandu nad japanskim sastavom i vrši kontra-napad (potopljen razarač Gvajn i oštećene krstarice Sen Luj i Lijender). Džincu se lomi na dva dela i tone.

Kasnije, japanska podmornica I-180 spašava 21. člana posade a manji broj postaju američki zarobljenici, međutim 482 člana je poginulo.

Krstarica Džincu je izbrisana iz liste japanske mornarice 10. septembra 1943. godine

Spisak kapetana uredi

  • Kapetan Jošičika Fukušima - 21. jul 19251. decembar 1925.
  • Kapetan Tojonaka Jamauči - 1. decembar 1925 — 1. novembar 1926.
  • Kapetan Keidži Mizuki - 1. novembar 1926 — 1. decembar 1926.
  • Kapetan Đugoro Ariči - 1. decembar 1926 — 15. novembar 1927.
  • Kapetan Toraroku Akijama - 15. novembar 1927 — 10. decembar 1928.
  • Kapetan Šiniširo Mačida - 10. decembar 1928 — 30. novembar 1929.
  • Kapetan Hikozi Tojama - 30. novembar 1929 — 1. decembar 1930.
  • Kapetan Haruma Izava - 1. decembar 1930 — 1. decembar 1931.
  • Kapetan Jasutaru Ivašita - 1. decembar 1931 — 15. novembar 1932.
  • Kapetan Masakiči Okuma - 15. novembar 1932 — 15. novembar 1933.
  • Kapetan Kozo Suzuki - 15. novembar 1933 — 15. novembar 1934.
  • Kapetan Kenzaburo Hara - 15. novembar 1934 — 11. novembar 1935.
  • Kapetan Koso Abe - 11. novembar 1935 — 1. decembar 1936.
  • Kapetan Hirioaki Abe - 1. decembar 1936 — 1. decembar 1937.
  • Kapetan Raizo Tanaka - 1. decembar 1937 — 15. decembar 1938.
  • Kapetan Sukejuki Nanba - 15. decembar 1938 — 15. novembar 1939.
  • Kapetan Šunji Izaki - 15. novembar 1939 — 5. decembar 1939.
  • Kapetan Masatomi Kimura - 5. decembar 1939 — 15. oktobar 1940.
  • Kapetan Torazo Kozai 15. oktobar 1940 — 26. decembar 1942.
  • Kapetan Tošio Fudžita 26. decembar 1942 — 12. mart 1943.
  • Kapetan Torađiro Sato 12. mart 1943 — 13. jul 1943.

Napomene uredi

  1. ^ Boris Prikril, Pakao Pacifika. pp. 237. Imajući stalno teškoća sa američkim radarima, a tehnički preslabi, da bi dovoljno brzo opremili čitavu svoju flotu makar i nesavremenim radarima, Japanci su svoje razarača i lake krstarice opremili aparatima za primanje radarskih talasa. Ovi jednostavni uređaji pokazivali su pravac i jačinu zrakova, koji bi sa nekog drugog radara pali na japanski brod. Na taj način su mogli japanski brodovi otkriti pojavu svagog broda ako je imao radar.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi