Jovan Ruski
Jovan Ruski ili Jovan Rus (oko 1690, Zaporoška oblast, Rusko carstvo — 9. jun (27. maj) 1730, Urgup, Osmansko carstvo), pravoslavni svetitelj, pravednik, ispovednik.
Biografija uredi
Mladost uredi
Rođen je u kozačkoj porodici oko 1690. godine na Zaporoškoj oblasti u Ruskom carstvu. Po dostizanju punoletstva regrutovan je u vojsku Petra I. Učestvovao je u rusko-turskom ratu 1710—1713. Tokom Prutskog pohoda, zajedno sa ostalim vojnicima, zarobili su ga saveznici Turaka od Tatara. Najverovatnije se to dogodilo u bici za Azov.
Život u ropstvu uredi
Nakon što je uhvaćen, prevezen je u Carigrad i prodat u ropstvo šefu turske konjice U žitiju svetitelja javlja se pod imenom Aga; možda je to samo njegova titula.
Doveo je svetitelja u svoju otadžbinu — u Malu Aziju, u Kapadokiju, u selo Urgup (Prokopion). Jovan je iz ljubavi prema Bogu i pravoslavlju odbio ponudu da pređe na islam i ostao veran hrišćanstvu, zbog čega je bio ponižen i surovo mučen od Turaka, koji su njega i njemu slične ljude prezrivo nazivali „giaur“, odnosno „nevernik“. Međutim, vremenom, videći čvrstinu u veri, krotost i marljivost svetitelja, gazda i domaćinstvo počeše da ga poštuju i prestadoše da maltretiraju. Jovan više nije bio prinuđen da se odrekne hrišćanstva. Po Aginom naređenju, svetitelj je počeo da radi i živi u štali. Jovan je obavljao svoje dužnosti s ljubavlju i marljivošću, što je izazvalo podsmeh drugih robova. Ali pravednici su to prihvatili bez zlobe, trudeći se, naprotiv, da uteše one u nevolji i pomognu rugačima. Vremenom je svetitelj za svoju iskrenu dobrotu zaslužio Aginu ljubav i poverenje, te je Jovanu ponudio da živi kao slobodan čovek, u posebnoj sobi. Ali on je to odbio, odgovarajući: „Moj pokrovitelj je Gospod, a On nije viši. Sudio mi je da živim u ropstvu i u tuđini. Očigledno je to neophodno za moje spasenje.”
Pećinske crkve u Kapadokiji uredi
Jovan je danju radio, držao strogi post i molio se, a noću je tajno odlazio u pećinsku crkvu Svetog Đorđa, gde je na priprati čitao molitve svenoćnog bdenija i svake subote se pričešćivao.
Ubrzo se Aga obogatio i postao jedan od najuticajnijih ljudi u Urgupu. To je povezao sa činjenicom da u njegovoj kući živi pravednik. Pošto se obogatio, Aga je odlučio da obavi hadžiluk. Tokom njegovog putovanja, supruga vlasnika pozvala je Aginu porodicu i prijatelje na večeru. Kada je servirano domaćinovo omiljeno jelo, pilav, rekla je Jovanu koji ih je služio: „Kako bi se vaš domaćin radovao da je ovde i jede ovaj pilav sa nama!“ Svetac ju je zamolio za malo ovog jela, obećavši da će ga poslati u Meku. Svi su se veoma uzbunili, ali je molba bila ispunjena, verujući da Jovan sam želi da jede pilav ili da ga da siromasima.
Kada se Aga vratio, ispričao je o čudu koje mu se dogodilo: dok je bio u Meki, našao je u zaključanoj sobi u kojoj je odseo, zdelu sa pilavom, na kome je bilo ugravirano njegovo ime, kao i na svim posudama u toj sobi.
Početak poštovanja uredi
Vest o ovom čudu brzo se proširila po selu i okolini, a Jovana su svi, pa i Turci muslimani, počeli da nazivaju „veli“ — „svetac“. Međutim, nije promenio svoj način života, i dalje ga je provodio u trudu i molitvi. Pre smrti se teško razboleo, i, ne mogavši da ustane, posla po sveštenika da ga pričesti. Sveštenik se plašio da otvoreno ode u kuću muslimana i predao je svete darove, sakrivši ih u jabuku. Pričestivši se, pravednik je umro. To se dogodilo 27. maja 1730. godine (9. juna 1730. godine) [1].
Istorija moštiju svetitelja uredi
Sam Aga je predao telo svetitelja svešteniku, moleći ga da ga sahrani po običajima pravoslavnih. Telo su po Urgupu nosili svi meštani sela — muslimani i hrišćani, i sa počastima sahranili u mesnoj crkvi, u kojoj se za života molio i sam Jovan [2].
Grob svetitelja je odmah postao mesto hodočašća predstavnika svih vera koji su naseljavali Urgup i okolinu, na njemu su se činila čuda. Tri godine kasnije, u novembru 1733. godine, sveštenik ove crkve je u snu video Jovana, i rekao mu je da je telo ostalo netruležno. Nakon čudesne pojave „ognjenog stuba“ nad grobom, lokalni hrišćani su odlučili da ga otvore. Telo se zaista pokazalo netruležnim i odisalo je prijatnom aromom. U ovakvom stanju je i danas.
Izvađene mošti položene su u svetilište u crkvi [3].
Reference uredi
- ^ Ivanov, Mihail Stepanovič (2020-03-15). „Practical Theology of Saint John of Kronstadt”. Theological Herald (1(36)): 63—76. ISSN 2500-1450. doi:10.31802/2500-1450-2020-36-1-63-76.
- ^ „Bezverhova S.V. Kubčeka v pravoohranitelьnoй sisteme Kubani: analiz Protokolov zasedaniй prezidiuma i kollegii Kubano-Černomorskoй črezvыčaйnoй komissii (9 maя-5 dekabrя 1920 goda)”. Genesis: istoričeskie issledovaniя. 4 (4): 59—69. 2019. ISSN 2409-868X. doi:10.25136/2409-868x.2019.4.27385.
- ^ Egorove, I. M.; Bezlepkip, A. S. (2017-03-01). „XII tradicionnыe čteniя pamяti S. A. Starostina Moskva. RGGU, 23-24 marta 2017 goda”. Journal of Language Relationship. 15 (1-2): 141—146. ISSN 2219-4029. doi:10.31826/jlr-2017-151-215.