Džon Dadli, 1. vojvoda od Nortamberlanda

Džon Dadli, 1. vojvoda od Nortanberlanda (engl. John Dudley, 1st Duke of Northumberland; 1501 - 22. avgust 1553) bio je engleski plemić, vojskovođa i političar, koji je upravljao Engleskom kao regent Edvardu VI.

Džon Dadli
Puno ime	Džon Dadli, 1. vojvoda od Nortanberlanda
Datum rođenja	(1501-00-00)1501.
Mesto rođenja	London, Engleska
Datum smrti	22. avgust 1553.(1553-08-22) (51/52 god.)
Mesto smrti	London tauer, Engleska

Prije regentstva

Oženio je Džejn Gildford, jedinu nasljednicu svoga oca. Nakon punčeve smrti Dadli je sa Džejninim rođakom vodio spor oko nasljedstva koje je on tražio kao muž nasljednice. Sa Džejn je imao četiri sina, od kojih su najznačajniji bili Gilford Dadli i Robert Dadli.

Pobuna iz 1549. godine uzrokovala je drastični pad popularnosti Edvarda Simora, brata Džejn Simor, koji je vršio dužnosti lorda protektora za vrijeme maloljetnosti sestrinog sina Edvarda VI. Ohrabren siromašenjem Engleske za vrijeme gušenja katoličkih pobuna, Anri II Francuski je 8. avgusta 1549. godine objavio rat Engleskoj. Našavši se u ovoj bezizlaznoj situaciji, Simor se pokušao sakriti sa kraljem u Vindzoru, ali je uhapšen i odveden u London tauer, gde je pogubljen 1551. godine. Nakon pada Edvarda Simora, na čelo regentskog vijeća došao je Džon Dadli, tada grof od Vorika, a kasnije proglašen vojvodom od Nortamberlanda.

Regent Edvardu VI

Dadlijevim imenovanjem za lorda predsjednika (a ne lorda protektora, kako je to bilo uobičajeno) došlo je do još striktnijeg i čvršćeg uvođenja protestantizma u Engleskoj. Dadli se uspješno suočio sa narednim katoličkim pobunama, te sklopio mir sa Francuskom i pri tome joj prepustio svu englesku osvojenu teritoriju u Škotskoj i Bolonji. Izdano je novo izdanje Biblije i uklanjani su svi katolički simboli iz crkava, a u bogoslužje je uvedena isključivo Knjiga običnih molitvi. Takođe su sa svojih položaja uklonjeni i svi katolički usmjereni biskupi. Konfiskovani su svi crkveni zemljoposjedi i podijeljeni novoj protestantskoj aristokratskoj eliti, među kojom se naročito obogatio i sam vojvoda od Nortamberlanda. Glavni predstavnici opozicije su i fizički likvidirani.

Mijenjanje nasljedne linije

Dadli je smislio plan prema kojem bi svog sina, lorda Gilforda Dadlija, venčao sa Džejn Grej, unukom Marije Tjudor, i putem koje bi vojvoda od Nortamberlanda očuvao svoju moć nakon sve vjerovatnije smrti bolesnog kralja. Stoga je Dadli od Grejevih zatražio ruku njihove kćeri za svoga sina. Džejn je u početku odbijala vojvodin prijedlog jer je smatrala da je Gilford "ružan i glup". Međutim, kao i sve žene toga vremena, nije imala izbora nego da posluša roditelje, ps se 15. maja 1553. udala za Gilforda.

Tokom bolesti Edvarda VI postavljalo se pitanje nasljednika, budući da Edvard i silno ambiciozni Dadli, bojeći se restauracije katolicizma, nisu željeli da krunu naslijedi Edvardova najstarija polusestra, katolikinja ledi Marija Tjudor. Kako je zvanični razlog za izbacivanje Marije iz nasljedne linije bila njena proglašena nezakonitost, morala je biti izbačena i ledi Elizabeta Tjudor, pošto je Henri VIII i nju proglasio vanbračnom. Nakon Marije i Elizabete slijedeća u nasljednoj liniji po volji Henrija VIII bila je Frensis Brendon, kćer Henrijeve mlađe sestre Marije. Niti ona nije bila po Dadlijevoj volji, jer se bojao da bi njen suprug, Henri Grej, mogao tražiti krunu za sebe. Dadli je savjetovao Frensis da se odrekne dinastičkih prava, što je ona i učinila. Sljedeća u nasljednom nizu je bila Džejn Grej, koja je već bila udata za Dadlijevog sina i putem koje je Dadli želio očuvati svoju moć.

Kako je smatrao da je plan bio dovoljno pripremljen, Džon Dadli je izdao zapovijest sudijama da prije Edvardove smrti sastave oporuku prema kojoj bi krunu naslijedila njegova snaha ili njeni nasljednici (to jest, njegovi unuci). Istoričari i pravni stručnjaci osporavaju pravnu valjanost ove oporuke iz više razloga, među kojima su najjači argumenti to što je oporuku sastavio maloljetni i teško bolesni kralj. Protivila se i Zakonu o nasljeđivanju, donesenim u vrijeme Henrija VIII.

Postavljanje snahe na tron

Edvard VI umro je 6. jula 1553. godine, a 10. jula 1553. Suprotno tadašnjem običaju da se nasljednik sam proglasi monarhom, Dadli je sam svoju snahu proglasio kraljicom. Odmah nakon proglašenja, ona i Gilford su preseljeni u London tauer, gdje su kraljeVI prema običaju boravili prije svog krunisanja. Džon je, želeći da osigura da njegova petnaestogodišnja snaha ostane na tronu kako bi on preko nje mogao ostvarivati svoje ciljeve, prvo je morao ukloniti Mariju, glavnu rivali Džejninom pravu na tron. Marija je, međutim, na vrijeme bila obavještena o Dadlijevom planu i pobjegla u Safok.

Za samo devet dana Marija je skupila vojsku od 20.000 ljudi i do 19. jula umarširala u London i svrgnula Jane sa trona. Parlament je Mariju istog trenutka proglasio zakonitom nasljednicom i kraljicom. Džon Dadli je odmah bio pogubljen, a Džejn i Gilford zatvoreni pod optužbom za veleizdaju i pogubljeni 12. februara 1554. godine.

Literatura

• Adams, Simon (ed.) (1995): Household Accounts and Disbursement Books of Robert Dudley, Earl of Leicester, 1558–1561, 1584–1586. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-55156-4..
• Adams, Simon (2002): Leicester and the Court: Essays in Elizabethan Politics. Manchester University Press. ISBN 978-0-7190-5325-2..
• Alford, Stephen (2002): Kingship and Politics in the Reign of Edward VI. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-03971-0..
• Beer, B.L. (1973): Northumberland: The Political Career of John Dudley, Earl of Warwick and Duke of Northumberland. The Kent State University Press. ISBN 978-0-87338-140-6..
• Chapman, Hester (1962): Lady Jane Grey. Jonathan Cape. OCLC 51384729.
• Christmas, Matthew (1997): "Edward VI". History Review. Issue 27. March 1997. Retrieved 2010-09-29.
• Dawson, Ian (1993): The Tudor Century 1485–1603. Thomas Nelson & Sons. ISBN 978-0-17-435063-7..
• Erickson, Carolly (1995): Bloody Mary: The Life of Mary Tudor. BCA.
• French, Peter (2002): John Dee: The World of an Elizabethan Magus. Routledge. ISBN 978-0-7448-0079-1..
• Gunn, S.J. (1999): "A Letter of Jane, Duchess of Northumberland, 1553". English Historical Review. Vol. CXIV No. 460. November 1999. pp. 1267-1271.
• Guy, John (1990): Tudor England. Oxford Paperbacks. ISBN 978-0-19-285213-7..
• Hawkyard, A.D.K. (1982): "DUDLEY, Sir John (1504/6-53), of Halden, Kent; Dudley Castle, Staffs.; Durham Place, London; Chelsea and Syon, Mdx.". The History of Parliament Online. Retrieved 2014-02-28.
• Heal, Felicity (1980): Of Prelates and Princes: A Study of the Economic and Social Position of the Tudor Episcopate. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-08761-2..
• Hoak, Dale (1980): "Rehabilitating the Duke of Northumberland: Politics and Political Control, 1549–53". In Jennifer Loach and Robert Tittler (eds.): The Mid-Tudor Polity c. 1540–1560. pp. 29–51, 201–203. Macmillan. ISBN 978-0-333-24528-6..
• Hoak, Dale (2008): "Edward VI (1537–1553)". Oxford Dictionary of National Biography. Online edn. Jan 2008 (subscription required). Retrieved 2010-04-04.
• Hutchinson, Robert (2006): The Last Days of Henry VIII: Conspiracy, Treason and Heresy at the Court of the dying Tyrant. Phoenix. ISBN 978-0-7538-1936-4..
• Ives, Eric (2009): Lady Jane Grey: A Tudor Mystery Wiley-Blackwell. ISBN 978-1-4051-9413-6..
• Jordan, W. K. (1970): Edward VI: The Threshold of Power. The Dominance of the Duke of Northumberland. George Allen & Unwin. ISBN 978-0-04-942083-0..
• Jordan, W.K. and M.R. Gleason (1975): The Saying of John Late Duke of Northumberland Upon the Scaffold, 1553. Harvard Library. LCCN 75-15032.
• Loach, Jennifer (2002): Edward VI. Yale University Press. ISBN 978-0-300-09409-1..
• Loades, David (1996): John Dudley, Duke of Northumberland 1504–1553. Clarendon Press. ISBN 978-0-19-820193-9..
• Loades, David (2003): Elizabeth I. Hambledon Continuum. ISBN 978-1-85285-304-4..
• Loades, David (2004): Intrigue and Treason: The Tudor Court, 1547–1558. Pearson/Longman. ISBN 978-0-582-77226-7..
• Loades, David (2008): "Dudley, John, duke of Northumberland (1504–1553)". Oxford Dictionary of National Biography. Online edn. Oct 2008 (subscription required). Retrieved 2010-04-04.
• MacCulloch, Diarmaid (2001): The Boy King: Edward VI and the Protestant Reformation. Palgrave. ISBN 978-0-312-23830-8..
• Merriman, Marcus (2000): The Rough Wooings: Mary Queen of Scots, 1542-1551 Tuckwell Press. ISBN 978-1-86232-090-1..
• Nichols, J.G. (ed.) (1850): The Chronicle of Queen Jane. Camden Society.
• Nichols, J.G. (ed.) (1857): Literary Remains of King Edward the Sixth. Vol. I. Roxburghe Club.
• Porter, Linda (2007): Mary Tudor: The First Queen. Portrait. ISBN 978-0-7499-5144-3..
• Rathbone, Mark (2002): "Northumberland". History Review Issue 44. December 2002. Retrieved 2010-09-29.
• Richards, Judith (2007): "Edward VI and Mary Tudor: Protestant King and Catholic Sister". History Review. Issue 59. December 2007. Retrieved 2010-12-23.
• Skidmore, Chris (2007): Edward VI: The Lost King of England. Weidenfeld & Nicolson. ISBN 978-0-297-84649-9..
• Slack, Paul (1980): "Social Policy and the Constraints of Government, 1547-58". In Jennifer Loach and Robert Tittler (eds.): The Mid-Tudor Polity c. 1540–1560. pp. 94-115. Macmillan. ISBN 978-0-333-24528-6..
• Starkey, David (2001): Elizabeth: Apprenticeship. Vintage. ISBN 978-0-09-928657-8..
• Tytler, P. F. (1839): England under the Reigns of Edward VI. and Mary. Vol. II. Richard Bentley.
• Warnicke, R. M. (2012): Wicked Women of Tudor England: Queens, Aristocrats, Commoners. Palgrave.
• Williams, Penry (1998): The Later Tudors: England 1547-1603. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-288044-4..
• Wilson, Derek (1981): Sweet Robin: A Biography of Robert Dudley Earl of Leicester 1533-1588. Hamish Hamilton. ISBN 978-0-241-10149-0..
• Wilson, Derek (2005): The Uncrowned Kings of England: The Black History of the Dudleys and the Tudor Throne. Carroll & Graf. ISBN 978-0-7867-1469-8..
• Wood, Andy (2007): The 1549 Rebellions and the Making of Early Modern England. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-83206-9..