Aleksandar Amfiteatrov

Aleksandar Valentinovič Amfiteatrov (rus. Алекса́ндр Валенти́нович Амфитеа́тров; Kaluga, 26. decembar 1862Levanto, 26. februar 1938) bio je ruski pisac, romanopisac i istoričar.[1]

Aleksandar Amfiteatrov
Aleksandar Amfiteatrov
Puno imeAleksandar Valentinovič Amfiteatrov
Datum rođenja(1862-12-26)26. decembar 1862.
Mesto rođenjaKalugaRuska Imperija
Datum smrti26. februar 1938.
Mesto smrtiLevantoKraljevina Italija

Biografija uredi

Rođen kao sin sveštenika u Kalugi, školovao se za advokata, ali je postao novinar i popularni romanopisac. Godine 1902. prognan je zbog pisanja satiričnog članka o carskoj porodici. Vratio se da poseti front tokom rusko-japanskog rata, a zatim se vratio u Zapadnu Evropu, živeći u Francuskoj i Italiji. Završio je 6. moskovsku gimnaziju (1881) i Pravni fakultet Carskog moskovskog univerziteta (1885)[2]. Na univerzitetu je slušao predavanja A. I. Čuprova, V. O. Ključevskog, S. A. Muromceva i M. M. Kovalevskog; predavanja ovog poslednjeg su posebno impresionirala Amfiteatrova. Tokom studija uzimao je časove pevanja kod poznate moskovske pevačice Aleksandrove-Kočetove.

Od 1882. sarađivao je u časopisima „Uzbuna“, „Kargotine“, gde je upoznao A.P. Čehova, u listu „Ruske vedomosti“. Nastupao je kao operski pevač (bariton), bio upisan u trupu Marijinskog teatra, studirao pevanje u Italiji, pevao je kao drugi bariton dve sezone u Tiflisu i Kazanju. Godine 1889. napustio je opersku karijeru, posvetivši se književnosti i novinarstvu. Radio je u listu „Nova revija” (Tiflis), gde je pisao feljtone, priče, pesme, bibliografske i pozorišne kritike pod pseudonimima Al. Amfi i S. F.[3]

Amfiteatrov je hteo da napiše knjigu o Neronu i ranom hrišćanstvu 1890-ih. Italijanski izgnanik mu je pružio obilje izvora i dokaza i izložio ga vodećim evropskim naučnicima, a 1913. završio je Neron: Zver iz jame bez dna („Zverь iz bezdni. Neron“, pozivajući se na Knjigu Otkrivenja 11: 7), životnu priču cara Nerona koja je evoluirala u sveobuhvatnu enciklopediju Rima na kraju Julio-Klaudijeve dinastije i kritički pregled savremenih istorijskih koncepata. Do 1913. Amfiteatrovov vid je počeo da bude sve gori i gori do te mere da nije mogao da lektorira i uređuje tipografski otisak, oslanjajući se više na svoje pamćenje nego na čitanje, tako da je prvo izdanje objavljeno sa velikim greškama i prazninama u kontinuitetu. Njegova druga rimska studija Titov slavoluk, posvećena ranom hrišćanstvu u Rimu, nije završena.

U Italiji je završio svoje najuspešnije romane Vosmidesyatniki (80-e) (1907–08) i Devyatidesyatniki (90-e) (1911–13), baveći se inteligencijom 1880-ih, odnosno 1890-ih. „Svestran i aktuelan, ali pametno površan, Amfiteatrov se pobrinuo za opšteg čitaoca čiji je ukus poznavao do savršenstva“ (Kaselova enciklopedija svetske književnosti, ur. SH Steinberg, str. 1680).

Godine 1916. Amfiteatrov se vratio u Rusiju i postao urednik nacionalističkih novina Ruska volja. Zbog napada na vladu je početkom 1917. godine poslat u izgnanstvo u Irkutsk, ali se posle Februarske revolucije vratio u Petrograd, gde je uređivao kozačke novine i pisao članke koji su napadali boljševike sve dok oni nisu ukinuli slobodu štampe, nakon čega je postao učitelj i prevodilac. Sa porodicom je napustio Rusiju avgusta 1921. godine. Do proleća 1922. živeo je u Pragu, a potom se nastanio u Italiji, gde je pisao za mnoge emigrantske časopise.

Amfiteatrov je umro u Levantu u Italiji 1938. Njegovi sinovi su bili Vladimir Amfiteatrov-Kadašev, pisac i novinar (i prijatelj Nabokova); Daniele Amfiteatrov, kompozitor; i muzičari Maksim Amfiteatrov i Roman Amfiteatrov.

Reference uredi

  1. ^ „AMFITEATROV, Aleksandar Valentinovič”. snp.org.rs. Pristupljeno 18. 1. 2024. 
  2. ^ „Poэziя Moskovskogo Universiteta ot Lomonosova i do ...”. www.poesis.ru. Arhivirano iz originala 2019-11-30. g. Pristupljeno 2019-11-02. 
  3. ^ R. G. Kulieva. „Tvorčestvo A. P. Čehova v azerbaйdžanskoй russkoяzыčnoй presse (1888—1904)”. Istoriя Azerbaйdžana. Arhivirano iz originala 2020-06-04. g. Pristupljeno 2020-01-15. 

Spoljašnje veze uredi