Alija ibn Abi Talib ili Alija (arap. علي بن أﺑﻲ طالب)‎ (25. maj 600. ili 16. mart 59927. januar 661) se smatra kod sunita četvrtim od četiri pravedna kalifa. Šiiti ga smatraju prvim imamom i prvim pravim kalifom. Alija je bio Muhamedov rođak, a kasnije je oženio Muhamedovu ćerku Fatimu. Bio je halif od 656. do 661., a šiiti ga smatraju imamom od 632. do 661.

Alija ibn Abi Talib
Lični podaci
Puno imeAlija ibn Abi Talib
Datum rođenjaizmeđu 599. i 600.
Mesto rođenjaMeka,
Datum smrti27. januar 661.
Mesto smrtiKufa, Irak
GrobDžamija Imama Alija (Nadžaf, IRK)
Porodica
SupružnikFatimah Zahra, Khawlah bint Ja'far, Umm ul-Banin, Umamah bint Zainab, Asma bint Umays
PotomstvoMuhsin ibn Ali, Hasan ibn Ali, Husayn ibn Ali, Al-Abbas ibn Ali, Abdullah ibn Ali, Jafar ibn Ali, Muhammad ibn al-Hanafiyyah, Zaynab bint Ali, Umm Kulthum bint Ali, Hilal ibn Ali, Uthman ibn Ali, Ruqayya Mashhad
RoditeljiAbu Talib
Fatima bint Asad
PrethodnikMuhamed
NaslednikHasan ibn Ali

Tokom Alijinog detinjstva, njegov otac se našao u dugovima, pa se o dečaku pobrinuo Muhamed, Abu Talibov nećak. Nakon Muhamedovog poziva, Ali je prešao na islam negde između 9. i 11. godine i tako postao jedan od prvih muslimana.[1] Njegovo prihvatanje poziva javno je objavljeno u hadisu Javma al-Inzara[2] u kojem ga je Muhamed nazvao svojim guvernerom, zamenikom i vezirom.[1] Takođe se prenosi da je tokom hidžre, u noći Mabita, pomagao Muhameda krajnjom žrtvom.[1] Nakon preseljenja u Medinu i proglašenja inter-muslimanskog bratstva, Muhamed ga je izabrao za svog brata.[3] Ali je u Medini tokom većine vojnih pohoda bio nosilac zastave islamske zastave i predstavljao je jednog od glavnih ratnika, ubrzo postajući poznat po svom junaštvu.[1]

Pitanje Alijinog prava na kalifat nakon Muhamedove smrti dovelo je do velikog jaza među muslimanima i njihove podele u dva pravca, sunizam i šiizam.[4] Po povratku sa oproštajnog hadža, u blizini grada Gadir-Hum, Muhamed je rekao: „Kome sam ja Mavla, a Alija je Mavla“, međutim, suniti i šiiti drugačije tumače ove reči. Dok su šiiti uvereni da to znači uspostavljanje imamata, odnosno da je kalifat predat Aliji, suniti to tumače u kontekstu Muhamedovog izraza prijateljstva i ljubavi.[5] Nakon Muhamedove smrti, kada je Ali bio zauzet verskim obredima oko sahrane, grupa muslimana okupila se u Sakifi i, nakon međusobnih saveta oko izbora Poslanikovog naslednika, konačno položila zakletvu Ebu Bekru.[6] Alija u početku je odbio da položi zakletvu na vernost Ebu Bekru, međutim, nakon šest meseci je to konačno učinio. Nije učestvovao u ratovima vođenim tokom mandata prva tri kalifa[7] i nije bio politički aktivan, sa izuzetkom učešća u izborima trećeg kalifa Osmana. Ipak, trojica vladara redovno su se savetovala sa Alijom o verskim, pravosudnim i političkim pitanjima.[8]

Rođenje uredi

Rođen je u Hijaz regiji središnje zapadne Arabije. Kada je Alijina majka bila trudna imala je čudne snove. Ulaskom u svetilište u Meki desili su se čudni događaji sa zidovim svetilišta, pa navodno nije mogla tri dana da izađe odatle. Trećega dana je izašla sa Alijom u naručju.

Detinjstvo i mladost uredi

Alijin otac Ebu Talib je bio šeik značajne grane plemena Kurejš i bio je Muhamedov ujak. Kada je Muhamed ostao bez roditelja, a kasnije i bez dede Ebu Talib ga je uzeo k sebi. Alija je bio mlađi od Muhameda. Kada je Muhamed prvi put javljao o božjem nadahnuću Alija je imao 10 godina. Verovao je Muhamedu i počeo je da veruje u islam i čvrsto je stajao uz Muhameda tokom kažnjavanja muslimana u Meki. Godine 622. rizikovao je svoj život i spavao u Muhamedovom krevetu da bi sprečio atentatore da ubiju Muhameda, a i da bi mu omogućio da pobegne. Posle Hidžre Alija je ostao u Meki i rizikovao život da bi sproveo Muhamedova uputstva da svim vlasnicima vrati ono što su mu dali da im čuva na sigurnom.

Alija u Medini uredi

Prva mala zajednica muslimanskih emigranata u Medini bila je jako siromašna. Nisu imali zemlje, ni kuća i živeli su od milostinje koju bi dobili od onih koji bi prešli na islam. Alija je delio sve teškoće sa zajednicom. Alija je učestvovao u svim bitkama sem jedne. Zajedno sa Muhamedom u tim bitkama se borio za islam. Prvi put se istakao kao ratnik u bici kod Badra 624. Tu je ubio 20 ili 22 neprijatelja. Istakao se i u bici kod Uhuda, kao i u mnogim drugim bitkama, gde je koristio svoj rascepljeni mač zulfikar. U toj bici je ubio dvojicu nosača zastava, pa je time oslabio moral paganske vojske, a ojačao moral muslimana.

 
Zulfikar, predstava Alijinoga mača

Muhamedovo proglašenje naslednika uredi

Kada se sa hadžiluka vraćao u Medinu Muhamed je 10. marta 632, održao govor u kome je naglasio da je Alija njegov naslednik. Autentičnost izjave je sporna. Svi šiiti veruju da je to tačno, a samo deo sunita veruje da je to tačno.

Smrt Muhameda uredi

Muhamed je bio nešto bolestan 632. i izgledalo je da se oporavio. Otišao je na molitvu u džamiju, a kada se vratio brzo je umro. Dok su Alija i Muhamedova bliska porodica prali i pripremali mrtvo telo za sahranu, mala grupa odabranih je glasanjem proglasila Ebu Bekra za Muhamedova naslednika tj. za prvoga halifa. Prema sunitskom tumačenju Muhamed je umro i nije odredio naslednika, pa je naslednik, halif odabran glasanjem. Šiiti smatraju da je Muhamed odredio Aliju za naslednika i da je to mnogo puta svima rekao. Zbog toga nije odmah došlo do podele, jer se Alija nije borio protiv izabranoga halifa. Šiiti nisu prihvatali ni Ebu Bekra ni dva sledeća halifa Omera i Osmana. Suniti tvrde da je Alija to prihvatio i podržavao takvu vlast, a šiiti da se distancirao.

Halifat uredi

 
Ubistvo Ali ibn Abi Talib - slikar: Iousef Abdinejad (Yousef Abdinejad)

Alija je postao halif 656. nakon što je halif Osman nastradao u pobuni. Alija je posmenjivao provincijske guvernere, koji su uglavnom bili Osmanovi rođaci. Zamenio ih je poverljivim pomoćnicima. Glavni grad je preselio iz Medine u Kufu u Iraku. Alija je ubijen u atentatu u gradu Kufa dok je držao jutarnju molitvu u džamiji. Ubile su ga Haridžije, muslimanska sekta koja se usprotivila njegovom prihvatanju arbitraže u sporu protiv Muavije, vojskovođe i začetnika Omejadske dinastije, koji je želeo da ga svrgne sa vlasti.

 
Šiiti veruju da se Alijin grob nalazi u džamiji u Nadžafu

Alijin grob uredi

Mnogi šiiti veruju da Alija nije želeo da mu neprijatelji obeščaste grob i da je zato tražio da ga tajno sahrane. Prema jednoj priči stavili su ga mrtvog na kamilu i tamo gde je kamila poklekla bio mu je grob. Većina šiita veruje da je Alija sahranjen u Nadžafu, pa je oko njegovoga groba nastala džamija imama Alije.

Potomci uredi

Dva Alijina sina sa Fatimom su Hasan ibn Alija i Husein ibn Alija. Hasan nije prihvatio halifat da ne bi izazvao krvoproliće, dok se mlađi Husein odazvao pozivu stanovnika Iraka da ih oslobodi nepravednih namesnika i poginuo u borbi kod Kerbele u Iraku. Hasan je obožavan od šiita kao drugi imam, a Husein kao treći imam. Pozivajući se na jednu Muhamedovu izreku zabeleženu u čuvenoj zbirci koju je sastavio El Buhari, prema kojoj će biti "dvanaest prinčeva, a svaki iz plemena Kurejš", današnji većinski tzv. duodecimalni šiiti slede dvanaest imama koji su potekli od Alije i Fatime:

  1. Ebu-l-Hasan Ali „El-Murtada“ ibn Ebi Talib (600—661);
  2. Ebu Muhamed El Hasan El Mudžteba (625—670);
  3. Sejid el-šuhada Ebu Abdilah El Husein (626—680);
  4. Ebu Muhamed Ali Zejn El Abidin ibn Husein (659—713);
  5. Ebu Džafer Muhamed El Bakir ibn Ali (677—733);
  6. Ebu Abdilah Džafer El Sadik ibn Muhamed (702—765);
  7. Ebu Hasan El Evel Musa El Kazim ibn Džafer (746—799);
  8. Ebu El Hasan El Sani Ali El Rida ibn Musa (765—818);
  9. Ebu Džafer El Sani Muhamed El Taki El Dževad ibn Ali (811—835);
  10. Ebu El Hasan El Salis Ali El Naki El Hadi ibn Muhamed (827—868);
  11. Ebu Muhamed El Hasan El Askeri ibn Ali (846—874);
  12. Ebu El Kasim Muhamed El Mahdi ibn Hasan (869- ).

Ostali Alijini potomci koji potiču od ovih imama nazivaju se šerifi ili sejidi, što označava plemenito poreklo. Muhamedovi potomci su poštovani i od sunita i od šiita. Mnogi poznati muslimani tvrde da vode poreklo od Muhameda.

Čuveni citati uredi

  • Pohlepa je stalno ropstvo
  • Nema bogatstva kao što je obrazovanje i nema siromaštva poput neznanja
  • Neka ti tvoje delo bude tvoj prijatelj, a želja neprijatelj.[9]
  • Ukoliko vam uzvišeni Bog podari blagodat, zahvalite, a ukoliko vas iskuša sa teškoćama, budite strpljivi.[9]
  • Uistinu nikad nećeš stići do onoga što želiš, osim ako budeš strpljiv prema onome što želiš.[9]
  • Kada god kod nekog ugledaš dobar moral, očekuj od njega i ostale vrline.[9]

Ali je autor dela Staza rečitosti (Nehdž-ul-belaga) u kome se nalaze njegove izreke, politički govori i saveti vernicima o smernom i bogobojaznom životu. Smatra se da je on osnivač arapske gramatike, a čuveni Ebu El Esved El Duali bio je njegov učenik.

Reference uredi

  1. ^ a b v g Gleave (2008)
  2. ^ Tabatabai (1975), str. 39.
  3. ^ Vidi:
  4. ^ Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  5. ^ Vidi:
  6. ^ Vidi:
  7. ^ Veccia Vaglieri (1986), str. 381.
  8. ^ Vidi:
  9. ^ a b v g Hadisi od ehlul bejta Arhivirano na sajtu Wayback Machine (3. јануар 2012), Приступљено 8. 4. 2013.

Литература uredi

Енциклопедија

Spoljašnje veze uredi

Sunitska biografija uredi

Šiitska biografija uredi