Ataraksija (grč: Ἀταραξία) je stanje bez strasti, duševni mir. U filozofiji nakon Aristotela ataraksija je ideal mudrih ljudi.[1]

Prema skepticima postiže se samo onda kad se čovek uzdržava od izricanja bilo kojeg suda (epohe). „A kad su se uzdržali, kao nekom srećom pridružila im se nepomućenost kao sena telu".[2]

Prema Epikuru cilj blaženog života je telesno zdravlje i ataraksija. Znanje o kosmosu je pretpostavka za ataraksiju. Spoznajući prirodu vidimo da nigde nema mesta za bogove, pa je čovek potpuno oslobođen svakog religioznog straha. Stoga je za Epikura ateizam uslov za ataraksiju.[1]

Kod stoika je ataraksija ideal mudraca koji to stanje ostvaruje kad se uzdigao iznad svih afekata (vidi: apatija). „Ko je razborit, i umeren je; ko je umeren, taj je skladan; ko je skladan, ne uzbuđuje se; ko se ne uzbuduje, ne žalosti se; ko se ne žalosti, blažen je. Razborit je dakle blažen, a razboritost je dovoljna za blažen život."[3]

Izvori uredi

  1. ^ a b Filozofijski rečnik, Matica Hrvatska, Zagreb 1984.
  2. ^ S. Empirik—Pir. post. I, 12
  3. ^ Seneka, pismo 85, 2

Vidi još uredi