Bergmanovo pravilo
Bergmanovo pravilo je naziv za ekološko pravilo koje je definisao nemački naučnik Karl Bergman[1]. Ovim pravilom se formulišu odnosi između veličine organizma i temperature njegove životne sredine. Prema ovom pravilu, pripadnici jedne vrste ili nekog drugog taksona koji žive u hladnijim oblastima su krupniji (većih dimanzija tela) od pripadnika istog taksona koji naseljavaju toplije oblasti.
Bergmanovo pravilo vezuje se za pojavu, i delimično objašnjava njome, da je za regulaciju telesne temperature od velikog značaja odnos površine i zapremine tela — od zapremine (a time i mase) tela zavisi količina produkovane metaboličke toplote, a od površine zavisi brzina njenog odavanja[2]. Krupnije životinje lakše održavaju dinamičku ravnotežu između produkovane i ispuštene toplote, usled povoljnijeg odnosa površina/zapremina[2].
Doskora se smatralo da Bergmanovo pravilo važi isključivo za homeotermne organizme. Novija istraživanja ukazuju na prisustvo ovakvih pravilnih promena veličine tela i kod poikilotermnih organizama, ali i na pojavu tzv. inverznog Bergmanovog pravila — smanjenja tela organizma sa smanjenjem temperature sredine.
Primeri uredi
Bergmanovo pravilo do sada se uglavnom istraživalo na životinjama. Jasno je izraženo kod ptica iz reda pingvina:
- najjužnije rasprostranjena vrsta, carski pingvin (Aptenodytes forsteri), veoma je krupna — dužine tela do 1,2 m i mase do 35 kg, dok je
- najsevernije rasprostranjena vrsta, galapagoški pingvin (Spheniscus mendiculus), dužine je 0,5 m, a mase do 5 kg.