Beriev A-50 (NATO šifra "Mainstay") je sovjetski, ili ruski avion za rano upozoravanje AVAKS (AWACS) zasnovan na trupu teškog transportnog aviona Iljušin Il-76. Razvijen je kao zamena za avione Tupoljev Tu-126 „Moss“ i prvi put je poleteo 1978. U službu je uveden 1984.

Berijev A-50
Avion Berijev A-50
Opšte
Dimenzije
Masa
Pogon
Performanse
Početak proizvodnje1980.
Uveden u upotrebu1984.
Povučen iz upotrebeaktivan
Statusaktivan
Prvi korisnikSovjetsko vojno vazduhoplovstvo
Broj primeraka40
Dužina49,59
Razmah krila50,50
Visina14,76
Površina krila300,00
Prazan75.000
Normalna poletna170.000
Turbo-mlazni motor4 h Solovjev D-30KP/PS-90A-76
Potisak TMM4 h 117,68 kN
Maks. brzina na Hopt900 km/h
Dolet6.400 km
Plafon leta12.000 m

Projektovanje i razvoj

uredi
 
Crtež aviona Berijev A-50 u tri projekcije
 
Avion Berijev A-50 na paradi 2020.
 
Avion Berijev A-50 indijskog vazduhoplovstva
 
Avion Berijev A-50U na aerodromu
 
Avion Berijev A-50 u pretnji lovaca

Konstruktorski biro (OKB Berijev) na čelu sa A.K. Konstantinovim (u fabrici Berijev ) je 1973. godine dobio zadatak da projektuje avion A-50 koji je trebao da zameni zastareli Tupoljev Tu-126.

Iako je projekt aviona bio zasnovan na modifikaciji aviona Il-76 koji se u to vreme uveliko testirao, bilo je potrebno izvršiti veliki broj prilagođavanja kako bi se ovaj avion priveo novoj specifičnoj nameni. Za to je bilo potrebno 5 godina projektantskog i prototipskog rada uz koordinaciju sa ostalim isporučiocima ostale opreme. Prvi prototip A-50 poleteo je 19. decembra 1978. godine a let je obavljen bez radarskog sistema. Državna ispitivanja radarski opremljenog A-50 počela su 16. avgusta 1979. Serijska proizvodnja aviona počela je u decembru 1984. i trajala je do 1992. Probne operacije A-50 su započete 1985. i nastavljene su naredne četiri godine. Avioni su zvanično ušli u upotrebu 1989. godine[1][2].

Tehnički opis

uredi

Tehnički opis je napravljen na osnovu izvora[1][3][4]

Trup je potpuno metalne konstrukcije, visokokrilac nosivosti od 50 do 60 tona. Na repnom delu se nalaze vrata sa rampom a prtljažni prostor je širine 3,45 a visine 3,4 m, dok je dužina prtljažnog prostora 24,5 m. U ovaj prostor je smeštena kompletna elektronska oprema i posada koja broji 15 osoba. Prostor za odmor posade, toalet i kuhinja su takođe uključeni u trup s obzirom da posada može na letu da provede i više sati. Iznad trupa se nalazi kupola osmatračkog radara Liana sa svojom rotirajućom antenom prečnika 9 metara[5]. Domet detekcije je 650 kilometara za vazdušne ciljeve, 300 kilometara za kopnene ciljeve i 400 km za objekte na moru[6]. Trup ima uređaj za napajanje gorivom u letu

Pogonska grupa se sastoji od četiri mlazna motora Solovjev D-30KP/PS-90A-76 potiska 118/146 kN koji su postavljeni na gondolama ispod krila. Motori su opremljeni uređajima za kontra potisak (reverzibilni zalistak-kašika) koji se koriste pri kočenju aviona na pisti.

Krilo se sastoji od središnjeg dela i dva konzolna dela krila, dva polu-krila. Po obliku krilo je strelasto, trapezastog oblika sa dve ramenjače, popuno metalne izrade i osnovne (noseće) konstrukcije i obloge. Ispod krila se nalaze gondole za smeštaj motora. Krila su opremljena zakrilacima koji se nalaze duž celog raspona krila, spojlerima i eleronima.

Repne površine: sastoje se od horizontalnog i vertikalnog stabilizatora. Rep aviona je u obliku slova T. Horizontalna repna površina je podesiva u letu i sastoji se od stabilizatora i kormila dubine. Vertikalni rep se sastoji od vertikalnog stabilizatora i kormila pravca. Na kormilu pravca je ugrađen trimer-servo kompenzator.

Stajni trap Avion ima stajni trap sistema tricikl, prednja nosna noga ima četiri točka sa gumama niskog pritiska a zadnje noge koje predstavljaju i osnovne, se nalaze ispod trupa aviona i svaka ima po 8 točkova sa niskopritisnim gumama. Avion ima ukupno 20 točkova koji mu omogućavaju bezbedno sletanje i na loše pripremljenim pistama.

Radarski sistem Radar "Vega-M" je projektovao MNIIP, Moskva, a proizveo NPO Vega. „Vega-M” može istovremeno da prati do 150 ciljeva u radijusu od 230 kilometara.

Verzije

uredi
  • A-50 - Prva serijska varijanta.
  • A-50I - Zajednička rusko-izraelska modifikacija A-50, namenjena Vazduhoplovstvu NR Kine. Da bi se to postiglo, jedan od serijskih A-50 je pretvoren u TANTK, uz naknadnu rekonstrukciju RTK-a u Izraelu. Iz raznih razloga projekat nije realizovan, a letelica bez RTK je predata Kini, gde je samostalno završena. Dobio oznaku KJ-2000.
  • A-50EI - Izvozna verzija AK AVACS za indijsko vazduhoplovstvo. Izgrađen je opremanjem aviona Il-76TD, na koji su ugrađeni motori PS-90A-76 i RTK sa multifunkcionalnim pulsno-doplerovim radarom EL/V-2090 izraelske kompanije Elta.
  • A-50U - najnovija varijanta aviona A-50. Instaliran je novi radio-tehnički kompleks sa poboljšanim parametrima.

Operativno korišćenje

uredi

Glavni (AWACS) radarski sistem A-50U vazdušni radarski sistem upozorenja i navođenja je Šmel-M koji proizvodi Vega.

Sadrži:

  • radarski sistem
  • sistem za selekciju podataka
  • ispitivač-odgovarač i sistem za prenos signala
  • digitalni računarski sistem
  • oprema za identifikaciju prijatelja ili neprijatelja (IFF).
  • komandna radio veza za vođenje lovaca
  • sistem za zaštitu komunikacija
  • radio komunikaciona oprema
  • telemetrijska / kodna oprema
  • oprema za registraciju.

Radarski i sistemi za navođenje imaju kapacitet da prate 50 do 60 ciljeva istovremeno i da istovremeno vode deset do 12 borbenih aviona[7]

Avion Berijev A-50 se koristi u 5 zemalja ovo su stalni korisnici. Privremeno su ovi avioni stacionirani u Siriji i Belorusiji.

Zemlje koje su koristile avion

uredi

Vidi još

uredi

Reference

uredi

Литература

uredi
  • Yefim Gordon, Dmitriy Kommisarov: Flight Craft 6: Il'yushin/Beriyev A-50. Pen & Sword Books Ltd, 2015. ISBN 978-1-4738-2391-4.
  • Yefim Gordon, Dmitriy Komissarov, Sergey Komissarov: OBB Ilyushin: A History of the Design Bureau and Its Aircraft. ISBN 978-1-8578-0187-3.

Spoljašnje veze

uredi