Berijev Be-8 (rus. Beriev Be-8) je avion amfibija koji je projektovala i izradila kompanija TANTK Beriev. Projektovan je kao putnički avion za 6 putnika. Bio je to jednomotorni hidroavion sa radijalnim motorom AŠ-21.

Berijev Be-8

Avion Berijev Be-8
Avion Berijev Be-8

Opšti podaci
Namena putnički hidroavion amfibija
Posada 2
Broj putnika 6
Poreklo  SSSR
Proizvođač Fabrika Taganrog Berijev
Probni let 3.12.1947.
Uveden u upotrebu prototip.
Status neaktivan
Prvi operater  SSSR
Broj primeraka 2
Dimenzije
Dužina 13,00 m
Raspon krila 19,00 m
Površina krila 40,00 m²
Masa
Prazan 2.815 kg
Normalna poletna 3.624 kg
Pogon
Broj motora 1
Fizičke osobine
Klipnoelisni motor 1 h Švecov AŠ-21
Snaga KEM-a 520 kW
Snaga KEM-a u ks 700 ks
Performanse
Maks. brzina na Hopt. 266 km/h
Ekonomska brzina 220 km/h
Dolet 1.205 km
Plafon leta 5.500 m
Portal Vazduhoplovstvo

Projektovanje i razvoj uredi

 
Georgij Mihajlovič Berijev
 
Motor Švecov AŠ-21 aviona Berijev Be-8
 
Crtež aviona Berijev Be-8 u četiri projekcije
 
Avion Berijev Be-8 sa podvodnim krilima

Radovi na avionu Berijev Be-8 počeli su 1946. godine zamišljen je kao jednomotorna amfibija, projektovana prvenstveno kao civilni višenamenski avion. Mogao bi da se koristi kao avion za vezu, putnički, ambulantni, avion za obuku i snimanje iz vazduha, kao i avion za izviđanje na ledu i ribolov. Projektom je rukovodio glavni inženjer Georgij Mihajlovič Berijev a projektantski radovi su se odvijali neuobičajenom brzinom tako da je prvi prototip poleteo već 3. decembra 1947.[1]

Tehnički opis uredi

Tehnički opis je napravljen na osnovu izvora[2].

Trup je potpuno metalne konstrukcije to je ustvari čamac sa kobiličastim dnom. Čamac je vodonepropusnim pregradama podeljen na pet delova: pramčani, pilotski, srednji, putnički i repni odeljak. Kokpit se nalazi u pramcu čamca. U srednjem delu čamca nalaze se niše za odlaganje uređaja i pribora. U putničkoj kabini ima šest sedišta i pet prozora. Iza drugog reda nalazi se korman vodenog kormila. Upravljanje vodenim kormilom je pomoću šipki i sinhronizovano sa vazdušnim kormilom. Kokpit i putnički prostor zagrevani su sistemom koji koristi toplotu izduvnih gasova iz motora.

Pogonska grupa se sastoji od jednog vazdušno hlađeni radijalnog klipnog motora zvezdastog oblika, sa jednostepenim kompresorom Švecov AŠ-21, snage 520 kW i trokrakog vučnog metalnog propelera prečnika 3,0 m. Motor se nalazi na vrhu središnjeg dela, iznad kokpita. Gorivo se nalazi u dva meka rezervoara u središnjem delu ukupnog kapaciteta 630 litara.

Krilo je potpuno metalno. Sastoji se iz tri dela. Središnji pravougaoni deo je pilonom vezan za trup aviona i sa po dva kosa podupirača sa svake strane trupa oslonjen na trup, u ovom delu krila su smešteni motor i dva rezervoara za gorivo. Ovaj deo krila je debelog profila konstantne debljine. Dve odvojive konzole (polukrilo) je trapeznog oblika promenljive debljine profila koja se sanjuje ka krajevima. Na krilnim konzolama su pričvršćena dva neuvlačiva potporna plovka. Plovci su metalne konstrukcije i podeljeni su vodonepropusnim pregradama u tri odeljka. Krila su opremljena zakrilcima i eleronima čija je konstrkukcija kao i krila, noseća konstrukcija od duralumina a obloga od aluminijumskog lima pričvrščena za osnovnu konstrukciju zakivcima. Pokretnim elementima krila (zakrilci i eleroni) se upravlja mehaničkim putem. Izlazna ivica krila je upravna na osu trupa aviona dok je napadna ivica blago zakošena ka repu aviona.

Repne površine: vertikalni stabilizator i kobilica (trup) čine jednu celinu i potpuno su metalni. Horizontalni stabilizatori se nalaze na polovini visine vertikalnog stabilizatora i konzolno su pričvršćeni za njega. Kormilo pravca i dubine imaju metalni okvir i oblogu od platna. Kormila su opremljena trimerima i imaju aerodinamičku kompenzaciju i balansiranje težine. Upravljanje kormilom pravce se obavlja mehaničkim polugama a kormilima dubine kao i trimerima se upravlja pomoću čeličnih sajli.

Stajni trap je klasičnog tipa sa dve prednje noge i repnim točkom. Prednje noge se u letu ili pri plovidbi podižu pored trupa a repni točak se uvlači u trup aviona za vreme plovidbe i leta. Upravljanje čišćenjem i ispuštanje stajnog trapa je elektromehaničko. Amortizacija stajnog trapa je uljno-pneumatsko, a kočenje točkova je pneumatsko.

Verzije uredi

Hidroavion Berijev Be-8 je napravljen u dva istovetna primerka (prototip).

Operativno korišćenje uredi

Ukupno su napravljene dve letelice Be-8, od kojih je jedna imala nesreću. Druga letilica je korišćena kao leteća laboratorija. Pošto su u to vreme u CAGI-ju eksperimentisali sa podvodnim krilima na Be-8 su ugradili ova krila i dobijeni su izvanredni rezultati, rep aviona se odvajao od površine vode znatno pre uzletanja. Sa krilima se Be-8 vrlo lako odvajao od vodene površine ali su ova krila u letu stvarala dodatni otpor što je usporavalo avion. Uprkos visokoj oceni stručnjaka, Be-8 nije ušao u serijsku proizvodnju[1].

Zemlje koje su koristile avion uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b http://www.airwar.ru/enc/sea/be8.html
  2. ^ Šavrov, V. B. (2002). Istoriя konstrukciiй samoletov v SSSR 1938-1950 gg. (na jeziku: ruski). Moskva: Mašinostroenie. ISBN 978-5-217-03103-0

Literatura uredi

  • Karl-Heinz Eyermann: Flugboote nach dem zweiten Weltkrieg. In: Wolfgang Sellenthin (Hrsg.): Deutscher Fliegerkalender 1972. Deutscher Militärverlag, Berlin 1971, S. 180/181.
  • Šavrov, V. B. (2002). Istoriя konstrukciiй samoletov v SSSR 1938-1950 gg (na jeziku: (jezik: ruski)). Moskva: Mašinostroenie. ISBN 978-5-217-03103-0. 
  • Aleksandr Zabolotskiй, Andreй Salьnikov. "Annuška" Georgiя Berieva. Lёgkiй svяznoй samolёt-amfibiя Be-8 // Aviaciя i Vremя. — 2014. — № 2. — S. 38-40.
  • Václav Němeček, Atlas letadel, svazek 6., Vodní a obojživelná dopravní letadla, 1. vydání, Praha, NADAS, str. 69, 1986.

Spoljašnje veze uredi