Bitka kod Pakozda bila je deo Mađarske revolucije 1848.

Bitka kod Pakozda
Deo Mađarske revolucije 1848.
Vreme29. septembar 1848.
Mesto
Ishod mađarska pobeda
Sukobljene strane
Austrijsko carstvo Austrija
Kraljevina Hrvatska
Ugarska
Komandanti i vođe
Josip Jelačić Janoš Moga
Jačina
oko 40.000[1] oko 16.000 sa 36 topova
Žrtve i gubici
100-200 poginulih, 8.000 zarobljeno 7 ljudi

Uvod uredi

Radi očuvanja mađarskih privilegija u mnogonacionalnoj kraljevini Ugarskoj ("od Karpata do Jadrana") nova mađarska vlada je prema Austriji i bečkom dvoru povela politiku legalnosti i saveza. Nije priznavala nacionalne težnje nemađarskih naroda, proklamujući da su Mađari jedina nacija u Ugarskoj, a svi ostali su samo deo te nacije, bez ikakvih prava na nacionalnu autonomiju. Zbog toga su vodeći krugovi nemađarskih naroda, u zaštiti svojih nacionalnih i klasnih interesa (uplašeni seljačkim pokretom za podelu zemlje), stali na stranu Austrije.[1]

Bitka uredi

Hrvatski ban Josip Jelačić prekinuo je 14. aprila 1848. veze sa mađarskom vladom, i posle neuspelih pregovora, na podsticaj bečkog dvora, objavio je 7. septembra rat. On je sa oko 40.000 vojnika (15-20.000 neobučenih) prešao Dravu 11. septembra i krenuo na Budim, u nameri da obori mađarsku vladu. Mađari su na Dravi (mađarsko-hrvatska granica) imali oko 14.000 vojnika (regularnih i honvedskih bataljona i nacionalne garde) pod generalom Ferencom Otingerom, koji je kao austrijski oficir prešao na stranu Jelačića (bez trupa). Njega je zamenio general Adam Teleki, ali ni on nije pružao otpor, već se povukao prema mađarskoj glavnini koja se pod komandom generala Janoša Moge okupljala kod Pakozda. Jelačić je 29. septembra 1848. napao Mađare (16.000 ljudi sa 36 topova pod komandom Janoša Moge), ali je odbijen i 1. oktobra se povukao prema Beču.[1]

Posledice uredi

Uprkos neznatnih gubitaka, Jelačić je po naređenju austrijske vlade sklopio primirje sa mađarskim zapovednikom i krenuo u Beč da bi pomogao u suzbijanju Bečke revolucije. Izolovana leva kolona Jelačićeve vojske (8.000 ljudi) napadnuta je od strane mađarske nacionalne garde kod Ozore i zarobljena 6. oktobra.[1]

Reference uredi

  1. ^ a b v g Gažević 1974, str. 188

Literatura uredi

  • Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija, tom 5. Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 187—192.