Biće (grč. τὸ ὄν, lat. ens, stsl. бъітиѥ, nem. sein, engl. being) je filozofski pojam koji označava ono što jeste[1]. Sve stvarno i ništa nestvarno spada u domen bića.[2] Pojam bića ponekad označava i individualno postojanje (npr. živo biće, ljudsko biće, itd.)[3]. Promišljanje bića ima središnje mesto u zapadnoj filozofiji od Parmenida do Hajdegera. Nauka o biću se naziva ontologija.

Bitak (grč. to einai, lat. esse – „biti“) je najapstraktniji filozofski pojam koji ne označava nikakvo pojedinačno ili određeno biće, već prisustvo bića u celini.[4] Bitak je unutrašnji princip bića, ono po čemu jeste sve što jeste.[3] Bitak je izvor odnosno temelj bića.

Bitak je supstantivirani infinitiv glagola „biti”, središnji pojam filozofije. Za razliku od bića, bitak u ontologiji ne označava više nikakvo biće ili određeno nešto, a još manje tek bit nečega, nego naprosto prisustvo bića u celini, ništa drugo nego da biće uopšte „jeste”, a ne da nije kao što kaže Parmenid: „Jeste naime bitak, a nebitak nije”. Biće dakle može biti biće samo po tome što jeste, što bitak prebiva u njemu, podaruje mu njegovu svrhovitost i čini ga vidljivim. Nasuprot biću, međutim, koje uvek mora biti ovo ili ono itd. u beskraj, ukratko ma šta, ali je kao biće uvek određeno i posredovano, ograničeno i sadržajno „nešto”, bitak je naprosto neograničen, neodređen i „besadržajan”, i kao lišenost svakoga određenja on „je” zapravo Ništa.[3]

Strogo uzevši, o bitku se stoga ne samo ne može reći šta on jeste, nego ni da uopšte „jeste”, jer to bi prema uobičajenim pravilima logike nužno značilo da on istovremeno nije da nije, tj. da u odnosu na Ništa ne bi bio obuhvatan a time bi već spao na to da bude nešto što nije … sve drugo, i tako bio sveden na biće. Ako, dakle, bitak bivstvuje tako da istovremeno „ništi” kao Ništa, onda je svaka logička definicija bitka nemoguća, i to zato što je a) svako suđenje upućeno na prethodno razumevanje kopule „jeste” odnosno „nije”, b) nije moguća ni definicija rodnih pojmova prema pravilu: definitio fit per genus proximum et differentiam specificam, jer ovi nemaju dalje višega roda, a kamoli tek nečega takvog što je v) više od svakoga roda budući da je sama priroda (fysis, kako Grci nazivahu bitak)!? Svaki se logički sud, naime, služi kopulom „jeste”, kako bi tim „predikativnim” bitkom označio neko jedinstvo S(ubjekta) i P(redikata).[3]

Definicija ipak pretpostavlja viši rodni pojam, u ovom slučaju da je to „jeste” već nekako poznato. Tako nastaje svojevrstan „onto-logički krug”: definisati se može samo pomoću toga „jeste”, koje upravo tek treba da budu definisano.[3] Ali kako to da se njime neprestano uistinu definiše sve i sva, kad ono samo ostaje nedefinisano i očito leži izvan dosega sveg definisanja, dakle i logike uopšte? Štaviše, kako to onda u svakidašnjem životu ipak svi nekako razumeju taj najopćenitiji, neodredljiv, logički nedohvatljiv pojam, shvataju šta znači „biti”, iako nikada nisu ni čuli za logiku, a još manje za ontologiju?

Da bi se sudilo, mora se svagda kazati „jeste”, mora se dakle prethodno već nekako razumeti bitak.[3] Ovo razumevanje tek omogućuje svaku sintezu S(ubjekta) i P(redikata) u suđenju i tako upućuje na jedno pred-onto-logičko iskustvo bitka što prethodi svakoj logici i pogađa bit čoveka kao raskrivanje bića iz bitka u istorijski svet, što Marks naziva „praksom”.[3] Na taj način i ontologički krug dobiva svoje razrešenje: najviša općenitost bitka nije više rodnoobuhvatnog nego analognog karaktera (analogia entis), i kao Logos (Heraklit) sam prestupa svaku bićevnost bića što jest i vidokrug govora logike o njemu, upravo zato što kao raz-log ne može više biti obrazložena, jer utemeljuje svaku onto-logiku.

Odatle Hegel može reći da je „čisti bitak i čisto Ništa jedno te isto”[5], a Hajdeger na tome gradi jednu od fundamentalnih distinkcija svoga mišljenja – ontološku diferenciju bitka i bića, koju je metafizika „zaboravila”, što iziskuje da se iznova pita o bitku.

Ukoliko se za bitak smatra neka materija (Tales je smatrao vodu), to je materijalizam, a ako se smatra nešto nematerijalno (Platon je za bitak smatrao ideje), to je idealizam. Ukoliko se smatra da je bitak jedan (kao što je smatrao Parmenid) – onda je to monizam, a ukoliko se smatra da ih ima više (kako su to smatrali pitagorejci) – onda je to pluralizam. Ukoliko se smatra da bitak proističe iz božanstva – to je teizam (ako božanstava ima više to je politeizam, a ako je božanstvo samo jedno – monoteizam); ukoliko se smatra da je celokupna priroda identična sa božanstvom – to je panteizam.

Terminologija uredi

Biće je imenica nastala od glagola biti (stsl. бъіти, pie. bʰeu). Kod različitih jugoslovenskih prevodilaca ovaj pojam je različito prevođen u srpskohrvatski jezik, pa se za isti pojam koriste i reči bivstvo, bivstvovanje, bivstvujuće, jestajuće, jestvo, biti, bitije, bitak i slično, čija se značenja prepliću a često se koriste i kao sinonimi.

Bitak je glagolska imenica načinjena od infinitiva glagola biti (uporedi: pitak i piti), radi prevoda nemačkog pojma „das Sein“ i naglašavanja ontološke razlike. Jezičko poreklo od infinitiva ukazuje da se bitak može iskazati i samim infinitivom biti ukoliko je iz konteksta jasno da je reč o imeničnom značenju[1].

Problemi definisanja bića uredi

Biće kao najuniverzalniji pojam i temeljni objekt metafizike nije moguće pozitivno definisati zbog sledećeg[3]:

  • Pojam izriče samo krajnju apstrakciju i kaže samo da nešto jeste, odnosno protivi se ništavilu.
  • Svaki sud prethodno uključuje razumevanje kopule »jeste« odn. »nije«; svaki se logički sud služi kopulom »jeste« kako bi tim predikativnim bitkom označio neki odnos S i P.
  • Nije moguća ni definicija po rodu i specifičnoj razlici (genus proximum et differentiam specifica), jer nema višeg roda; definicija međutim pretpostavlja viši rodni pojam, u ovom slučaju da je to »jeste« već nekako poznato. Tako nastaje svojevrstan »ontološki krug«: definisati se može samo pomoću toga »jeste«, koje tek treba da budu definisano.

Česta greška u ovoj oblasti je tretiranje bića kao imenice koja označava naročito duboku subjektnu materiju. To je paralelno tretiranju reči ništa kao imena neke određene stvari.[2]

Istorija promišljanja bića uredi

Jedno od centralnih pitanja filozofije glasi „zašto postoji nešto a ne ništa?“

Indijska filozofija uredi

U indijskoj filozofiji, sveobuhvatno biće se naziva braman (sans. ब्रह्म), koji je osnov je svih bića, tvari, vremena, prostora i svega postojećeg u svemiru. Glavni atributi brahmana su večan, postojan, nepokolebljiv, postojeći sam po sebi, pun, nematerijalan, neograničen prostorom i vremenom, nezahvatljiv čulnom i razumskom spoznajom[3]. Svaki oblik zasebnog postojanja je identičan s njim, iz njega potiče i njemu se vraća. Indijska filozofija je posebno naglašavala identitet bramana s individualnim sopstvom, atmanom.

Taoizam uredi

Lao Ce, osnivač taoizma, smatrao je da je iskon svega ono neizrecivo, što se ne može iskazati niti imenovati.

"Tao koji se može izraziti
nije večni Tao.
Ime kojim se može imenovati
nije večno ime.
Bezimeno je ishodište neba i zemlje.
Imenovano je majka hiljadu stvari."
- Tao te đing

Presokratovci uredi

 
Anaksimen je smatrao vazduh za osnov svega.

Bitak u filozofiji predsokratovaca ima značenje iskona (arhe) svih stvari. Za Talesa je to voda, za Anaksimandra bezgranično (apejron), za Anaksimena vazduh (aer). Anaksagora uvodi pojam nusa (grč. νοῦς – „um, duh“) kao osnovu nastanka i bivanja svih stvari. Međutim, pravo ontološko istraživanje započeo je Parmenid svojim uvidom: „biće jeste, nebiće nije“. Njegova elejska filozofija tako svodi celokupno bitisanje na biće, negirajući nebiće kao nešto logički nezamislivo. Kasnije Demokrit i atomisti u filozofiji o kretanju atoma pretpostavljaju i postojanje praznine, koju identifikuju sa nebićem.

Platon uredi

Platon je izjednačio „biti“ sa „postojati večito na isti način“, način neuslovljenosti, nesvodljivosti i večnog samoidentiteta.[6] Za Platona, biće je jedno samodovoljno, savršeno, nepromenljivo i večno nešto, identifikovano sa pojmom Dobra ili Bogom, ali čija veza sa svakodnevnim svetom ostaje skrivena.[2] On je biće poistovetio sa večnim, nepromenljivim idejama, nasuprot prividnom menjanju materijalnog sveta. U Platonovom učenju o najvišim rodovima bića takođe se dokazuje i nužnost postojanja nebića kao suprotnosti obuhvaćene samim pojmom (Sofist 258 a - 259 d).

Aristotel uredi

Za Aristotela je biće (τὸ ὄν) sve ono što poseduje ili na nužan način može da poseduje formu (odnosno ideju). Ove forme su različite trajnosti i, prema tome, ono „biti“ je u različitoj meri u njima prisutno. Trajnost formi (oblika, ideja) zavisi od mere prisutnosti materije (tj. vode, vatre, vazduha i zemlje) u njima[1]. Večne forme (večna bića) ne sadrže u sebi nimalo materije, a ona bića koja su samo materija (materijal) i koja nemaju nikakvog oblika uopšte i ne postoje aktuelno, nego samo potencijalno (tj. mogla bi da postoje delatno kada bi dobila neki oblik). Stoga Aristotel razlikuje aktuelna i potencijalna bića kao krajnosti između kojih se nalaze sva ostala konačna i promenljiva bića. Delatno biće (grč. ὄν ἐνέργεια, lat. ens in actu) je, prema Aristotelu, stvarno biće u strogom smislu reči, jer samo ono na neki način deluje. Vazduh je, na primer, stvarno biće jer u obliku vetra može da deluje, dok praznina nije stvarna jer ne može da deluje. U skladu s tim, najveća moć delovanja shvatana je i kao najstvarnije biće, dok je maloj moći delovanja pripisivana zanemarljiva stvarnost. Stoga je ono što uopšte ne deluje shvatano samo kao mogućnost bića – mogućnost da bude, da se rodi, da oživi. Moguće biće (grč. ὂν δυνάμει, lat. ens in potentia) je, prema Aristotelu, ono što još nije, ali može da bude, odnosno ono što sada ne deluje, ali može da deluje[1].

Avgustin uredi

Avgustin Hiponski je pridao kategorijama bića i nebića moralnu dimenziju. Kao hrišćanin, on je verovao da je sve što je Bog stvorio i za čije je postojanje odgovoran dobro. Zato je zlo smatrao nebićem, nepostojanjem, odnosno odsustvom dobra.[7]

Sholastika uredi

Srednjovekovna sholastika je podrobno razradila Aristotelovu kategorizaciju bića. Tako u okviru Aristotelovog mogućeg bića nastaje razlikovanje unutrašnje mogućeg (lat. possibile internum), koje u sebi nema protivrečnosti, i spolja mogućeg (lat. posibilitas externa), koje može postojati snagom nekog spoljnog uzroka. Metafizički je moguće sve što ne uključuje protivslovlje. A fizički je moguće ono što prirodni uzroci mogu izvesti[1].

Slučajno biće (lat. ens per accidens) je biće koje nema razlog postojanja po sopstvenim svojstvima, nego po nečem drugom (npr. miris ne može biti bez stvari koja miriše). Takvo biće pretpostavlja drugo biće koje ima svoj vlastiti bitak. Takođe, slučajno (akcidentalno) biće znači i biće promene, bez suštinske određenosti.

Suštinsko biće (lat. ens essentiale) je ono što je svojim svojstvima određeno da bude jedna određena stvar, a ne nešto drugo.

Odnosno biće (lat. ens respective) je sve ono što svoj bitak dobija tek iz nekog odnosa. To je svako pojedinačno biće koje je na neki način uslovljeno u svome bitku (na primer, deo nekog para suprotnosti ili posledica u uzročnom nizu). Odnosno (relativno) biće se shvata kao određeno tek u odnosu prema nekom drugom biću, pri čemu ovo drugo može biti u krajnjoj liniji i apsolutno biće.

Mišljeno biće (lat. ens rationis) je sve ono što postoji samo u ljudskoj svesti, kao mišljeno biće, odnosno „biće razuma“. Mišljena bića nisu umišljena niti izmišljotina, već su utemeljena na nekoj stvarnosti.[8] Međutim, smatra se da ljudski razum putem mašte može stvarati i predstave kojima u stvarnosti ništa ne odgovara. Zahvaljujući tome moguće su laži, zablude, pogrešna uverenja i tvorevine mašte.

Stvarno biće (lat. ens reale) je sve ono što aktuelno postoji, odnosno bilo koja stvar koja ima bilo kakav oblik koji se može opažati čulima. Sholastička tradicija smatra da stvarno biće mora biti locirano izvan ljudskog duha i da njegov bitak ne zavisi od toga da li ga ljudi opažaju ili znaju za njega[1].

Idealno biće (lat. ens ideale) je sve ono što postoji, ali ne kao čulni predmet. U platonizmu, idealno biće imaju večni oblici (ideje) i svi matematički oblici. U aristotelovskoj tradiciji, idealno biće imaju i sve suštine, sve ono što je predmet pravog znanja. Idealno biće razlikuje se od realnog samo po tome što ne može biti neposredno opažano čulima. Inače, idealno biće je jednako delatno kao i realno.[1]

Apsolutno biće (lat. ens absolute) je u sholastičkoj misli naziv za jedno i jednostavno (bez delova) i savršeno biće, odnosno naziv za Boga.

Spinoza uredi

Spinoza određuje biće kao „sve ono što nam se, kad ga opažamo, jasno i razgovetno pojavljuje kao postojeće na nužan ili bar na mogući način“.[1]. Spinoza razlikuje biće-po-sebi koje definiše kao „ono, čija esencija sadrži u sebi egzistenciju, ili ono, čija se priroda ne može shvatiti drukčije, nego kao postojeća." Spinoza takođe razrađuje antičku definiciju apsolutnog bića u koju umesto atributa jednostavnosti, stavlja atribut beskonačnosti: „Biće apsolutno beskrajno, ili Bog, poseduje samo od sebe neograničenu mogućnost da postoji“ (Etika I, primedba uz XI propoziciju, definicija VI).

Hegel uredi

Za Hegela, biće je prva i najapstraktnija kategorija: „Biće je pojam jedino po sebi, čije su odredbe nešto što jeste.“[4]. Hegel razlikuje „čisto“, odnosno neodređeno „biće-po-sebi“ od „određenog bića-po-sebi“. Po apstraktnosti, Hegel je smatrao da „čisto biće i ništa jesu isto.“[3]. Hegel još dodaje: „Ništa što ga budisti čine principom svega, kao i poslednjom krajnjom svrhom i ciljem svega ista je apstrakcija." (E. F. N. paragraf 86 i 87). Hegel uvodi pojam bića-za-sebe (nem. Für-sich-sein) koje se najpre uzima kao „neodređena neposrednost“, kao ono što je neodređeno i beskonačno i što se kao takvo najpre odnosi na samo sebe. Biće zatim dijalektičkim „posredovanjem“ razvija iz sebe ostale „kategorije“ i postaje određena posrednost. No, da bi postalo određeno, odnosno „konkretno biće“, ono mora da podrazumeva drugo biće ili drugobitak (Anderssein) kao svoju negaciju, jer nema određenosti (konkretnosti) bez negacije. Ovaj drugobitak je „vlastiti moment bitka-po-sebi"[1]. U tom smislu Hegel napominje da „atomistička filozofija određuje apsolut kao biće-za-sebe, kao jedno i kao mnoštvo jednih." (E. F. N., primedba uz paragraf 98). Tako bi atom bio biće-za-sebe, ono zasebno jedno u kojem nema različitosti, ali koji ne može biti nešto određeno bez „negacije“ toga jednog istim takvim drugim bićima. Pošto je individuum latinski izraz koji odgovara grčkoj reči atom, ljudska jedinka je stoga takođe biće-za-sebe[1].

Hajdeger uredi

Hajdeger smatra da je čitava zapadnoevropska metafizika raspravljajući o biću, dospela u „zaborav bitka“, što iziskuje da se iznova zapita. Stoga on unutar svoje „fundamentalne ontologije“ pokušava da otkrije novu dimenziju filozofiranja o bitku. Hajdeger definiše bitak kao ono što omogućuje postojanje svakog bića. On na tome gradi jednu od fundamentalnih distinkcija svoga mišljenja - ontološku razliku pojmova biće (Seienden) i bitak (Sein).[4]

Po Hajdegeru, biće je pojedinačna ili posebna manifestacija onoga biti (bitka). Biće je svako pojedinačno postojeće, koje ima svoju bit, bez obzira na način bivstvovanja (realni ili idealni) ili kvalitet onoga što jeste[4]. Nasuprot biću, koje je uvek određeno i sadržajno ograničeno, bitak je neograničen, neodređen i besadržajan[3]. Biće ima svoju bićevnost (jestost, prisustvo) samo po tome što učestvuje u bitku, što ukazuje na razliku bića i bitka, koja se često previđa.[3] Ontološka razlika je stoga razlika koju svaka ontologija (svaki govor o biću) implicitno ili eksplicitno pretpostavlja: biće kao pojava jeste, pa se podrazumeva da jeste po nečemu (bitak je u njemu nužno „prisutan") ili po ničemu (bitak je u njemu kontingentno „prisutan“, pa je takvo biće samo privremeno, uz stalno prisutnu mogućnost da pređe u nebiće).[1]

Martin Hajdeger je ontološkoj razlici pridavao presudan značaj: „Ontologija se zasniva na razlikovanju bitka i bića“.

Sartr uredi

Žan-Pol Sartr u svome filozofskom delu Biće i ništavilo uvodi razlikovanje bića po sebi (en-soi) i bića za sebe (pour soi). Biće za sebe je modalitet postojanja svesti, koja se sastoji od sopstvene aktivnosti i svrsishodne prirode; biće po sebi je samodovoljno, masivno, kontingentno bivstvovanje stvari.[2]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j Branko Pavlović, Filozofski rečnik (odrednica biće), Plato, Beograd, 1997.
  2. ^ a b v g Biće, Oksfordski filozofski rečnik, Sajmon Blekburn, Svetovi. . Нови Сад. 1999. ISBN 978-86-7047-303-4. 
  3. ^ а б в г д ђ е ж з и ј к Filozofijski rečnik (odrednice bitak i biće), Matica Hrvatska, Zagreb 1984.
  4. ^ а б в г Филозофија, Енциклопедијски лексикон (одреднице биће и битак), Мозаик знања, Београд 1973.
  5. ^ Hegel, Wissenschaft der Logik, Ed. Lasson, I.S. 67
  6. ^ Бранко Павловић, Филозофски речник (одредница бити), Плато, Београд, 1997.
  7. ^ Биће и небиће, Енциклопедија живих религија, Нолит. . Београд. 2004. ISBN 978-86-19-02360-3. 
  8. ^ Živan Bezić, Problem zla i zloće

Spoljašnje veze uredi