Bolest znojenja, takođe poznata kao znoj, engleska bolest znojenja, engleski znoj ili sudor anglicus na latinskom, bila je misteriozna i zarazna bolest koja je pogodila Englesku i kasnije kontinentalnu Evropu u nizu epidemija počevši od 1485. Druge velike epidemije engleske bolesti znojenja dogodile su se 1508, 1517 i 1528, sa poslednjim izbijanjem 1551, nakon čega je bolest navodno nestala.[1] Pojava simptoma je bila iznenadna, a smrt je često nastupila u roku od nekoliko sati. Epidemije znojenja bile su jedinstvene u poređenju sa drugim epidemijama bolesti tog vremena: dok su druge epidemije bile dominatne u urbanim sredinama i dugo su trajale, slučajevi bolesti znojenja su se brzo povećali i povukli, i snažno su pogodili ruralno stanovništvo.[2] Njegov uzrok ostaje nepoznat, iako se pretpostavlja da je odgovorna nepoznata vrsta hantavirusa.

Artur Tjudor, princ od Velsa, koji je možda umro od bolesti znojenja 1502, u dobi od petnaest godina
Čarls Brendon, treći vojvoda od Safolka, umro je od bolesti znojenja u dobi od trinaest godina. Bio je na poziciji vojvode samo sat vremena, nakon što je njegov stariji brat umro od bolesti

Tomas Forestije, lekar tokom prve epidemije, dao je pisani izveštaj o sopstvenim iskustvima sa bolešću znojenja 1485.[3] Forestier je stavio veliki naglasak na iznenadni nedostatak daha koji se obično povezuje sa poslednjim satima pacijenata.[3] Njegova zapažanja ukazuju na plućnu komponentu bolesti.[3]

Prenošenje uredi

Način prenosa uglavnom ostaje misterija. Preostalo je samo nekoliko dokaza u pisanoj formi.[4] Uprkos tome što je u velikoj meri uticala na seosku i radničku klasu tog vremena, bolest znojenja nije diskriminisala, jer nije bila manja verovatnoća da pogađa mlade, naizgled dobre muškarce, uključujući one iz elitnih ili privilegovanih klasa. Na osnovu evidentiranih podataka, stopa smrtnosti među žrtvama bila je najveća kod muškaraca starosti 30-40 godina.[3] Činjenica da je zarazila sve nivoe društva, od bogatih do siromašnih, prouzrokovala je da bolest dobija razne nadimke, kao što su Stoop Gallan ili Stoop Knave.[5][4]

Veliki broj ljudi prisutnih u Londonu da prisustvuju krunisanju Henri VII Tjudora možda je ubrzalo širenje bolesti, kao i mnogih drugih patogena koji se prenose vazduhom.[4]

Uzrok uredi

Uzrok je nepoznat. Izvori iz tog vremena kao i danas za uzroke su navodili kanalizaciju, loše sanitarne uslove i kontaminirane zalihe vode. Prva potvrđena epidemija bila je u avgustu 1485. na kraju Ratova ruža, što je dovelo do spekulacija da su je iz Francuske možda doneli francuski plaćenici.[6] Međutim, ranija epidemija je možda zahvatila grad Jork u junu 1485. godine, pre nego što se vojska Henrija Tjudora iskrcala, iako zapisi o simptomima bolesti nisu dovoljno adekvatni da bi bili sigurni.[7] Bez obzira na to, Croyland Chronicle pominje da je Tomas Stenli, 1. grof od Derbija, naveo bolest znojenja kao razlog da se ne pridruži vojsci Ričard III u bitki kod Bosvorta.[1]

Povratna groznica, bolest koju prenose krpelji i vaške, predložena je kao mogući uzrok. Najčešće se javlja tokom letnjih meseci, kao i prvobitna bolest znojenja. Međutim, povratna groznica je obeležena istaknutim crnim krastama na mestu uboda krpelja i naknadnim osipom na koži.

Sugestija o trovanju ergotom je isključena kao mogući uzrok zbog toga što Engleska panje gaji poljoprivrednu kulturu raži (glavnog uzroka ergotizma) od ostatka Evrope.[4]

Istraživači su primetili da se simptomi preklapaju sa hantavirusnim plućnim sindromom i predložili su nepoznati hantavirus kao uzrok.[1][3][8] Vrste hantavirusa su zoonotske bolesti koje prenose slepi miševi, glodari i nekoliko insektivoda.[9] Deljenje sličnih trendova (uključujući sezonske pojave, fluktuacije više puta godišnje i povremene pojave između velikih izbijanja) sugeriše da je engleska bolest znojenja možda bila prenošena glodarima.[9] Epidemiologija hantavirusa korelira sa trendovima engleske bolesti znojenja. Hantavirusne infekcije uglavnom ne pogađaju novorođenčad, decu ili starije osobe, dok uglavnom pogađaju odrasle osobe srednjih godina. Za razliku od većine epidemija srednjeg veka, engleska bolest znojenja je takođe pretežno pogađala sredovečnu populaciju. Kritika ove hipoteze je da savremeni hantavirusi, za razliku od bolesti znojenja, ne nestaju nasumično i mogu se videti da utiču na izolovane ljude.[4] Drugi stručnjaci su smatrali da se bolest znojenja prenosi sa čoveka na čoveka, dok se hantavirusi retko šire na taj način.[10] Međutim, infekcija putem kontakta sa ljudima je predložena u epidemijama hantavirusa u Argentini.[11]

Godine 2004, mikrobiolog Edvard Maksvegan je sugerisao da je bolest možda bila izbijanje trovanja antraksom. On je pretpostavio da su žrtve mogle biti zaražene sporama antraksa prisutnim u sirovoj vuni ili zaraženim životinjskim leševima, i predložio je ekshumaciju žrtava radi testiranja.[12]

Postojali su brojni pokušaji da se utvrdi poreklo bolesti metodama molekularne biologije, ali su svi eksperimenti do sada propali zbog nedostatka DNK ili RNK.[13]

Reference uredi

  1. ^ a b v Heyman P.; Simons L.; Cochez, C. (2014). „Were the English Sweating Sickness and the Picardy Sweat Caused by Hantaviruses?”. Viruses. 6: 151—171. PMC 3917436 . PMID 24402305. doi:10.3390/v6010151 . 
  2. ^ Dyer, A. (1997). „The English sweating sickness of 1551: an epidemic anatomized”. Med. Hist. 41 (3): 362—384. PMC 1044802 . PMID 9327632. doi:10.1017/s0025727300062724. 
  3. ^ a b v g d Thwaites, G; Taviner, M; Gant, V (1997). „The English sweating sickness, 1485 to 1551”. The New England Journal of Medicine. 336 (8): 580—582. PMID 9023099. doi:10.1056/NEJM199702203360812. 
  4. ^ a b v g d Heyman, Paul; Simons, Leopold; Cochez, Christel (januar 2014). „Were the English Sweating Sickness and the Picardy Sweat Caused by Hantaviruses?”. Viruses (na jeziku: engleski). 6 (1): 151—171. PMC 3917436 . PMID 24402305. doi:10.3390/v6010151 . 
  5. ^ WYLIE, JOHN A. H.; COLLIER, LESLIE H. (1981). „The English Sweating Sickness (Sudor Anglicus): A Reappraisal”. Journal of the History of Medicine and Allied Sciences. XXXVI (4): 425—445. ISSN 0022-5045. PMID 7037928. doi:10.1093/jhmas/xxxvi.4.425. Arhivirano iz originala 1. 2. 2021. g. Pristupljeno 6. 11. 2020. 
  6. ^ Theilmann, John M. (2008). Byrnes, Joseph P., ur. Encyclopedia of pestilence, pandemics, and plagues. Greenwood Press. str. 686, "Sweating Sickness". ISBN 978-0313341014. 
  7. ^ Petre, James (1985). Richard III crown and people. Sutton Publishing Ltd. str. 383. ISBN 978-0904893113. „A 'plage of pestilence' was known in York as early as June 1485, but no symptoms were described, and we cannot tell what gave [Sir Thomas] Stanley the idea to cite the sweating sickness. 
  8. ^ Taviner, M; Thwaites, G; Gant, V (1998). „The English sweating sickness, 1485–1551: A viral pulmonary disease?”. Medical History. 42 (1): 96—98. PMC 1043971 . PMID 9536626. doi:10.1017/S0025727300063365. 
  9. ^ a b Heyman, Paul; Simons, Leopold; Cochez, Christel (2014-01-07). „Were the English Sweating Sickness and the Picardy Sweat Caused by Hantaviruses?”. Viruses (na jeziku: engleski). 6 (1): 151—171. ISSN 1999-4915. PMC 3917436 . PMID 24402305. doi:10.3390/v6010151 . 
  10. ^ Bridson, Eric (2001). „The English 'sweate' (Sudor Anglicus) and Hantavirus pulmonary syndrome”. British Journal of Biomedical Science. 58 (1): 1—6. PMID 11284216. 
  11. ^ Padula, P; Edelstein, A; Miguel, SD; López, NM; Rossi, CM; Rabinovich, RD (15. 2. 1998). „Hantavirus pulmonary syndrome outbreak in Argentina: molecular evidence for person-to-person transmission of Andes virus”. Virology. London: Elsevier. 241 (2): 323—330. PMID 9499807. doi:10.1006/viro.1997.8976 . 
  12. ^ McSweegan, Edward (17. 1. 2004). „Riddle solved?”. New Scientist. Arhivirano iz originala 23. 5. 2015. g. Pristupljeno 27. 6. 2018. 
  13. ^ Paul Heyman, Christel Cochez, Mirsada Hukić (2018). „The English Sweating Sickness: Out of Sight, Out of Mind?”. Acta Medica Academica. 47 (1): 102—116. PMID 29957978. doi:10.5644/ama2006-124.22 . Arhivirano iz originala 1. 2. 2021. g. Pristupljeno 20. 8. 2020. 

Literatura uredi

Dodatna literatura uredi