Valarski jezik
Valarski jezik (en.: Valarin; kv.: Valya ili Lambë Valarinwa) je veštački jezik Dž. R. R. Tolkina. U njegovom fiktivnom svetu Ardi, to je jezik kojim govore Valari, božanske sile koje upravljaju svetom u ime Erua Iluvatara, tvorca svega.
Nastanak jezika
urediU Tolkinovom opusu se ovaj jezik pojavio rano, ali se vremenom menjao. Prvobitno je to trebalo da bude primitivni vilovnjački jezik, prvi kojim su Vilovnjaci govorili i koji je nastao kada su pokušali da nauče jezik Valara od Oromea u prvim danima posle buđenja. Kasnije je ovu ideju Tolkin odbacio i čak je odustao od ideje da Valari imaju sopstveni jezik. Ipak, u eseju Quendi and Eldar, koji je nastao oko 1960, valarski jezik se ponovo javlja, mada u potpuno drugačijem obliku. On nije predak vilovnjačkih jezika i vrlo je različit od njih.
U ovom obliku se valarski javlja u „Silmarilionu“. U već spomenutom eseju, Peneglod, učenjak Gondolina kaže: „Stvaranje jezika je glavna odlika svih stvorenja. Valari, koji su se ograničili telima, su tokom svog dugog boravka u Ardi neumitno stvorili sopstveni jezik.“. Kada su Eldari došli u Valinor, Valari i Majari su usvojili kveniju i čak je koristili i među sobom. Ali, valarski se i da lje mogao čuti. Rumil je zapisao da su „jezik i glasovi Valara veliki i ozbiljni, ali, takođe i brzi i fini u pokretu, tvoreći glasove koje teško možemo oponašati; a reči su im pretežno duge i brze, kao blistanje mačeva, kao pokret listova na jakom vetru ili padanje stena u planinama“. Peneglod je po ovom pitanju bio manje liričan i kaže: „Uticaj valarskog na vilovnjačke uši nije ugodan“.
Ipak u kveniji se javlja nešto pozajmljenica iz Valarskog, mada sa prilagođenom fonologijom. Primeri za ovo su nazivi Ezellohar (Zeleni Breg ispred Valimara, od valarskog Ezellôchâr) i Máhanaxar (Prsten Sudbine, mesto na kojem su većali Valari, od valarskog Mâchananaškad). I imena Valara i Majara Manwë, Aulë, Tulkas, Oromë, Ulmo, Ossë potiču od valarskih oblika Mânwenûz, Aʒûlêz, Tulkastâz, Arômêz, Ulubôz, Oš[o]šai.
Valarski jezik je uticao i na druge jezike osim kvenije. Tako, na primer, valarska reč iniðil (ljiljan ili neki drugi, veliki pojedinačan cvet), se u adunajskom (numenorejskom) jeziku javlja kao inzil (cvet, npr., u imenu Cvet Zapada, Inziladûn). Takođe, može se primetiti da u crnom govoru, jeziku koji je stvorio Sauron, i sâm Majar, reč za prsten nazg podseća na valarsko naškad (ili anaškad), u reči Mâchananaškad, Prsten Sudbine.
Fonetika
urediTolkin je za zapisivanje valarskog koristio veliki broj glasova i mnogo slova da ih zapiše. Postoji sedam samoglasnika: а, e, i, o, u (svi oni imaju i dugi oblik koji se pišu â, ê, î, ô, û), kao i æ (izgovara se kao a u engleskom cat) i ǫ (izgovara se kao mađarsko a).
Kod suglasnika postoji više spiranata: ð (kao englesko th u the, često se piše i dh), þ (kao englesko th u thing), ʒ (spirant glasa g, slično slovačkom i češkom h) i ch (spirant glasa h, slično kao u nemačkom ili velškom ach, koje je Tolkin nekada pisao i kao χ).
Ostali glasovi su zvučno-bezvučni parovi ploziva b/p, d/t i g/k, zatim digrafi ph, th i bh (plozivi p, t, k praćeni glasom h), sibilanti s, z i š (sic!). Na osnovu oskudnog rečnika, mogu se još primetiti dva nazala m i n, vibrantno r i lateralno l, kao i dva poluglasnika y i w.