Vid Bilanović

Vid Blagojević (Mrđevci, 15. juna 1844 − Svinjar, 15. mart 1917) bio je jedan od vođa bosanskohercegovačkog ustanka u Svinjaru i na planini Motajici.

Vid Bilanović
Lični podaci
Datum rođenja	(1844-06-15)15. jun 1844.
Mesto rođenja	Mrđevci, Osmanlijsko carstvo
Datum smrti	15. mart 1917.(1917-03-15) (72 god.)
Mesto smrti	Svinjar, Austrougarska
Vojna karijera
Služba	1875−1878.
Vojska	Bosanskohercegovački ustanak

Biografija

Rođen je 1844. od oca Stevana i majke Joke. Pored Vida, imali su još sinove Davida i Glišu i ćerke Đuju, Devu i Stoju. Vidova majka Joka je umrla 1. februara 1845. godine. Njegov otac ponovo se oženio 1847. sa Simeunom iz kuće Šestića iz Maglajana. Kao najmlađi Vid je čuvao ovce na Kubatovskom polju i okolo rijeke Ljevčanice. Stevan se 15. maja 1866. preselio u Svinjar. U martu 1867. godine otac je Vida odveo u Banja Luku kod svog najstarijeg sina Davida da se školuje. Međutim, njegov brat ga nije poslao ni godinu i po dana nakn Vidovog dolaska, već mu je Vid pomagao u dućanu. Vid napušta svog brata 1868. i odlazi u Gradišku da se raspita da li bi ga koja škla primila. U školu se upisuje 3. oktobra 1868. Kao vrijednog i marljivog učenika primjetio ga je njegov učitelj Petar Ljubišić i dovodi ga svojoj kući. Ipak već 17. oktobra 1868. Vid napušta školu i dogovori se sa trgovcem Nikolom Cvijićem da počne raditi kod njega u dućanu. Vid je vodio dućan i dućanske poslove, ali radio i kućanske poslove. Njegov otac Stevan umire 28. septembra 1869. u Mrđevcima. Vid je za svog gazdu Nikolu radio do 18. oktobra 1871. a potom odlazi u Svinjar gdje za Petra Mrđu vodi njegov dućan do 1873. Te godine Vid se osamostaljuje i kupuje zemljište na kojem gradi sebi kuću i dućan u Svinjaru. Posao mu je dobro išao. Povremene probleme su mu pravili Turci sa svojim zulumom.

Ustanak

Prilikom svog odlaska u Gradišku 17. jula 1875. po robu za dućan, sklopio je dogovor sa drugim trgovcima da bude u pripravnosti da podiže ustanak kad bude dobio zapovijest. Tom prilikom Vid je sebi kupio i novu pušku. Po dolasku u Svinjar počeo je da okuplja ljude i da vrši pripreme za ustanak. Pismena zapovijest za dizanje ustanka stigla je od Vase Vidovića 1. avgusta 1875. da se podiže ustanak. Vid je obavijestio knezove i sveštenstvo i 3. avgusta se sastanu u Svinjaru, po noći, na ranije ugovorenom mjestu. Pored sveštenika Tešana Petkovića iz Kaoca i popa Tome Školnika bili su prisutni i knezovi svih deset sela, kao kao i starješine svakog doma. Vid je izabran za vođu ustanka. Po izboru Vida za vođu, dodijeljeni su i ostali zadaci, a prisutni sveštenici su nakon molitve zakleli sve prisutne na vjernost. Potom odlaze na Motajicu i istog dana napali su Tursku karaulu na Ercegovom stolu, prisutni Turci su se razbježali, dvojica su zarobljena, a karaula je zapaljena. Potom je napadnuta i zapaljena turska karaula u Svinjaru. Narednog dana, 5. avgusta 1875. ustanici su se podijelili u dvije čete. Jedna je krenula prema Martincu, a druga prema Kaocima i Sitnešima da očiste taj kraj od Turaka. Istog dana otvara se put preko Save za Slavoniju zbog prevoza porodica ustanika. Postavljena je i straža koja je čuvala prelaz.

Vid je sa Nikolom Kerdićem otputovao 6. avgusta u Novu Gradišku, Slavonsku Požegu i Slavonski Brod da nabavi oružje i municiju za ustanike. Oružje je plaćao svojim novcem. U Svinjar se vraća 8. avgusta i zatiče svoje imanje spaljeno i opljačkano. Turci su napadali na ustanike, a oni su pružali otpor štiteći prelaz svojih porodica preko Save. Ustanici su bili prinuđeni da se i oni povuku preko Save. Tu im je iz Srbije lađom stiglo oružje. Odavde su naoružani upadali preko Save i napadali na Turke. Tako je jedna jaka i naoružana četa od 350 ustanika napala na turski logor na Srpcu kod Svinjara 29. septembra 1875. Ustanici su izvojevali pobjedu. Pored mnogo plijena zaplijenjen je i ratni barjak. Naredna tri dana ustanici pružaju jak otpor nadirućoj turskoj vojsci. Ipak bolje opremljeni i brojniji Turci uspijevaju da razbiju ustaničku vojsku. Do početka novembra ustanici su prestali da se bore i sve je ponovo bilo pod turskom vlašću.

Odlazak u Srbiju

Novembra 1875. Vid odlazi lađom u Beograd. Čim je stigao u Beograd odlazi u bolnicu i liječi se do 18. januara 1876. godine. Liječenje mu je obezbijedila vlada kneževine Srbije. Po izlasku iz bolnice Vlada ga šalje na oporavak u gostionicu Jovana Žmurka. Vid se prijavljuje kod srpskog mitropolita Mihaila, a ovaj zajedno sa srpskim ministrom Jovanom Ristićem priprema sastanak Vida sa srpskim knezom Milanom Obrenovićem. Sastanak je održan 30. januar 1876. godine u dvorcu kod srpskog kneza Milana Obrenovića.

Sastanku prisustvovao i Gavro Vučković Krajišnik, uvažena ličnost toga, borac za jedinstvo južnoslovenskih naroda i borac za prava Srba u Bosni. Čitav februar te godine Vid ostaje u Beogradu čekajući pogodno vrijeme da se ponovo vrati u Bosnu i Svinjar.

Povratak u Bosnu

Vid je krenuo lađom nazad u Bosnu 1. marta 1876. godine. U Svinjar je stigao 2. marta. Odmah je dobio pismo od Glavnog odbora da se javi u Štivicu u Slavoniji gdje se nalazio Glavni odbor, rukovodeće tijelo ustanka u Bosni. Čim je stigao u Štivicu, odmah je bio uhapšen od strane austrijskih oružnika i pritvoren u školi koja je služila kao zatvor. Sljedećeg dana, 3. marta pohvatani su i zatvoreni i ostali prvaci ustanka sa motajičkog područja i to: 1. Božo Ljubojević, 2. Špiro Stanković, 3. Petar Petrović, 4. Vaso Savić i 5. Risto Zita. Austrijanci ih 4. marta odvode u Novu Gradišku. Tamo su zatvoreni u zatvor. Sutradan su svi saslušani od strane okružnika Peregrina Mlinarića. Po primitku brzojava iz Beča i uz velike garancije pušteni su kući pod uslovom da ne smiju više buniti u Bosni niti podržavati ustanak. Vratio se ponovo kući u Svinjar. Iz Save je izvadio 650 potopljenih pušaka koje je neprijatelj pokušao da uništi. Toga ljeta je očistio sve puške i u julu organizuje povratak ustanika iz Slavonije na motajičko područje i to pod rukovodstvom Sime Stefanovića. Vid postaje pribavitelj oružja i upravitelj sviju poslova vezanih za ustanak.

Preveo je 313 ustanika u Bosnu koji su bili dobro naoružani. U Milosavcima su naišli na turske desetare i u borbi ih uništili. Tom prilikom poginuo je Savo Milić, poznati trgovac iz Banja Luke. Odatle ustanici odlaze u šumu Gumjeru i nalaze doseljenike iz Galicije koji su sebi pravili crkvu. Vođa ustanka Simo Stevanović i komesar ustaničke čete Zanfo Bosančić u dogovoru sa Vidom odlučuju da ove doseljenike prebace preko Save u Slavoniju. Zato je bio zadužen Vid koji je imao šifre i lozinke za prelazak preko Save. Vid je to uradio i po povratku je donio novo oružje i sa njime se u Bosnu vratio Stefan Mioljčić sa još 10 ustanika.

Poslije ovoga Vid obilazi ustaničko područje i to: Motajicu, Rakovac, Gumjeru, Devetinu, Crni vrh, Skatavicu, Dubravu, Reljevo brdo, Uzlomac, Starčevicu pa sve do Vlašića. Deset dana se zadržao u Osmači i Tisovcu kako bi zapisao šta srpski narod radi i kako živi. Uvidio je da se sa narodom loše postupa. Odmah poslije toga odlazi u Slavoniju. Tamo će prezimiti.

Drugi odlazak u Srbiju

Treća ratna ustanička godina nije donosila ništa dobro ustanicima na motajičkom području. Austrijske vlasti su strogo zabranjivale ustaničke aktivnosti na teritoriji Carevine. Počeli su prve vođe kažnjavati, hapsiti i ubijati. Politika prema ustanicima se počela mijenjati. Nije više bilo nikakve podrške ustanku u Bosni. Vid je odlučio da se skloni ispred opasnosti koje su mu ugrožavale život. Ponovo odlazi u Srbiju kako bi se spasio. U Beograd dolazi 1. maja 1877. i odlazi u Mitropoliju. U periodu od 5 dana, koliko je bio u Mitropoliji, obavijestio je srpske vlasti o stanju u Bosni. Potom odlazi u Kragujevac i boravi kod pekara Riste Tešića, svog najboljeg prijatelja. Svakodnevno kroz dnevnu štampu prati šta se zbiva u Bosni. Kod svog prijatelja Riste Tešića ostaje skoro godinu dana. U međuvremenu se razbolio od reumatizma. Po odobrenju srpske vlade stiže 16. maja 1878. u Aranđelovac u državnu banju na oporavak i to besplatno.

Kada je Vid ozdravio od reumatizma, vraća se u Beograd. Stigao je 18. septembra 1878. godine i odmah se prijavljuje srpskim vlastima. Beogradske vlasti ga zadržavaju da preko zime boravi u Beogradu. Jedan od razloga zašto je zadržan je i taj što je nakon Berlinskog kongresa Bosna pripala Austrougarskoj i na ovaj način je izbjegao hapšenje novih okupacionih vlasti. Na Vračaru, kod Jovana Vukelića u kafani, pronašao je svog brata Davida. U Beogradu ostaje do kraja 1878. godine.

U prvom tromjesečju 1879. godine odlazi i boravi u Vlaškoj i Bugarskoj, pa prelazi u Rusiju. Vraća se nazad u Srbiju preko Bukurešta, Varne i Sofije u Niš. Drugo tromjesečje iste godine boravi u Beogradu i 13. avgusta 1879. godine se vraća u Bosnu.

Povratak

Po povratku u Bosnu odlazi u Bosansku Gradišku i od vlasti traži dozvolu da u Svinjaru na zgarištu stare kuće podigne novu. Po izgradnji kuće sa još dvojicom svojih kompanjona otvara trgovinu 15. novembra 1879. godine. Posao sa trgovinom traje do 14. januara 1880. godine i to prekida hajdučki napad na trgovinu. Vid se oženio 14. novembra 1881. godine i prestaje da se bavi trgovačkim poslovima. Na Markovdan — 8. maja 1882. godine vraća se u selo Svinjar na kućište i počinje se baviti poljoprivredom. U novembru iste godine rodilo mu se prvo dijete, kćerka Rosa. Sa suprugom Teodorom stekao je tri sina i tri kćerke. Vid Bilanović po treći put odlazi u Srbiju i to 18. marta 1883. godine. Preko Šapca odlazi u Valjevo i tu ostaje do 11. maja iste godine. Okružna vlast kotara Banja Luke po naredbi barona Pačija, okružnika kotara, putem telegrama vraća Vida u Svinjar bez ikakvih zakonskih sankcija, gdje nastavlja da se bavi svojim zanimanjem.

Za kneza sela Svinjara izabran je 1884. godine. Sljedeće 1885. godine ostaje knez sela. Lepenička crkvena opština bira ga za predsjednika opštine i desetara. Objavljenim dekretom od 9. novembra 1885. godine, broj: 25736 Vid je imenovan i izabran za opštinskog načelnika Svinjara. Sljedeće, 1886. godine u drugoj polovini, pored načelničkih poslova, radi i bilježničke poslove, rješava sudbene otpravke i obavlja sudbenu ovrhu, odnosno pljenidbu. U 1887. godini Vid Bilanović je radio u opštini Svinjar kao načelnik, bilježnik i sudski glasnik. Zbog navedenih poslova koje je obavljao, stekao je veliki broj protivnika.

Vid Bilanović je preminuo 1917. godine,

Literatura

Pivašević, Branko (2017). Žitije Vida Bilanovića. Srbac. str. 155—183. ISBN 978-99955-94-44-2.