Википедија

Viktor Coj

совјетски рок музичар, текстописац и сликар

Viktor Robertovič Coj (rus. Ви́ктор Ро́бертович Цой, korej. 빅토르 최; Lenjingrad, 21. jun 1962 — nedaleko od Tukumsa, 15. avgust 1990) bio je sovjetski rok muzičar, tekstopisac i slikar. Suosnivač je i vođa rok grupe „Kino”, jedne od najpopularnijih i muzički najuticajnijih muzičkih grupa u istoriji ruske muzike.

Viktor Coj
Viktor Coj, pevač, vođa benda Kino
Lični podaci
Ime po rođenjuViktor Robertovič Coj
Datum rođenja(1962-06-21)21. jun 1962.
Mesto rođenjaLenjingrad, Ruska SFSR, SSSR
Datum smrti15. avgust 1990.(1990-08-15) (28 god.)
Mesto smrtiTukums okrug, Letonija
ZanimanjeKantautor
Muzički rad
Aktivni period1981—1990.
ŽanrRok, novi talas, post-pank
InstrumentVokal
Izdavačka kućaAnTrop, Melodiя
Ostalo
Povezani članciKino

Počeo je da piše pjesme kad je imao 17 godina. Pjesme su uglavnom obrađivale teme poput uličnog života u Lenjingradu, ljubav i druženje sa prijateljima. Godine 1982. je upoznao svoju buduću suprugu, Marianu (Marjanu) Igorevnu, da bi se njom oženio tri godine kasnije, 1985. godine. Iste godine, 26. avgusta, dobili su sina Aleksandra (Sašu). Viktor je sa grupom Kino izdao ukupno 8 studijskih albuma i snimio je nekoliko filmova tokom osamdesetih godina 20. vijeka.

Tokom karijere uradio je nekoliko politički nabijenih albuma, koji su dodatno pospješili popularnost grupe. Ne dobijajući pomoć od države za izdavanje svojih albuma, Coj je išao kroz „Samizdat“, dopuštajući da se albumi besplatno dijele. Ovo je prouzrokovalo još veću popularnost, jer se stvorila atmosfera u kojoj su ljudi vidjeli da Coj ne stvara samo zbog novca.

Dana 15. avgusta 1990. godine, Viktor Coj je poginuo u saobraćajnoj nesreći u Tukumsu, u Letoniji, nedaleko od Rige.[1][2][3] Uticaj Viktora Coja na mlade u Rusiji je bio velik. I dan-danas se javljaju brojni grafiti posvećeni njemu i njegovom radu, organizuju koncerti u njegovo ime, a u jednoj od glavnih ulica u Moskvi, u Starom Arbatu, se nalazi veliki memorijalni zid posvećen Coju, gdje dolaze brojni njegovi poštovaoci da mu odaju počast.

Biografija uredi

Viktor Coj je rođen u Lenjingradu u porodici profesorke fizičkog obrazovanja Valentine Vasiljevne Coj i inžinjera Roberta Maksimoviča Coja. Bio je njihovo jedino dijete.

Od 1974. do 1977. godine je pohađao nastavu u srednjoj umjetničkoj školi, gdje je osnovao grupu „Palata № 6“ na čelu sa Maksimom Paškovim. Nakon isključenja iz umjetničke škole zbog neuspjeha, upisao se na SGPTU-61 da uči drvorez.[4] Pored maternjeg ruskog jezika, Coj je vrlo dobro govorio engleski, uprkos činjenici da je u školi učio njemački.[5] Imao je jednog polubrata, sa očeve strane.[6]

Godine 1982. je upoznao svoju buduću suprugu, Marinu Igorevnu, da bi se njom oženio tri godine kasnije, 1985. godine. Iste godine, 26. avgusta, dobili su sina Sašu.

Stvaralaštvo uredi

Prije grupe „Kino“ uredi

 
Viktor Coj na poštanskoj marki Rusije iz 1999. godine

Počeo je da piše pjesme kad je imao 17 godina. Pjesme su uglavnom obrađivale teme poput uličnog života u Lenjingradu, ljubav i druženje sa prijateljima, osobe sa ograničenim mogućnostima koje pokušavaju da prežive u svom svijetu itd. Tokom tog vremena, rok je predstavljao muziku podzemlja, i uglavnom se slušao u Lenjingradu. U Moskvi je scenom uglavnom vladao pop, koji je zauzimao većinu medijskog prostora i listi. Takođe, za razliku od rok muzike, pop muzici su bili naklonjeni i vlada i javnost. Rok muzičarima je bilo teško da pronađu pokrovitelje, i uglavnom su bili žigosani kao drogeraši i besposličari. Krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, Coj, koji je tada svirao bas-gitaru u „Palati № 6“ je počeo da se druži sa Aleksejem Ribinim iz amaterske grupe „Piljigrimi“, sa kojim je gostovao kod Majka Naumenka (iz grupe „Zoopark“) i Andreja Panova. Kod Panova su se u stanu održavali koncerti poznate sovjetske grupe „Avtomatičeskije udovljetvoritelji“.

Na tim mjestima su i nastali prvi tzv. kućni koncerti (vrsta koncerata specifičnih za prostore bivšeg Sovjetskog Saveza) Viktora Coja. Donekle stekavši slavu, Viktor Coj i Aleksej Ribin su, u sastavu grupe „Avtomatičeskije udovljetvoritelji“, putovali u Moskvu na kućni koncert u stanu Artemija Troickog. Na jednom od tih koncerata, Coja je primijetio Boris Grebenščikov, dugogodišnji iskusni rok muzičar u to vrijeme. On mu je ponudio svesrdnu pomoć, ne samo od sebe samog, nego i od Andreja Tropila, muzičkog producenta, Sergeja Kurjohina, poznatog muzičara i drugih.

Prvi album uredi

 
Viktor Coj sa gitarom u Lenjingradu aprila 1986.

Godine 1981. Viktor Coj, Aleksej Ribin i Oleg Valjinski su osnovali grupu „Garin i Hiperboloidi“,[7] koja je već u jesen iste godine primljena u članstvo Lenjingradskog rok kluba. Uskoro je, međutim, Valinski primljen u armiju, a grupa je, nakon što je promijenila ime u „Kino“, počela sa snimanjem svog prvog albuma. Album je sniman, pod rukovodstvom Borisa Grebenščikova, u Tropilovom studiju, u domu omladine Tehnika, a u snimanju su učestvovali i svi članovi grupe „Akvarijum“. Uskoro je „Kino“ imalo i svoj prvi javni nastup u tom sastavu, na festivalu rok kluba, i dok su svirali pjesmu „Когда-то ты был битником“, iza kulisa su na scenu sa gitarama iskočili i Grebenščikov, Naumenko i Andrej Panov, pridružujući se svirci. Do 1982. godine, album je bio završen, a snimljeni materijal je bio dug 45 minuta; zbog toga su mu i dali ime „45“. Iz konačne verzije albuma je kasnije, međutim, skinuta pjesma „Я — асфальт“, koju je moguće naći samo u predizdanju albuma kao bonus-pjesmu. Ploča je stekla popularnost u Sovjetskom Savezu, te su počeli prvi koncerti u Moskvi i Sankt Peterburgu. U jesen 1982. godine, skupa sa bubnjarem grupe „Zoopark“, „Kino“ je u Kuskovljevom studiju snimilo nekoliko pjesama, od kojih su najpoznatije „Весна“ i „Последний герой“. Ovaj album je kasnije, međutim, na Cojev zahtjev izbačen iz prodaje i nije stekao veću slavu.

Prvi zajednički koncerti uredi

Dana 19. februara 1983. godine je održan zajednički koncert grupa „Kino“ i „Akvarijum“, a muzičari su nastupali pod mračnom šminkom i kostimima sa raznobojnim lažnim draguljima. Svirali su pjesme „Електричка“, „Троллейбус“, „Алюминиевые огурцы“. U glavni sastav su pozvani i Jurij Kasparjan i Gustav. U proljeće, zbog nesuglasica između Coja i Ribina, Ribin je napustio grupu i uslijedile su probe sa novim gitaristom. Počelo je snimanje novog albuma, koji je isprva nosio naziv „Начальника Камчатки“ kao demo-album, ali je potom nazvan „46“. Ovaj album je stekao veliku popularnost i veliku prodanost. U jesen 1983. godine Viktor Coj je otišao na liječenje u psihijatrijsku bolnicu, gdje je proveo mjesec i po dana, izbjegavajući na taj način vojnu obavezu. U bolnici je napisao „Транквилизатор“, a u proljeće je već ponovo učestvovao u sastavu „Kina“ na proljećnom festivalu, gdje je grupa primila laureatsko zvanje. Antiratna pjesma „Я объявляю свой дом безъядерной зоной“ („proglašavam svoj dom vannuklearnom zonom“), koja je otvorila festival, priznata je za najbolju pjesmu festivala 1984. godine.

Politički upliv uredi

Pojavom Gorbačova na rusku političku scenu i njegovih ekonomskih i političkih reformi, naročito Glasnosti, na ruskoj muzičkoj i filmskoj sceni i u medijima je došlo do veće otvorenosti u kritikama društva, u čemu je i Coj sa svojom grupom „Kino“ počeo značajno da sudjeluje. Snimljena je pjesma „Перемен!“ („Promjene!“) koja je u javnosti prihvaćena kao otvoren poziv na promjene u društvu. U intervjuu koji je objavljen tek nakon njegove smrti, međutim, Coj je objasnio da su njegove pjesme često pogrešno shvatane, komentarišući da je takva situacija bila i sa tom pjesmom. 1987. godina je bila probojna godina za grupu „Kino“. Objavljivanjem svog sedmog albuma pod naslovom „Группа крови“ („Krvna grupa“), grupa je označila fazu koja će kasnije biti prozvana „kinomanijom“. Otvorena politička klima koja je uslijedila u to vrijeme, omogućila je Coju da objavi ovaj album koji se smatra najviše ispunjenim politikom do tog trenutka. Većina pjesama albuma je bila usmjerena ka omladini Sovjetskog Saveza, sa jasnim porukama da preuzmu kontrolu i započnu promjene u državi, a neke pjesme su se odnosile i na socijalne probleme uopšte. Zvuk ovog albuma i tekstovi pjesama su učinili da „Kino“ postane najpopularniji rok bend u Rusiji. Uslijedilo je još nekoliko politički nabijenih albuma, koji su dodatno pospješili popularnost grupe. Ne dobijajući pomoć od države za izdavanje svojih albuma, Coj je išao kroz „Samizdat“, dopuštajući da se albumi besplatno dijele. Ovo je prouzrokovalo još veću popularnost, jer se stvorila atmosfera u kojoj su ljudi vidjeli da Coj ne stvara samo zbog novca. Vrhunac slave benda je nastupio 1990. godine na koncertu na Velikom moskovskom stadionu „Lužnjiki“, gdje je došlo oko 62.000 obožavalaca i drugih posjetilaca.

Smrt uredi

Dana 15. avgusta 1990. godine, u 12:28č, Viktor Coj je poginuo u saobraćajnoj nesreći u Tukumsu, u Letoniji, nedaleko od Rige. Krenuo je u ribolov, na koji je htio voditi i sina Sašu, ali on srećom nije krenuo. Po zvaničnoj verziji, Coj je zaspao za volanom,[8] nakon čega je njegov tamnoplavi „Moskvič 2141“[9] izletio sa puta i, nakon oko 250 m udario u stub na mostu preko rijeke Tejtop a zatim od udara skrenuo u suprotnu traku i sudario se sa autobusom „Ikarus-250“.[9] Automobil je bio uništen do te mjere da jedna od guma nije nikad nađena.

Sahranjen je 19. avgusta na Bogoslovskom groblju u Lenjingradu.

Grupa „Kino“ nakon Cojeve smrti uredi

Nakon Cojeve smrti, očuvani su neki snimci na kojima pjeva uz akustičnu gitaru. Od tih pjesama, potpuno završena je bila pjesma „Красно-жёлтые дни“, a ostale su čekale svoj završetak u studiju u Francuskoj. Kasparjan i Tihomirov su se zauzeli za završetak albuma, kojeg su naslovili „Чёрный альбом“ („Crni album“) zbog sasvim crne boje omota, i objavili u Lenjingradskom rok klubu. Većinu pjesama izvodi Viktor Coj. Preostali muzičari grupe „Kino“ su se ponovo sastali nekolicinu godina kasnije, ojačani Vjačeslavom Butusovim, i snimili zajednički album „Звёздный падл“, 2001. godine.

Kulturni uticaj uredi

Uticaj Viktora Coja na mlade u Rusiji je bio velik. I dan-danas se javljaju brojni grafiti posvećeni njemu i njegovom radu,[10] organizuju koncerti u njegovo ime, a u jednoj od glavnih ulica u Moskvi, u Starom Arbatu, se nalazi veliki memorijalni zid posvećen Coju, gdje dolaze brojni njegovi poštovaoci da mu odaju počast. U računarskoj igri „Grand Theft Auto 4“, u jednoj od scena, na virtuelnoj radio-stanici „Vladivostok FM“ puštena je Cojeva pjesma „Группа Крови“.

U Rusiji je 1999. godine izdata poštanska marka sa likom Viktora Coja.

 
 
 
„Cojev zid“, memorijalni zid u čast Viktora Coja u ulici Stari Arbat u centru Moskve

Kritike uredi

Coja su nerijetko kritikovali za promovisanje pušenja, narkomanije i antidruštvenog ponašanja. Još više od toga, međutim, je kritikovana njegova muzika; pored kritika da su mu tekstovi jednostavni, da se ponavljaju itd. često su ga kritikovali i da je bio pod znatnim uticajem zapadnih rok muzičara, poput „Džoj divižn“, „Kjur“,[11] „The Sisters of Mercy“, „Smits“ (u periodu „Это не любовь“),[12] „Djuran Djuran“ (u periodu „Ночи“). Cojev vokalni nastup se često smatra kopijom stila Ijana Kertisa, pri čemu se prvenstveno misli na primitivnost, jednoobraznost i ponavljanje prostih ritama u pjesmama. Česte su i kritike da uzroci Cojeve popularnosti leže u dva osnovna činioca: slaba prisutnost zapadnih muzičara u SSSR u to vrijeme, koje je Coj često podražavao, i smrt u ranoj mladosti i na vrhuncu slave, koja ga je pretvorila u idola. Ove kritike su u posljednje vrijeme naročito prisutne na internetu, gdje se spori njegov talenat i kvalitet stvaralaštva.

Diskografija uredi

Grupa Kino

Filmografija uredi

Krajem 1980-ih godina, Coj se pojavio u nekoliko filmova i putovao u SAD da promoviše dotične filmove na filmskim festivalima. Godine 1988, po anketi časopisa „Sovjetski ekran“ (rus. Советский экран)“ Viktor Coj je proglašen za glumca godine. Slijedi spisak igranih i dokumentarnih filmova u kojima se pojavljivao[17]:

  • „Йа-Хха“ (1986), dokumentarni film Rašida Nugmanova
  • „Конец каникул“ (1986), režisera Sergeja Lisenka
  • „Рок“ (1987), dokumentarni film Alekseja Učitelja
  • „Асса“ (1988), režisera Sergeja Solovjova
  • „Игла“ (1988), režisera Rašida Nugmanova[18]
  • „Искусство жить в Одессе“, režisera Georgija Jungvalda Kilkeviča
  • „Последний герой“ (objavljen 1992), režisera Alekseja Učitelja

Priznanja uredi

  • Dvadeset najboljih muzičara koji su se pojavili na filmu, prema časopisu Roling Stoun Rusija.[19]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Spies house rock”. 14. 2. 2015. Pristupljeno 15. 2. 2015. 
  2. ^ „Cabaret band silver wedding Bellorussia”. 14. 2. 2015. Arhivirano iz originala 02. 12. 2017. g. Pristupljeno 15. 2. 2015. 
  3. ^ „Retour en urss gloire du soviet rock et de Viktor Tsoi”. 14. 2. 2015. Pristupljeno 15. 2. 2015. 
  4. ^ Kratka biografija (jezik: ruski)
  5. ^ Time Out: Georgiй Gurьяnov o Viktore Coe
  6. ^ Pered smertью matь Viktora Coя raskrыla semeйnыe taйnы
  7. ^ Izvod iz knjige „Рок-музыка в СССР: опыт популярной энциклопедии“ na sajtu obožavalaca muzike Viktora Coja [1]
  8. ^ „Opis nesreće na sajtu „RIA novosti“”. Arhivirano iz originala 18. 5. 2008. g. Pristupljeno 3. 5. 2008. 
  9. ^ a b Kinošnik: „Кина не будет“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. jun 2008) (jezik: ruski)
  10. ^ „Viktor Coj: besmrtna sovjetska rok legenda”. 21. 6. 2012. Arhivirano iz originala 29. 6. 2012. g. Pristupljeno 25. 11. 2016. 
  11. ^ „Zvuki“
  12. ^ „„Zvuki“”. Arhivirano iz originala 24. 10. 2008. g. Pristupljeno 3. 5. 2008. 
  13. ^ „hoi.ru: Diskografija grupe „Kino“”. Arhivirano iz originala 29. 04. 2013. g. Pristupljeno 5. 12. 2016. 
  14. ^ „popsa.info: Diskografija grupe „Kino“”. Pristupljeno 5. 12. 2016. 
  15. ^ „music4u.ru: Diskografija grupe „Kino“”. Arhivirano iz originala 23. 09. 2014. g. Pristupljeno 5. 12. 2016. 
  16. ^ „tsoy.spb.ru: Svi albumi grupe „Kino“”. Arhivirano iz originala 13. 06. 2016. g. Pristupljeno 5. 12. 2016. 
  17. ^ IMDB: Viktor Coj (jezik: engleski)
  18. ^ Žurnal «Sovetskiй эkran» № 8, aprelь 1990
  19. ^ „20 artistov v bolьšom kino”. Pristupljeno 25. 11. 2016. 

Literatura uredi

  • Zub A. N. Viktor Coй. — Mn.: Sovremennый literator, — 256 s. — (Žiznь znamenitыh lюdeй). — 11 000 эkz. —. 1999. ISBN 978-985-6524-98-4..
  • Biografiя pevca, vospominaniя bыvšeй ženы i sovremennikov:
  • Muzыka voln, muzыka vetra / Sost. A. Korin. — M.: Эksmo, — 384 s. — (Zolotaя seriя poэzii). —. 2005. ISBN 978-5-699-02870-2..
  • Rыbin A. Tri kita: BG, Maйk, Coй. — SPb.: Amfora, — 223 s. — (Diskografiя.ru). 3000 эkz. 2013. ISBN 978-5-367-02833-1.&
  • Kalgin V. N. Viktor Coй. — M.: Molodaя gvardiя, — 368 s. — (Malaя seriя). — 4000 эkz. —. 2015. ISBN 978-5-235-03751-9..
  • Kalgin V. N. Viktor Coй i ego «Kino». — M.: AST, — 306 s. — 4000 эkz. —. 2015. ISBN 978-5-17-091690-0..
  • Kalgin V. N. Coй. Posledniй geroй sovremennogo mifa. — M.: Ripol-klassik, — 792 s. — (Neseriйnoe izdanie). — 1500 эkz. —. 2016. ISBN 978-5-386-05812-8..
  • Žitinskiй A. N. Coй forever. — SPb.: Amfora, — 415 s. —. 2012. ISBN 978-5-699-37227-0..

Spoljašnje veze uredi

 
Viktor Coj na Vikimedijinoj ostavi.
  • Kinošnik, sajt obožavalaca Viktora Coja i grupe „Kino“ (jezik: ruski)

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Виктор_Цој&oldid=27730964”