Vicko Zmajević
Vicko Zmajević (Perast, 23. decembar 1670 — Zadar, 1745) bio je nadbiksup barski i primas Srbije, kasniji nadbikskup zadarski.
Vicko Zmajević | |
|---|---|
| Datum rođenja | 23. decembar 1670. |
| Mesto rođenja | Perast |
| Datum smrti | 1745. |
| Mesto smrti | Zadar |
Rimokatolički crkveni dostojanstvenik, pisac i političar. Jedna od najistaknutijih ličnosti u Dalmaciji prve polovine 18. vijeka. Bio je apostolski vizitator za srpske zemlje pod osmanlijskom vlašću, pobornik glagoljice i mecena. Posebnu je pažnju posvetio unapređenju srpskog književnog i narodnog jezika (od njega nazivanog ilirskim ili dalmatinskim imenom), a u Zadru je osnovao bogosloviju za svještenike glagoljaše. Njegovom zaslugom pored Zadra je naseljeno više od 500 pokatoličenih izbjeglica koji su živjeli pored Skadarskog jezera (Šestani i Krajina), čime je ustanovio naselje Arbanasi.
Crkvenu karijeru je započeo studiranjem bogoslovlja i mudroslovlja pri Urbanovom kolegijumu odnosno Kolegijumu za propagandu vjere u Rimu, a zatim je djelovao kao opat obitelji sv. Đorđa pored Perasta i svještenik crkve sv. Nikole u Perastu (1695 – 1701). Papa Kliment XI ga je imenovao u tridesetoj godini (1701) barskim nadbiskupom i primasom Srbije i administratorom Budvanske dijeceze kao i apostolskim vizitatorom za Srbiju, Albaniju, Makedoniju i Bugarsku. Zbog nesigurnih uslova života u Baru povukao se 1706. u rodni Perast odakle je, zbog antipravoslavnog djelovanja i opasnosti od osvete 1710. godine otišao u Kotor. Iz istih razloga napušta i Kotor traži premještaj u Zadar. Isti papa ga postava za zadarskog nadbiskupa 1713. godine, ali i dalje zadržava naslov apostolskog vizitatora za zemlje pod osmanlijskom vlašću. Od 1737. njegova vizitatorska prava su proširena i na Bosnu.
Osnivač Arbanasa uredi
Zalaganjem Vicka Zamjevića uselilo se od 1726.- 1733. godine u neposrednoj blizini Zadra više od 500 pokatoličenih i djelomično jezički albaniziranih (rasrbljenih) srpskih izbjeglica s područja Skadarskog jezera, čime je ustanovio naselje Arbanase.
Progonitelj pravoslavlja uredi
Kao zadarski nadbiskup u razdoblju kada je, ponajviše mletačkim nastojanjem, u Dalmaciju doseljeno brojno stanovništvo pravoslavne vjeroispovijesti (koje on naziva Srbima i šizmaticima), Zmajević se od dolaska u Zadar suočavao s težnjama srpskih patrijaraha i njemu potčinjenih pravoslavnih vladika da ustanove svoje, srpsko pravoslavno vladičanstvo na području Dalmacije. Zmajević i tada aktivno politički djeluje u pravcu suzbijanja vjerskih prava pravoslavnih Srba Dalmatinaca da imaju svoga vladiku, jer je imao planove da ih sve pokatoliči. I dok je bio u Perastu i Kotoru na sebe je navlačio gnjev ne samo pravoslavnih Srba nego i tolerantnijih katolika, koji su bili za miran suživot sa pravoslavcima. Tako je mitropolitu skenderijsko-primorskom Danilu Petroviću 1718. zamjerao na održavanju crkvene litije u Kotoru i onemogućio mu izgradnju pravoslavne crkve u većinski pravoslavnoj Budvi. Zamjerao je i katoličkom svješteniku Markoviću iz Budve što mu se sestra udala za pravoslavca a iz rodnog Perasta je pobjegao jer mu se i rodbina (katolici) pobunila protiv njegovih antipravoslavnih spletkarenja. Potkupljivao je turske vlasti da se rimokatolicizam širi i na njihovoj teritoriji.[1].
Djela uredi
Vicko Zmajević je 1721. napisao bogoslovsko djelo na italijanskom, Razgovor između katolika i Srbina (Dialogo tra il Cattolico e Seruiano). Iste godine sastavlja i spis Srbi sve od početka (Li Seruiani sino dal principo) [2] Oko 1720. pojavljuju se dva njegova spisa na italijanskom jeziku: Izvješće o izboru jednog novog srpskog biskupa u Dalmaciji kojeg je imenovao srpski patrijarh. Srpski obred. (Informatione circa eletione d un nouo Vesco Seruiano in Dalmazia. Il Tito Serviano). Drugi je: Srpski obred različit sada od grčkoga zbog mnogih zabluda (Il Rito Seruiano differente hora dal Greco per li multiplici errori).[3]
Pobornik glagoljice i graditelj crkava uredi
.jpg)
Zmajević je tokom cijele svoje nadbiskupske službe bio vatreni pobornik upotrebe glagoljice i ilirskog jezika (kojim se po njemu govori i u Makedoniji [4]) u crkvenom bogoslouženju. Već 1725. godine piše o ideji osnivanja bogoslovije koje će biti namijenjeno obrazovanju ilirskog (odnosno srpskog) svještenstva. Ta se zamisao počela ispunjavati 1735, kada je sagrađena zgrada uz zadniskupsku palatu. Za otvaranje bogoslovije nedostajao je novac pa je Zmajevićevu zamisao dovršio nasljednik Splićanin Mate Karaman, koji je 1. maja 1748. otvorio zadarsku ilirsku bogosloviju. Cilj osnivanja bogoslovije je bio dvostruk. Odškolovati kadar koji će pokatoličiti pravoslavne ali i ne dopustiti da se romanizuju. Bio je nezadovoljan što su mu Mlečani sabotirali trud na održavanju narodnog duha u Dalmaciji (pod okriljem rimokatoličke crkve) i kritikuje mnoge biskupe u Dalmaciji koji i za više decenija biskupvoanja nisu naučili ilirski jezik.
Zmajevićevim sredstvima finasirane su brojne gradnje i dogradnje u Zadru i okolini. Kao privrženik kulta Bogorodice, zadarski je nadbiskup 1725. dao napraviti kapelu za ikonu Blaža Jurjeva Trogiranina u zadarskoj crkvi gospe od Zdravlja (Gospa od Kaptela), mjestu njegovog budućeg mauzoleja. U istoj je crkvi dao podići i oltare posvećene sv. filipu Neriju i sv. Franji Asiškom. Dana 17. juna 1736. godine spominje se da je to popularno zadarsko svetište pridruženo s loretskom bazilikom. Obnovio je i crkvu sv. Donata i dovršio 1718. sadašnji glavni oltar u crkvi sv. Krševana. Zajednici arbanaških useljenika sopstvenim je novčanim sredstvima pomogao da u Borgo Erizzo Arnanasi podignu svetište Gospe Loretske.
Političar, pisac i mecena uredi
Kao izvršitelj tadašnje politike rimske kurije u jugoistočnoj Evropi, Zamjević je održavao bogate veze s istaknutim osobama svoga doba. Od djela mu se ističe arbanaška redakcija crkvenog sabora u Mrkinju pored Lješa, djelo važno za upoznavanje tadašnjih društvenih prilika na arbanaškom području. Zmajevićeve bogoslovske (uglavnom dogmatske) rasprave odaju vrsnog poznavaoca latinskog i italijanskog jezika, ličnost širokog obrazovanja i kulturnih interesa. Pisao je i poeziju, Corona poetica, zbirka pjesama na latinskom jeziku objavljena u Rimu 1694. pod naslovom Musarum Chorus ad laudem Antonii Zeni.
Zmajević je za života bio i mecena više književnika i umjetnika. Zalagao se i vjerovatno novčano pomagao štampanje pjesničkog djela Dubrovčanina Ignjata Đurđevića - UzdasiMandaljene pokornice (Venecija, 1728), koje je i posvećeno zadarskom nadbiskupu. Svoje djelo (Pisna od pakla, Mleci, 1727) Zmajeviću posvećuje i franjevački pisac Lovro Šitović. Oba su djela zabilježena i u ličnoj nadbiskupovoj knjižnici u zadarskoj nadbiskupiji (prema njegovom ličnom inventaru iz 1745. godine). Brojna, još uvijek nedovoljno proučena rukopisna ostavština Vicka Zmajevića razasuta je u mnogim arhivima i knjižnicama Venecije, Rima, Vatikana, Perasta, Kotora, Zadra i drugdje. Vinko Kraljević je 2015. objavio mnoga njegova pisma u originalu (Izabrana djela nadbiksupa Vicka Zmajevića) koja je preveo u formi prepričavanja. Pri tome je često ilirsko ime mijenjao hrvatskim, a srpsko zanemarivao. Iako Vicko Zmajević zna za Hrvate on ih nije nalazio ni u Boki ni u Dalmaciji (Zadru) niti je sebe smatrao Hrvatom, kako ga sada velikohrvatski nacionalisti, posthumno hrvatiziraju. On pravoslavne zove Srbima i raznim pogrdnim imenima (šizmatici i sl.) a katolike ilirskog jezika zove Latinima, Dalmatinicima i sl. Nikada svoje katolike ne naziva ni Srbima ni Hrvatima. To dokazuje da bi pri prelasku u rimokatolicizam zamirala srpska narodna svijest, a često je prijetilo i da se asimiluju u romanizam. Zmajevići su starinom iz Stare Crne Core (Njeguši, selo Vrba) [5] , a dolaskom u Perast su se pokatoličili kao i brojni drugi doseljenici u Boku.
Proučavanje njegovog života i djela, važnog kako za istoriju Boke kotorske i Zadra, tako i drugih naroda evropskog jugoistoka (posebno pokatoličenih Srba - Šestana), još uvijek je aktuelno i potrebuje cjelovitu monografiju.
Umro je u 75. godini života ne doživjevši otvaranje glagoljske bogoslovije u Zadru, za koju se mnogo trudio. Bogoslovija je otvorena 1748. godine. Bio je rođak Andrije Zmajevića i rođeni brat Matije Zamjević s kojim se dopisivao i pokušavao rimokatolički uticaj da preko njega proširi i na Rusiju. Porodica Zmajević je dala mnoge poznate ličnosti srpske istorije.
Zanimljivosti uredi
Mnoge javne ličnosti današnje Hrvatske su potomci doseljenika, koji su kod Zadra (naselje Arbanasi, Zemunik...) doselili zalaganjima Vicka Zmajevića, ili nakon njegovog života. Tako, u tu kategoriju spadaju pjevači Tomislav Ivčić, Mladen Grdović [6] , glumica Doris Pinčić[7][8][9], političar Božidar Kalmeta [10] i brojni drugi.
Izvori uredi
- ^ Zmajević, Vicko (2015). Izabrana djela nadbiskupa Vicka Zamjevića, pp. 74, 60. Zagreb: Salesiana.
- ^ Zmajević 2015, str. 8, 28. sfn greška: više ciljeva (3×): CITEREFZmajević2015 (help)
- ^ Zmajević 2015, str. 27, 28. sfn greška: više ciljeva (3×): CITEREFZmajević2015 (help)
- ^ Zmajević, Vicko (2015). Izabrana djela nadbiskupa Vicka Zamjevića, pp. 74. Zagreb: Salesiana.
- ^ Burović, Kaplan. Komar, dr Goran: Mitropoliti Savatije i Stefan Ljubibratići i njihovo doba.
- ^ Gugl mape, selo Grdovići kod Skadarskog jezera u Crnoj Gori.
- ^ Surname Pinčić in modern Croatia.
- ^ Dabović, Đoko (2006). Pleme Šestani, str. 121—125. Bar: Udruženje građana Šestani.
- ^ Gugl mape, selo Pinčići između Bara i Skadarskog jezera.
- ^ Gugl mape, 2 sela Kalmet kod Lješa u Albaniji.
Literatura uredi
- Zmajević, Vicko (2015). Izabrana djela nadbiskupa Vicka Zmajevića. Zagreb: Salesiana. ISBN 978-953-205-120-9.