Vladislav Lalicki

српски сликар

Vladislav Lalicki (Wladyslaw Lalitzky; Šabac, 1. jun 1935Beograd, 29. decembar 2008) bio je scenografa i kostimograf i slikar.

Vladislav Lalicki
Vladislav Lalicki
Lični podaci
Datum rođenja(1935-06-01)1. jun 1935.
Mesto rođenjaŠabac, Kraljevina Jugoslavija
Datum smrti29. decembar 2008.(2008-12-29) (73 god.)
Mesto smrtiBeograd, Srbija

Biografija

uredi

Rođen je 1. juna 1935. godine u Šapcu. Veći deo svog života Lalicki je proveo u Beogradu, ali je osamnaest godina (1984—2002) živeo u Johanezburgu, Južnoafrička Republika gde je izvršio uticaj na južnoafričku umetnost. Mnoge od njegovih slika izložene su u Johanesburškom muzeju i poznatoj umetničkoj galeriji Everarda Rida.

Ženio se dvaput, ima četvoro dece (Natašu, Aleksandra, Jovana i Kristinu koja je po zanimanju glumica[1]).

Preminuo je 29. decembra. 2008. u Beogradu. Sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Pozorišni rad i slikarstvo

uredi

Sarađivao je sa Šabačkim Narodnim Pozorištem (od 1958. godine), pozorištem Atelje 212 u Beogradu (od 1961. godine) i sa Jugoslovenskim dramskim Pozorištem (od 1965. godine). Vladislav Lalicki je radio sa pozorištima u SAD, bivšim SSSR i Poljskom, kao i sa mnogim pozorištima i pozorišnim grupama širom bivše Jugoslavije. Vladislav Lalicki je bio scenograf i kostimograf za više od 500 pozorišnih predstava, preko 200 filmova i serija. Ilustrator više od 500 knjiga.

Član udruženja

uredi

Filmografija

uredi

Kao scenograf i kostimograf, Vladislav Lalicki sararađivao je na sledećim filmovima:

Scenografija

uredi
God. Naziv Uloga
1960-e
1961. Eci, peci, pec
1961. Pedagoška bajka
1965. Kapetan kapetanu
1966. Kreštalica
1966. Njen prvi čaj
1967. Arsenik i stare čipke
1967. Martin Krpan s vrha
1968. Sirota Marija
1968. Kad golubovi polete
1968. Zanati
1968. Prijateljstvo, zanat najstariji
1968. Naši sinovi
1968. Ljubav na telefonu
1968. Evgenija na zrnu graška
1968. Dan odmora jednog govornika
1969. Nedozvani
1969. Neprijatelj naroda
1970-e
1971. Ljubavna lirika Desanke Maksimović
1970-1971. Levaci
1971. Sladak život na srpski način
1972. Građani sela Luga
1972. Slava i san
1972. Samoubica
1972. Sami bez anđela
1972. Nesporazum
1972. Ćelava pevačica
1973. Kralj Ibi
1973. Proslava
1974. Laža i paralaža
1974. Obešenjak
1974. Mister Dolar
1974. Košava
1975. Nora
1975. Testament
1976. Poseta stare dame
1976. Priča o vojniku
1976-1977. Čast mi je pozvati vas
1977. Marija Magdalena
1978. Molijer
1978. Maska
1978-1979. Čardak ni na nebu ni na zemlji
1979. Sumnjivo lice
1980-e
1980. Telegram
1980. Deset najlepših dana
1981. Sedam sekretara SKOJ-a
1981. Kir Janja
1982. Kante ili kese
1982 Doktorka na selu

Nagrade

uredi
  • Nagrada za životno delo „Petar Pašić“ (2004)
  • Pariski bijenale (1961)[2]
  • Nagrada „Sterija Popović“ za kostimografiju (1981)
  • Specijalna nagrada „Sterija Popović“ za predstavu „Bele rakete lete na Amsterdam“ (1973)
  • Prva nagrada za scenografiju pozorišne predstave „Tri para hozn tregera“ u Leskovcu (1970)
  • Zlatni lovorov venac u Sarajevu (1968)
  • Zlatni lovorov venac u Sarajevu (1963)
  • Novembarska nagrada grada Šapca za predstavu „Fuente Ovehuna, Zlatni pijesak“ (1958)
  • Novembarska nagrada grada Šapca za postavku predstave „Fuente Ovehuna, Zlatni pijesak“ (1958)
  • Prva nagrada „Susreti vojvođanskih pozorišta“
  • Prva nagrada za dizajn „ULUPUS Spring Salon“
  • Prva nagrada „Oktobarski salon“ za slikarstvo
  • Prva nagrada „Oktobarski salon“ za slikarstvo
  • Prva nagrada „Lutkarski festival Jugoslavije“

Galerija umetničkih slika

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Kristina Lalicki na IMDB
  2. ^ „BIENNALE DE PARIS (1961)”. Arhivirano iz originala 3. 10. 2006. g. Pristupljeno 6. 2. 2007. 

Literatura

uredi
  • Grania, Ogilvie (1988). The dictionary of South African painters and sculptors, including Namibia. Everard Read. ISBN 978-0-620-12663-2. 
  • Don, Rubin (2001). World Encyclopedia of Contemporary Theatre, Volume 1. Routledge. ISBN 978-0-415-25157-0. 
  • Mala Enciklopedija (III Izdanje). Prosveta, Beograd. 1978. 

Spoljašnje veze

uredi