Gaja (Stojana) Stojanović (Brajkovača, 1877Skoplje, 1934) bio je srpski junak i dvostruki vitez.

Gaja Stojanović
Datum rođenja(1877-04-15)15. april 1877.
Mesto rođenjaBrajkovača
Datum smrti29. maj 1934.(1934-05-29) (57 god.)
Mesto smrtiSkoplje

Biografija

uredi

Rođen je 15. 4. 1877. godine u selu Brajkovača na obroncima Durmitora, od oca Stojana Hakovića i majke Stane. Kada je Gaja imao 11 godina njegov otac Stojan, inače poznati crnogorski junak, poginuo je 1888. godine u borbi sa Turcima. Neposredno posle Stojanove smrti majka je rodila i drugog sina Filipa i kao udovica sa dva sina se 1890. godine preselila u Statovac, srez prokupački. Iz poštovanja prema poginulom mužu, promenila je prezime u Stojanović i od tad ova familija nosi to prezime. Gaja je bio pravi samouk. Posle odsluženja vojnog roka, bio je profesionalni graničar i istakao se u stalnim borbama sa Arbanasima i Turcima na granici. Učestvovao je u svim ratovima, bio je više puta ranjavan. Kao narednik, za pokazanu hrabrost na Ceru i Kolubari odlikovan je Zlatnim vojničkim ordenom KZ sa mačevima. Kao jedan od najhrabrijih ratnika odabran je da bude u pratećom vodu koji je u povlačenju preko Albanije obezbeđivao srpsku Vrhovnu komandu i vojvodu Putnika. Posle lečenja u Bizerti, odlazi u Gvozdeni puk u čijem sastavu će se boriti sve do kraja rata. Bio je komandir voda u čuvenoj četi poručnika Milačića i kao iskusan ratnik unapređen je u čin potporučnika. Kao i njegov komandir Milačić, istom naredbom vojvode Mišića javno je pohvaljen za veliko junaštvo i odlikovan oficirskim ordenom KZ sa mačevima 4. reda. Odlikovan je ovim najvišim ordenom za dva podviga–prvi je probio bugarsku odbranu na Crnoj Reci i sa svojim vodom izbio na drugu obalu i omogućio da Gvozdeni puk napreduje prema Bitolju. Drugi podvig je načinio dva dana kasnije kada je bombama uništio neprijateljski mitraljez i pritom bio teško ranjen. Nalazi se na spisku 10 najhrabrijih oficira Gvozdenog puka. Bio je jedan od retkih srpskih oficira koji je bio odlikovan i vojničkim i oficirskim ordenom KZ sa mačevima. Pored toga bio je odlikovan sa dve medalje za hrabrost, ruskim ordenom sv. Đorđa 3. stepena i brojnim drugim odlikovanjima. Umro je u Skoplju 29. 5. 1934. godine kao kapetan 1. klase. Sa suprugom gasnom imao je 6 sinova i 3 kćeri. Njegov sin Vukoje je bio sudija Vrhovnog suda Srbije.[1]

Izvori

uredi
  1. ^ Marjanović, P.; Kostić, R. (2016). Nosioci Karađorđeve zvezde sa mačevima iz Toplice. Prokuplje: Narodni muzej Toplice.