Građanska religija

Građanska religija ili civilna religija u najširem smislu označava »istinsko prihvatanje univerzalne i transcendentne realnosti« kao sastavnog dela živog političkog iskustva zajednice. Religija koja ispunjava politički život ne pripada ni jednoj zvaničnoj konfesiji, ali je zasnovana na hrišćanskim načelima. Ona nije rimokatolička, niti protestantska, ni po doktrini ni po funkcijama. Građanska religija prihvata osnovne postulate hrišćanstva i evocira njegove mitove, ali ih simbolički uobličava i upotrebljava prema zahtevima tradicije i državnopravnog ustrojstva.

Pojam građanska religija prvi put je upotrebio Žan Žak Ruso u osmoj glavi svog dela „Društveni ugovor“. Osnovna načela građanske religije u idealno uređenoj građanskoj zajednici bili bi: poštovanje Boga, verovanje u pravednost njegovog suda, nagrada vrline i kažnjavanje poroka, isticanje verske tolerancije. To su opšti religijski principi koji moraju biti osnova građanskih vrednosti i verovanja, da bi se izgradila pravedna zajednica jednakih ljudi.

Građanska religija i društvo uredi

Građanska religija je karakteristična za društva pluralističke demokratije, ali se u najčistijem vidu prepoznaje u SAD i uopšte u zemljama u kojima je protestantizam dominantni oblik zvanične veroispovesti. Smisao građanske religije imala su i društva antičkog polisa i Rimskog carstva, u kojima su bogovi davali putokaze i obrazlagali smisao političkih poduhvata zajednice. Moguće je naći oblike građanske religioznosti i u pokušajima francuskih revolucionarnih prvaka da, u žestokoj borbi protiv samovlašća i autoriteta Crkve, podare transcendentne vrednosti revolucionarnoj politici. Međutim, novi kultovi (Kult Razuma, Kult Vrhovnog bića) nisu bili dovoljno inkorporirani u svest nacije, pa su njihov značaj i emocionalno zračenje ostali samo pokušaj da se konstituiše novi, vankonfesionalni, nacionalni i politički tip religioznosti.

Kao izraziti primer izdvajaju se SAD koje obuhvataju različite narode i konfesije. Sa dominantnom ulogom protestanata, katolika i Jevreja, nađen je »zajednički imenitelj« za konstituisanje jedinstvenog sistema verovanja u difuznoj kulturnoj i religijskoj sredini. Zato se religijska simbolika pozajmljuje podjednako iz Starog i Novog zaveta, što znači da se oslanja na osnovna verovanja koja u najširem mogućem dijapazonu inspirišu hrišćansku doktrinu. U društvu u kome postoji podvojenost između crkve i države, a koje dozvoljava slobodu veroispovesti, religijsko opredeljenje je lična, privatna stvar pojedinca. Zato u ravni političkog života, naročito u domenu simboličkog govora i radnji, kao i u okviru najznačajnijih državnih akata, pozivanje na religijske mitove obezbeđuje religijski legitimitet političkoj zajednici. Politička zajednica se tumači kao »odabrana« i ona zadržava taj status u bilo kom političkom trenutku. Religijska simbolika je naročito uočljiva u ritualnim radnjama, kao što su inauguracija predsednika, političke svetkovine i sl. Nacionalni praznici bi se mogli nazvati ritualnim kalendarom građanske religije.

Odnos građanske i političke religije uredi

Građanska religija se često tumači i kao antipod političke religije, tj. kao elemenat kulturne i političke tradicije demokratskih društava, nasuprot veštačkom proizvodu totalitarizma i autoritarnih režima. Osnovna karakteristika političke religije je njeno poništavanje uloge zvaničnih religija i njihovih institucija. Ona je, nasuprot civilnoj supstituciji, blagonaklona prema religijskoj aktivnosti, jer se zasniva na sakralizaciji čisto političkog materijala. Ona ima totalitarnu prirodu, jer se njeno dejstvo rasprostire na svim nivoima ličnog, kulturnog, moralnog i političkog života političke zajednice. Politička religija je karakteristična za režime u kojima je kolektiv iznad pojedinca, a normativna ideologija ima primat u odnosu na slobodu izbora mišljenja i verovanja. Pojava političke religije vezuje se za nove režime u procesu uspostavljanja, gde vlast, najčešće oslonjena na harizmatičnog vođu ili čvrstu partiju, putem agresivne ideologije poseže za proverenim metodama mitologizacije političkih vrednosti. Ona se oslanja na čvrstu političku doktrinu koju operacionalizuje i usađuje u svest naroda putem novih simbola i rituala potpuno odsečenih od tradicionalnog i kulturnog jezgra nacije.

Nasuprot političkoj, građanska religija nije u sukobu sa zvaničnim religijskim institucijama i izražava solidarnost sa njima, predstavljajući izraz skladnog preplitanja religijskih verovanja sa nacionalnim idealima i političkim ciljevima. Dakle, građanska religija ispunjava sekularne forme religijskom sadržinom, dok politička religija sekularnu sadržinu zaodeva u religijsku formu. Političke religije su zato kratkog veka, jer zavise od trajanja režima koji ih stvara, nemajući duboku emocionalnu ukorenjenost u kolektivnoj psihi. Radikalan rez sa tradicijom, koji autoritarni a naročito totalitarni režimi žele da ostvare, jedan je od osnovnih razloga relativno kratkoročnog dejstva i slabog emocionalnog zračenja političke religije. Naročito karakteristični oblici političke religije su vezani za sovjetski sistem posle revolucije i za njegove države–satelite, kao i za nacizam. Pokušaj da se uspostavi politička religija je moguće naći i za vreme Francuske revolucije. Međutim, budući da je zasnovana na demokratskim principima i pluralizmu političkih projekata, revolucija je političku religioznost pokušavala da ostvari samo dok je trajala, i ona je brzo prerasla u neku vrstu građanske religije.

Razdvajanje pojmova građanske i političke religije ne znači da jedan tip religioznosti isključuje drugi, niti da se u raznim fazama razvoja političke zajednice one ne mogu mešati i kombinovati. One u nekim specifičnim slučajevima imaju dodirnih tačaka, koje se otkrivaju na osnovu toga kako te različite tipove religioznosti koristi određeni režim.