Википедија

Dobojski logor

концетрациони логор за Србе у Добоју током Првог свјетског рата

Dobojski logor je bio koncetracioni logor za Srbe u Doboju, kojeg su za vrijeme Prvog svjetskog rata izgradile Austrougarske vlasti.[1]

Dobojski logor
Koncentracioni logor
Dobojski logor na karti Bosne i Hercegovine
Dobojski logor
Koordinate44° 43′ 53″ S; 18° 05′ 05″ I / 44.73139° S; 18.08470° I / 44.73139; 18.08470
MestoDoboj
Pod kontrolom Austrougarska
Postojao27. decembar 1915 — 5. jul 1917
Broj zatvorenika45.791
Broj žrtava12000

Okolnosti uredi

Nakon Sarajevskog atentata Gavrila Principa, kao i nakon dužeg traženja razloga za ulazak u rat od strane Austrougarske, Srbi su kolektivno, u monarhiji označeni kao rasadnik buntovništva. To je povlačilo brojne poslijedice, među kojima i planski sprovedenu masovnu izolaciju: „Na evakuaciju pučanstva iz svih pograničnih krajeva Austro ugarske monarhije mislilo se već ranije, jer je u augustu 1914 izrađen carski dekret o pripomoći, nastanbi i uzdržavanju evakuiraca..." Carski dekret o evakuircima jedan je mali sastavni dio opšteg ratnog plana monarhije, koja je na svim svojim granicama imala narodne manjine onih naroda, sa kojimaće stupiti u rat...[2] Osim deportacija u prvim godinama rata Srbi su na prostoru BiH uzimani za taoce na komunkacijama i objektima, vješani i strijeljani, itd.

Logor uredi

Logor je osnovan 27. decembra 1915. godine. U njemu je bilo zatočeno 45.791 Srba. Od toga je bilo 16.673 muškaraca, 16.996 žena i 12.122 srpskih vojnika i jedan broj starijih građana, naročito iz Hercegovine i Sarajevsko-romanijskog platoa, Podrinja zbog austorugarskog nastojanja da "očisti" etnički razdvoji ova područja naseljena Srbima prema Crnoj Gori i Srbiji. Tu su kasnije posle vojnog sloma bile žena i djece iz Srbije i Crne Gore.[3] U logoru je ubijeno više od 12.000 Srba, a samo u aprilu 1916. godine je umrlo 643 djece. Logor je zatvoren 5. jula 1917. godine.

Građevine za smještaj interniraca bile su štale-konjušnice za bolesne konje Austrougarske vojske prije rata, nikada očiščćene i dezinfikovane. Higjenski i zdravstveni uslovi bili su ispod svakog minimuma. O kakvom se odnosu prema Srbima radilo govori i naredba Austro-ugarske vrhovne komande zapovjedniku logora u Doboju: Sa internircima postupati bez intervencije suca, na osnovu nužne ratne odbrane prema vojničkoj komandantskoj moći…“ U kasnijem izvještaju iz Sarajeva u Beč navedeno: „Kako je naređenje vojne komande nalagalo najstrožiji i najdrakonskiji postupak s ovom internircima, učinjeno je sve što se moglo da se što prije i što više interniraca uništi…[4]

U početku je umiralo do dvadeset lica dnevno, a kasnije, kada su u zagađenim barakama zavladale zarazne bolesti, i do stotine. O pomenutom pomoru djece u aprilu 1916 svjedoče surove scene. Tih dana je jedna majka ostala bez sedmoro sitne djece. Kada je umrlo sedmo dijete, žena je počupala svu kosu a zatim poludjela. Bio je to strašan prizor: majka je skakala po živim ljudima oblivena krvlju i pjenom, izvaljivala vrata i nasrtala na stražare koji su je kundacima obarali i ubacivali u štalu. U momentu kada je ponovo svom snagom udarila u vrata, pala je i nakon nekoliko trzaja prestala da diše.[5]

U logoru je bio zatočen i veliki dio srpske inteligencije. Tu je, recimo, bio internirac i poznati srpski pisac Borisav Stanković.[6]

Iz ovog logora otišli su mnogi transporti u druge austrougarske logore, kao što je Arad, Nežider ili Šopronjek... Posljednji transport iz Dobojskog logora krenuo je u Šopronjek „4. februara 1917. Otišlo je 14 dece, 10 žena i 5 ljudi. I ako je među njima bilo i djece sa jedva četiri godine, ipak su svi, u to doba godine; poslati iz Doboja u otvorenom vagonu…“, mada je logor funkcionisao još neko vrijeme. Kako je vojna uprava izjavila da ne može internirce više hraniti, preživjeli su vraćani na zgarišta. Tu ih je čekala nova bjeda i glad jer se valjalo hraniti travom, kozlacem i korom od drveta. Kako su internirane porodice bile najvehim dijelom ekspatrirane, imanje im je bilo ili zaplojenjeno ili uništeno.[7]

Svjedočenja o logoru uredi

Dr Josip Škarić svjedočio je: Kada sam kao ljekar upozorio komandanta logora (austrougarskog oficira)… da se oboljelima od teških crijevnih bolesti daje kao hrana isključivo isključivo suha hrana, taj gospodin mi je jednostavno odgovorio: „Ja, pa šta ćemo. U istoriji se dešava da neke nacije nestaju, a druge se dižu… pa šta se može protiv toga činiti, da ovog puta nestane srpske nacije.“[5]

U dijelovima svjedočenja dobojskog sveštenika Slavka Trninića vide se karakteristike surovosti logora:

Jednoga sumornog jesenjeg dana pozvaše me iz mjesne komande da sahranim nekog internirca koji je prilikom transporta u vagonu umro. Pitao sam kako mu je ime, ali niotkud objašnjenja. To je bio prvi dobojski mučenik. Vrijeme je odmicalo. Ovakve tužne slike redale su se sve češće, dok nisu dostigle svoj kulminacioni broj u 1916. godini, dok ih jednog dana ne samrije 106 u 24 časa. Dok sam opojavao prvu nepoznatu žrtvu, primijetio sam jednu bolnu sliku. Sa dobojske stanice pružala se duga povorka naroda iz Srbije. Nju su predvodila sveštena lica, impozantna i ponosna,u dugim rasama i visokim kamilavkama. Opkoljeni su bili gustim redovima austrijskih vojnika. Tada se na moju dušu svali teška slutnja, koja mi je nagovještavala tragediju narodnu bez kraja...

Transporti učestaše. Internirci se smještaju u barake u kojima su dotle bili oboljeli konji. Onako iscrpljene od putovanja potrpaše ih u nečiste i zaparložene barake iz kojih he malo koji iznijeti živu glavu. Od hrane, koja je bila najsličnija pomijama, ljudi počeše naglo pobolijevati i umirati. Zaredaše tužne patnje. Kola za kolima, pretrpana mrtvacima, najprije u pojedinačnim, a poslije u velikim espapskim sanducima, prolazila su dobojskim ulicama, a iza sebe ostavljali krv i trag koji je izazivao zgražavanje...

...Kada je dobojsko groblje postalo pretrpano svježim humkama, zasnovano je novo u selu Pridjel. Odoh nekoliko puta da opojem i sahranim i one što he ih zakolati u ovom groblju. Uđoh u mrtvačnicu koja je bila prije nekog vremena sala za prosekturu konja. U odaji grozna slika. Čovjek dočovjeka smješteni u raznim položajima. Nekome glava okrenuta dolje, nekome gore; otvorenih usta , raširenih ruku i nogu ležahu bez ikakvog poretka. To su bili blijedi kosturi nekadašnjih naših kršnih gorštaka i jedre srpčadi.

Preturajući docnije protokole umrlih, nađoh da je same dječice od 1 do 10 god., u ovom tragičnom razdoblju 1915-1916 godine, umrlo preko 1000. Pratim jednom dva čamca mrtvaca na groblje. Čamci do vrha puni. Pored mene je neka tužna žena. Izbezumljena zakorači da skoči u rijeku Bosnu. Jedva je zadržasmo. Kada se prebacismo na drugu stranu, ona zacvili još tužnije: 'Što me ne pustiste da što prije završim. Za koga da živim, roditelji mi pomriješe, muž mi pogibe, a evo sahranih i petoro drage djece ... ' Tužne i pretužne su u ono vrijeme bile mnoge srpske majke, a da se do smrti nisu utješile.[8]

Miloš Ćosović: Zašto muče i tjeraju u smrt? uredi

Veoma potresno realistično svjedočenje o tome šta je logor u Doboju zaista bio ostavio je Miloš Ćosović koji je kao dijete preživio strahote na obali Bosne i Usore. Djelovi njegovog svjedočenja:

Rođen sam 1906. godine u zaseoku Barne Njive, na lijevoj obali Drine, sat hoda od Foče. (starom cestom prema Miljevini). ...Još je uveliko bila zima kad su austrijski vojnici došli u selo. Crnogorska vojska je odstupila. Pod vojničkom pratnjom, zajedno s našom stokom i imovinom koju smo nosili, sproveli sunas na Šhepan-polje. Tu se sleglo dosta naroda. Zemlja mokra od stalne susnježice...Djeca se šhuhurila oko slabih vatri...

Kroz nekoliko dana stiže naređenje za pokret. Ne znamo kuda, ali idemo. Narod natovaren stvarima, žene sa djecom u naručju. Duga kolona nejakih,starih, promrzlih i iznemoglih pod vojničkom pratnjom gamiže putem pored Drine. Prolazimo Foču, Ustikolinu, Goražde. Trebalo nam je dva dana dok smo po nevremenu stigli do željezničke stanice u Ustiprači. Usput je umrlo nekoliko djece i staraca. U Ustiprači ulazimo u voz. Teretni vagoni hladni, a narod iznemogao, poluživ, gladan, uplašen. Dugo smo se vozili u tim vagonima. Često su stajali na nekim stanicama i na skretnicama . Ne sjeham se koliko dana smo putovali. Znam da je u vagonu bilo tijesno. Majka mi je dugo i tužno plakala, jer je u vozu umrla moja četvorogodišnja sestra Danica.Nismo je mogli sahraniti. Majka je prekrila nekim kaputom, plakala pored nje i tek nakon dva dana u Doboju, gdje smo svi izišli iz vagona, otac i djed su iznijeli moju mrtvu sestru i sahranili je. I u drugim vagonima je bilo mrtvih.

U Doboju su nas smjestili u neke barake i konjušnice. Unutra je bilo nrljavo, neuredno, jedva smo našli dovoljno mjesta da legnemo. Bili smo neobučeni, pocijepani, bez obuhe i nreoblaka. Na putu smo prozebli i izgladnjeli. Hiljade ljudi, žena i djece ležalo je po konjušnicama. Počelo je masovno nobolijevanje. Nikakve brige, nikakve ljekarske pomoći. Dugo putovalje, glad i studen učinili su svoje. Kroz nekoliko dana umrla mi je sestra Stoja. Imala je šest godina. Odnijeli su je na grobLje sa mnogo druge mrtve djece koja su svako jutro iznošena iz konjušnica. Ubrzo je umrlo i dvoje male djece moje strine Luhanke. Sve nas je manje ostajalo u životu...

Gotovo da smo stalno gladovali. Izjutra bi nas istjerali nanolje onako neobučene i bolešljive i u dugačkim redovima smo čekali na norciju veh hladne cyne. Teško je to sve bilo izdržati. Mnogi su umirali stojehi u redu za hranu. I odrasli su počeli da umiru. Uskoro se razbolio i moj otac Simo i za nekoliko dana je umro. Svako jutro su neki ljudi dolazili da pokupe mrtve. A mrtvih jebivalo sve više. Tovarili bi ih na kola, slagali jedne na druge, po 20-30 zajedno, i vozili. Zdraviji muškarci su išli svako jutro da kopaju rake. U jednu raku bi sahranjivali po 50 ili 100 mrtvih. Iz jedne velike rake blizu logora potekla je kanalom krv. Poslije su rake kopali dalje od logora. Djed Stjepan nas je hrabrio, brinuo o nama,sokolio nas, privijao uza se, pokrivao noću, bdio nad nama. Bio je snažan čovjek. Uz njega smo se osjehali i sigurni i zaštićeni. Ali se i on razboli. Odnijeli su ga u logorsku ambulantu koja je bila puna bolesnika. Bez njega smo odjednom ostali siročad, uplašeni, izgubljeni...

 
Spomenik žrtvama Dobojskog logora

...U dobojskom logoru nisu bili zaštiheni ni životi ljudi ni njihova imovina. Ko je pretekao živ, zapamtio je grdne muke. Prema nama su postupali kao da nismo ljudi, psovali su nam srpsku majku, mrtve sahranjivali u zajedničke grobnice, bez imena i bez oznaka, da ni biljeg ne ostane, da nam se trag zatre. Ne znam šta smo im bili krivi. I jesu li bilo kome mogla biti kriva djeca koja su tek učila prve riječi, djeca koja su se privijala uz majčine grudi i tako umirala, iznemogla od plača i gladi, na rukama nemohnih i bolesnih majki. Nečujno su se sklapale oči stotinama i hiljadama djece, bespomoćno i bolno. Oni koji su nam mogli pomohi bili su suroviji od zle sudbine. Svaki naš korak praćen je njihovom mržnjom, a masovno umiranje srpskog naroda jačalo je zadovoljstvo na njihovim licima.

Ko bi mogao znati broj mrtvih u tom nesretnom logoru. Ko bi mogao izbrojati žrtve strašnog bezumlja. Nije ih niko ni brojao. Niko, u stvari, i ne zna koliko je mrtvih zasuto zemljom nored rijeka Bosne i Usore. Nisam mogao razumjeti što nas muče i tjeraju u smrt. Nisam mogao shvatiti objašnjenje da je sve zbog toga što smo Srbi. Narod je samo ćutao. Gotovo da se danima nije čula riječ, osim potmulog plača djece. Bilo je to doba umiranja. Vladala je jeziva tišina smrti.

Poslije strašnog dobojskog pomora ono što nas je još ostalo u životu smjestili su u vagone. Došli smo u Mađarsku, i u gradu Šonronju nonovo u logor. U Šopronju je bilo drugačije, imali smo i hljeba i mjesta za spavanje. Tu mi je umrla majka Anica. Sjeham se samo kad su je ujutru ponijeli na nosilima u ambulantu. Stajao sam na vratima i ćutehi gledao kud je nose. Kad su naišli pored mene, ona je ispružila ruku i pomilovala me po kosi. Jedva čujnim glasom je rekla: 'Ne boj se, Miloše!' Nisam je više nikad vidio.[9]

 
Svesrpski sabor u Doboju, 1939. godine, fotografija u vlasništvu Muzeja u Doboju

Memorijalizacija uredi

 
Ploča na spomeniku

U spomen žrtvama logora kod Crkve Sv. apostola Petra i Pavla je podignut spomenik. Spomenik se sastoji od granitnog postolja i obeliska koji se završava krstom.[10] Prilikom osvehenja Spomen-kosturnice i spomenika 1938. godine, u blizini Hrama Svetih apostola Petra i Pavla, sveštenik s Pala, pop Simo Begovih, rekao je: "Ti su nesretnici pobegli u Srbiju i Crnu Goru da se spasu od šuckorskih zverstava, a posle okupacije Srbije i Crne Gore, 1915. godine, snašla ih je ovde u Doboju još gora sudbina. Zato je Doboj - srpska Golgota!" Dio kostiju dobojskih mučenika sahranjen je u zajedničku kosturnicu u Doboju. Tada je bila štampana " Spomenica u hiljadu primeraka, od kojih je oko 500 uništeno s arhivom dobojske parohije u Drugom svjetskom ratu.[11]

Na spomeniku su napisani i stihovi Vojislava J. Ilića:

Po cvetim poljima otadžbine moje

Mnoge humke rasturene stoje

Grob do groba leži i svjedoči javno

Da ginusmo slavno ...

Vlast NDH je odmah nakon naleta u Doboju je 27. juna 1941. godine u 17 časova minirala je Spomen-kosturnicu.[12] Nakon oslobođenja, godine 1954, spomenik je obnovljen i restauriran bez krsnog znamenja. Krst je vraćen nakon osnivanja Republike Srpske. Na ploči na spoemniku piše da je datum obnmavljanja 6. novembar 1993. godine

Novi, drugi po redu, spomenik "Dobojski logor 1915-1917" podignut je u Doboju je 1. jula 2016. godine, kada je otkriven i osvećen. Posvećen srpskim logorašima austrougarskog logora u Doboju. Ovaj spomenik je podignut u blizini željezničke stanice na mjestu gdje su se nalazile konjušnice austrougarske vojske u kojima je zatvarano i mučeno srpsko življe.[13]

Dan sjećanja na žrtve logora u Doboju se obilježava na dan njegovog osnivanja, 27. decembra. U Muzeju u Doboju upriličena je i izložba pod nazivom "Dobojski logor, kultura sjećanja 1915-2015"[14][15] Stalnom postavkom u istorijskom odjeljenju Muzeja u Doboju je prezentovana najnovijom postavkom iz 2022. godine. Autor izložbe i postavke u Muzeju je viši kustos-istoričar Milka Ćosić. Izložba je prezentovana i u gostujućim postavkama u zemlji[14][16]. Tu se čuva i vrh originalnog krsta sa Spomen-kosturnice i spomenika iz 1938. godine, koji se nalazi u blizini Hrama Svetih apostola Petra i Pavla u Doboju kao i brojne publikacije, pisanih i foto dokumenti o stradanju u logoru.

Galerija uredi

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ^ „U Doboju prvi koncetracioni logor u Evropi RTRS”. 
  2. ^ Goran Miloradović, Koncentracioni logori (istorija fenomena masovne izolacije), U Istorijske sveske, br. 3, Andrićev institut, Andrićgrad 2014. str. 37.
  3. ^ „Obilježeno stradanje Srba u austrougarskom logoru u Doboju SPC”. Arhivirano iz originala 21. 09. 2016. g. Pristupljeno 03. 02. 2014. 
  4. ^ Dušan Paravac, Dobojski logor: hronika o austrougarskom logoru interniraca u Doboju 1915-1917, Doboj 2002. str.41
  5. ^ a b Dušan Paravac, Dobojski logor: hronika o austrougarskom logoru interniraca u Doboju 1915-1917, Doboj 2002. str. 47
  6. ^ Dušan Paravac, Dobojski logor: hronika o austrougarskom logoru interniraca u Doboju 1915-1917, Doboj 2002. str. 34
  7. ^ Dušan Paravac, Dobojski logor: hronika o austrougarskom logoru interniraca u Doboju 1915-1917, Doboj 2002. str. 69
  8. ^ Spomenica posvećena mučenicima i žrtvama dobojske internacije iz svetskog rata 1915/16 g. Uredio Jovo S. Drakulić, Doboj 1938. str. 9-10
  9. ^ Dušan Paravac, Dobojski logor: hronika o austrougarskom logoru interniraca u Doboju 1915-1917, Doboj 2002. str. 94-99.
  10. ^ „Turistička organizacija Opštine Doboj”. Arhivirano iz originala 18. 02. 2014. g. Pristupljeno 03. 02. 2014. 
  11. ^ Spoemnica posvećena mučenicima i žrtvama dobojske internacije iz svetskog rata 1915/16 g. Uredio Jovo S. Drakulić, Doboj 1938.
  12. ^ Dušan Paravac, Dobojski logor: hronika o austrougarskom logoru interniraca u Doboju 1915-1917, Doboj 2002. str. 79.
  13. ^ „Arhivirana kopija”. Arhivirano iz originala 31. 01. 2019. g. Pristupljeno 31. 01. 2019. 
  14. ^ a b https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=202695
  15. ^ http://muzejdoboj.com/otvorena-izlozba-o-austrougarskom-logoru-u-doboju/.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  16. ^ http://www.opstinafoca.rs.ba/2016/05/muzej-stara-hercegovina-noc-muzeja-kruna-na-jubilej/.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)

Literatura uredi

  • Ćorović, Vladimir (1920). Crna knjiga: Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme Svetskog Rata 1914-1918 (1. izd.). Beograd-Sarajevo. 
  • Babić, Mirko; Vujičić, Petar (2014). „Austrougarski pogromi protiv Srba 1914-1918: Sa posebnim osvrtom na ratno zakonodavstvo, logore i zločine šuckora u BiH”. Sarajevski atentat 1914. Ćorovićevi susreti 2013. godine: Međunarodni naučni skup istoričara. Gacko: Prosvjeta. str. 307—324. 
  • Kraljačić, Tomislav (2014) [1992]. „Austrougarski planovi o stvaranju etničkog zida u istočnoj Bosni u Prvom svjetskom ratu”. Moguće strategije razvoja Srbije. Beograd: SANU. str. 930—936. 
  • Goran Miloradović, Koncentracioni logori (istorija fenomena masovne izolacije), U Istorijske sveske, br. 3, Andrićev institut, Andrićgrad 2014. str. 37.
  • Dušan Paravac, Dobojski logor: hronika o austrougarskom logoru interniraca u Doboju 1915-1917, Doboj 2002.
  • Spomenica posvećena mučenicima i žrtvama dobojske internacije iz svetskog rata 1915/16 g. Uredio Jovo S. Drakulić, Doboj 1938.
  • Terzić, Slavenko (2012). „Austrougarski logor za Srbe u Doboju 1915-1917”. Glas SANU. 420 (16): 409—421. 

Spoljašnje veze uredi

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Добојски_логор&oldid=27752430”