Dragica Končar (rođ. Stojić; Jošan, kod Udbine, 1. januar 1915Zagreb, 21. avgust 1942) bila je učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

dragica končar
Dragica Končar
Lični podaci
Datum rođenja(1915-01-01)1. januar 1915.
Mesto rođenjaJošan, kod Udbine, Austrougarska
Datum smrti21. avgust 1942.(1942-08-21) (27 god.)
Mesto smrtiZagreb, ND Hrvatska
Profesijaslužbenica
Porodica
SupružnikRade Končar
Delovanje
Član KPJ od1938.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
Heroj
Narodni heroj od23. jula 1953.

Biografija

uredi

Rođena je 1. januara 1915. godine u selu Jošanu, kod Udbine. Njeni roditelji, Jelena i Nikola Stojić, bili su najbogatiji seljaci u krbavskoj dolini. Pošto je završila osnovnu školu u selu i četiri razreda gimnazije u Korenici nastavila je školovanje u gimnaziji u Gospiću, ali bez uspjeha. Poslije toga, roditelji je šalju u Zagreb, gdje se najprije zapošljava kao službenik u pošti, zatim kao radnica u fabrici papira i papirnih vrećica Jugoslovensko dioničko društvo Bates, a od oktobra 1935. kao pisar u auto-mehaničarskoj radionici Stjepana Krušnjaka, da bi se, avgusta 1937. godine, zaposlila u Simensu, u odjeljenju za elektromotore.

U Zagrebu se upoznala sa svojim zemljakom Radom Končarom, budućim sekretarom CK KPH, koji ju je uključio u revolucionarni radnički pokret. Najprije ju je učlanio u radničko sportsko društvo Metalac gde je igrala hazenu, a u aprilu 1936. i u Savez metalaca. Od tog vremena, zajedno s Radom i sama, smišljeno i uporno agituje među radnicima da se učlanjuju u sindikat. Odlazi među radnike i u druge fabrike. Uz to, čita marksističku literaturu, sama uči da bi učila druge, a piše i tekstove za Ženski svijet.

 
Bista Dragice Končar u Zagrebu

S Radom se vjenčala 24. februara 1938. godine. Ubrzo poslije toga, postala je član Komunističke partije Jugoslavije, i kao već zreo borac za radnička prava nastavila da se bori za ostvarenje revolucionarnih ciljeva radničke klase, zbog čega je uživala veliki ugled među radnicima. Isticala se u svim demonstracijama, štrajkovima i drugim akcijama koje je pokretala i kojima je rukovodila KPJ u Zagrebu.

Zbog revolucionarnog rada, zagrebačka policija ju je progonila, hapsila i zlostavljala. Prvi put je bila uhapšena 28. decembra 1938, i u naredne dvije godine još pet puta. U jesen 1940. godine postala je plaćeni funkcioner u Ujedinjenim radničkim sindikatima (URS). I kada su, 30. decembra, zabranjeni URS-ovi sindikati, ona je 2. i 3. januara 1941. godine obišla desetak zagrebačkih fabrika, zbog organizovanja protestnih demonstracija, a sama je 4. januara povela protestnu kolonu na Kvaternikov trg, kada je i šesti put uhapšena. Svjedočanstvo o tome ostavila je policija, koja je u svom izvještaju napisala:

Dana 4. 01. o. g. oko 18,20 sati pokušali su na Kvaternikovom trgu neki pojedinci da proizvedu demonstracije vičući komunističke povike, ali je taj pokušaj u samom početku onemogućen. Povedenim izvidima je ustanovljeno da se tu naročito istaknula Dragica Končar, privatna namještenica, inače poznata komunistkinja i supruga ilegalca Rada Končara. Ista je nakon izvršenih izviđa kažnjena s 30 dana zatvora i izgonom iz Zagreba 3 godine.

Iako prognana u Liku, Dragica se već poslije desetak dana vraća u Zagreb, i pod imenom Štefica Kolak i Dragica Mihelić, od februara 1941. živi i radi ilegalno najprije kao član maksimirskog, a od jeseni te godine kao član črnomeračkog rejonskog partijskog komiteta, a naredne godine i kao član Mjesnog komiteta KPH za Zagreb. Poslije okupacije, u uslovima ustaškog terora, često mijenjajući ilegalne stanove, Dragica primjerno izvršava partijske zadatke. Bila je neustrašiva žena i borac dorastao najtežim iskušenjima. U isto vrijeme, s puno majčinske nježnosti pripremala se za dolazak djeteta. Pod tuđim imenom, 4. marta 1942. godine, u porodilištu u Petrovoj ulici, rodila je sina, i dala mu, po ocu, ime Rade, koji je upravo tih dana u Šibeniku očekivao presudu i izvršenje smrtne kazne. Poslije izlaska iz bolnice, sina — „najmlađeg ilegalca“ u Drugom svjetskom ratu — prihvatile su druge ilegalke i ilegalci, a sama je nastavila da izvršava partijske zadatke, mijenjajući stan veoma često, i pored toga, sredinom avgusta 1942, ustaški agenti uspijevaju da je uhapse u Črnomercu i sprovedu u zatvor u Savskoj cesti, gdje su je mučili. Dragica se držala herojski - nije rekla ni riječi. Ne uspevši da iznude bilo kakvo priznanje, ustaše su je 21. avgusta 1942. godine bacile vezanu, s drugog sprata, u zatvorsko dvorište.

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNR Jugoslavije 23. jula 1952. proglašena je za narodnog heroja.[1]

Reference

uredi
  1. ^ Narodni heroji 1 1982, str. 396.

Literatura

uredi