Državni savjet Ruske Imperije
Državni savjet Ruske Imperije (rus. Государственный совет Российской Империи) bio je najviši zakonodavno-savjetodavni organ Ruske Imperije od 1810. do 1906.
 | |
| Datum osnivanja | 1810. |
|---|---|
| Prethodne administracije | |
| Rasformirano | 1917. |
| Sedište | Sankt Peterburg Ruska Imperija |
Objavljivanjem prvog ruskog ustava (1906) postao je gornji dom narodnog predstavništva.
Istorija uredi
Državni savjet Ruske Imperije je formalno ustanovljen proglasom od 1. januara 1810. godine (po starom kalendaru).[1] Njegov prethodnik je bio Stalni savjet (rus. Непременный совет), osnovan ukazom od 30. marta 1801. godine (po starom kalendaru), koji je i sam nezvanično bio poznat kao „Državni savjet”.
Državni savjet je bio najviši savjetodavni organ za pitanja iz djelokruga zakonodavne vlasti. Određeno je da nijedan zakon ne ishodi iz Državnog savjeta niti je zakon izvršan bez potvrde imperatora. Najvažnija lica u Državnom savjetu su bila: predsjednik Državnog savjeta, predsjednici departmana i državni sekretar.
Dana 15. aprila 1842. godine (po starom kalendaru), za vrijeme carstvovanja Nikolaja I Pavloviča, uređenje Državnog savjeta je propisano zakonom ustavnog karaktera[2] koji je ulazio u sastav Zbornika zakona Ruske Imperije (rus. Свод законов Российской Империи). Pored dotadašnja četiri departmana, u Državnom savjetu je propisan i Departman poslova Carstva Poljskog. Tada je značajno umanjena vlast Državnog savjeta u odnosu na vlast samodržavnog imperatora. Postojalo je čak pet posebnih zakonodavnih postupaka u kojima Državni savjet nije imao nadležnost za pretres nacrta zakona (npr. vojni zakoni pretresali su se u novoformiranom Vojnom savjetu, a zatim išli na potvrdu imperatoru).
Sastav uredi
Državni savjet se sastojao od članova koje je postavljao i razrješavao imperator sveruski. Članovi Državnog savjeta su mogli imati zvanja u izvršnoj i sudskoj vlasti. Ministri su po funkciji bili članovi Državnog savjeta. Predsjedništvo nad Državnim savjetom je formalno pripadalo imperatoru, ali je postojalo i zvanje predsjednika Državnog savjeta. Državni savjet se dijelio na departmane (rus. департамент). Svaki departman je imao svoje članove i predsjednika (ali ministri nisu mogli biti predsjednici departmana). Članovi svih departmana su činili opštu sjednicu Državnog savjeta. Ukoliko neki državni savjetnik nije bio član nekog departmana onda je učestvovao samo na opštim sjednicama.
Bilo je ukupno četiri departmana Državnog savjeta: Departman zakona, Departman vojnih poslova, Departman građanskih i duhovnih poslova i Departman državne ekonomije. Značajan organ pri Državnom savjetu je bila Državna kancelarija na čelu sa državnim sekretarom kroz koju su prolazili svi predmeti koje je pretresao Državni savjet. Pri departmanima su bili tzv. stats-sekretari. Osim Državne kancelarije, pri Državnom savjetu su postojale i Komisija za izradu zakona[3] i Komisija za molbe.
Od 1812. do 1865. predsjednici Državnog savjeta su bili istovremeno i predsjednici Komiteta ministara Ruske Imperije. Od 1865. do 1905. predsjednici Državnog savjeta su bili veliki knezovi iz Imperatorskog doma. Godine 1810. bilo je ukupno 35 članova Državnog savjeta, a 1890. ukupno 60 članova. Početkom 20. vijeka broj je narastao i do 90 državnih savjetnika. Ukupno u periodu 1802—1906. bilo je 548 članova Državnog savjeta. Po pravilu imperator je ozakonjavao mišljenje većine u Državnom savjetu. Međutim, mogao je prihvatiti i mišljenje manjine ili mišljenje departmana naspram mišljenja opšte sjednice Državnog savjeta.[4][5]
Stogodišnjica uredi
Ustav 1906. uredi
Državni savjet je temeljno preoblikovan proglasom od 20. februara 1906. godine (po starom kalendaru) kada je pretvoren u gornji dom narodnog predstavništva. Nešto ranije je ustanovljena Državna duma Ruske Imperije koja je postala donji dom. Sastav Državnog savjeta je značajno promijenjen: imperator sveruski je od tada imenovao isti broj državnih savjetnika koliko ih je bilo biranih. Birani državni savjetnici su bili iz reda sveštenstva Ruske pravoslavne crkve, plemstva, zemstva i predstavnika nauke, trgovine i industrije.[6] Istog dana je ukazom bliže uređen izbor državnih savjetnika: od sveštenstva Ruske pravoslavne crkve, od gubernijskih zemskih skupština, od plemićkih društava, od Imperatorske akademije nauka i imperatorskih univerziteta i od Savjeta trgovine i manufakture i njegovih odeljenja i komiteta.
Državnih savjetnika iz sveštenstva Ruske pravoslavne crkve bilo je šest. Birao ih je Sveti praviteljstvujušči sinod, i to tri sveštenika monaškog reda i tri sveštenika mirskog reda. Svaka gubernijska zemska skupština birala je po jednog člana Državnog savjeta. Sva plemićka društva u gubernijama i oblastima birala su po dva izbornika iz svojih redova. Kongres ovih izbornika se sastajao u Sankt Peterburgu i zatim iz svojih redova birao 18 članova Državnog savjeta. Imperatorska akademija nauka i svaki imperatorski univerzitet birali su po tri izbornika (iz reda redovnih akademika i redovnih profesora). Kongres ovih izbornika birao je iz svojih redova 6 članova Državnog savjeta. Savjet trgovine i manufakture i njegova odeljenja i komiteti birali su određen broj izbornika. Kongres ovih izbornika birao je iz svojih redova 12 članova Državnog savjeta (šest predstavnika industrije i šest predstavnika trgovine).[7] Takođe, Finski sejm je birao dva državna savjetnika.
U prvom sazivu Državnog savjeta bilo je 196 članova (98 imenovanih i 98 biranih). Mandat biranih članova Državnog savjeta je trajao devet godina, uz to da se svake treće godine obnavljao izbor jedne trećine državnih savjetnika. Izuzetak su bili državni savjetnici birani od gubernijskih zemskih skupština čiji se izbor sprovodio svake tri godine. U Državni savjet nisu mogla biti izabrana lica koja nisu imala pravo učešća u izborima za Državnu dumu, lica mlađa od 40 godina, lica bez srednjeg obrazovanja i lica strani državljani.
Prema Osnovnim državnim zakonima (1906) zakonodavnu vlast je vršio imperator sveruski zajedno sa Državnim savjetom i Državnom dumom. Oba doma narodnog predstavništva su imala jednaka zakonodavna prava. Zakonski predlozi odobreni i od Državnog savjeta i od Državne dume predstavljani su imperatoru na potvrdu i potpis posredstvom predsjednika Državnog savjeta. Zakoni koji su se ticali isključivo Vojnog ministarstva odnosno Pomorskog ministarstva razmatrali su se u Vojnom savjetu odnosno Admiralitetskom savjetu, a potom predstavljali imperatoru na potvrdu i potpis (bez učešća Državnog savjeta i Državne dume). Kada bi Državna duma Ruske Imperije bila raspuštena, a vanredne okolnosti su zahtijevale donošenje zakona, tada je Savjet ministara Ruske Imperije mogao predložiti zakon neposredno imperatoru. Takve vanredne mjere nisu mogle mijenjati Osnovne državne zakone, zakone o Državnom savjetu i Državnoj dumi niti izborne zakone.[8]
Nakon Februarske revolucije (1917) Državni savjet je prestao da postoji.
Vidi još uredi
Izvori uredi
- ^ Manifest «Obrazovanie Gosudarstvennogo Soveta» (1810)
- ^ Vыsočaйše utverždennoe «Učreždenie Gosudarstvennogo Soveta» (1842)
- ^ Komisija za izradu zakona je kasnije pretvorena u Drugo odjeljenje Sopstvene kancelarije Njegovog imperatorskog veličanstva
- ^ Malьceva I. V. Učreždenie Gosudarstvennogo soveta 1842 goda Arhivirano na sajtu Wayback Machine (24. april 2018). // Pravovedenie. 1995. № 2. — S. 102—108.
- ^ Gosudarstvennый sovet; Эnciklopedičeskiй slovarь Brokgauza i Efrona, t. IX (1893), s. 413—418
- ^ Manifest «O izmenenii Učreždeniя Gosudarstvennogo Soveta i o peresmotre učreždeniя Gosudarstvennoй Dumы» (1906)
- ^ Imennoй Vыsočaйšiй ukaz, dannый Senatu «O pereustroйstve Učreždeniя Gosudarstvennogo Soveta» (1906)
- ^ Svod osnovnыh gosudarstvennыh zakonov Rossiйskoй Imperii, 23 aprelя 1906 goda