Erik II Danski
Erik II Danski ili Erik Emune (oko 1090 - 18. jul 1137) je bio danski kralj od 1134. do 1137. godine.
Erik Danski | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | oko 1090. |
Datum smrti | 18. jul 1137.46/47 god.) ( |
Mesto smrti | Urnehoved, Danska |
Grob | katedrala u Ribeu |
Porodica | |
Supružnik | Malmfreda Kijevska |
Potomstvo | Sven III Danski |
Roditelji | Erik I Danski |
Dinastija | Estridsona |
Danski kralj | |
Period | 1134-1137[1] |
Prethodnik | Nils Danski |
Naslednik | Erik III Danski |
Dolazak na vlast
urediErik je rođen oko 1090. godine. Bio je vanbračni sin Erika I Danskog koji je vladao od 1095. do 1103. godine i nepoznate konkubine[2]. Otac mu je poginuo na Kipru prilikom hodočašća u Svetu zemlju. Pre odlaska na hodočašće, Erik I je vlast u državi prepustio svome sinu Haraldu Kesju. Međutim, na presto je došao Erikov brat Nils Danski. Nils je vladao od 1103. do 1134. godine. Većinu svoje vladavine proveo je u miru, izbegavajući sukobe. Međutim, Erikov polubrat Knut Lavard ušao je u sukob sa Magnusom I Švedskim, sinom Erika I. Erik II je u ratu podržavao Knuta. Knut je, međutim, stradao u bici 1131. godine. Erik II se pridružio svome polubratu Haraldu Kesju u pobuni protiv Nilsa Danskog.
Nils je imao svoje pristalice na Jilandu, a mogao je računati i na podršku crkve. Stekao je i podršku Svetog rimskog carstva pristajući da dansku arhiepiskopiju podredi nemačkoj Habzburško-bremenskoj arhiepiskopiji. Odlučujuća bitka vođena je kod Fotevika (1134) u Skaniji. Nilsova vojska poražena je napadom nemačke konjice u Erikovoj službi[3]. Magnus je stradao u bici, a Nils je pobegao kod cara Svetog rimskog carstva, Lotara III. Međutim, nije stigao dalje od Šlezviga. Građani Šlezviga bili su Knutove pristalice. Uprkos upozorenjima, Nils je ušao u grad prekavši: "Trebam li se bojati kožara i obućara"?. Sveštenici su ga podržali, ali se narod pobunio. Ubijen je zajedno sa svojim pristalicama. Nilsovom smrću prestala je šezdesetogodišnja vladavina sinova Svena Estridsona.
Vladavina
urediNakon Nilsove pogibije, Erik II je krunisan za kralja od strane danskog tinga (skupštine). Za svoju prestonicu odabrao je Lund[4]. Zbog ubedljive pobede kod Fotevika, Erik je dobio nadimak "Pamtljivi"[5]. Kesja se vratio u Dansku gde je proglašen šlezvičkim kraljem. Erik ga je gonio i ubio. Od Kesjeovih sinova preživeo je samo Olaf Haraldsen koji se spasao bekstvom.
Nakon završetka građanskog rata, Erik je pokušao da da legitimitet svojoj vlasti. Delio je titule i privilegije svojim pristalicama, a proglašen je nećakom uticajnog episkopa Eskila od Roskilda. Pokrenuo je proces kanonizacije svog polubrata Knuta Lavarda. Knut je konačno kanonizovan tek 1170. godine.
Erik je bio poznat po svojoj surovosti prema neprijateljima[2]. Na leto 1136. godine pokrenuo je krstaški rat protiv pagana koji su naseljavali baltičko ostrvo Rigen sa centrom u Arkoni[5]. Prilikom osvajanja Arkone, Erik se pobrinuo da im prekine dovod vode kopanjem kanala između grada i ostatka ostrva. Pre osvajanja grada, Erik je doživeo poraz od pomeranskog slovenskog vladara Ratibora I. Ratibor je opljačkao Roskild, a sledeće godine i Kungelv[6]. Erik se, potom, pridružio Magnusu u neuspešnom pohodu na Norvešku. Uspeo je da zauzme i spali Oslo[2]. Eskil je podigao pobunu na severu Selanda. Erik je pokrenuo vojsku i naneo ustanicima poraz.
Smrt
urediPrema danskom istoričaru Arildu Huitfeltu, Erik je ubijen od strane plemića Sorte Plova u skupštini. Plov je tražio dozvolu da mu se približi kako bi mu doneo poštu. Tada ga je ubio. Erikov istoimeni nećak, Erik III, podigao je mač u nameri da ga osveti. Međutim, plemići su ga ubedili da odustane od osvete podsećajući ga da je, kao jedini naslednik svoga strica, postao danski kralj. Plov je pobegao iz Lunda. Erikovo ubistvo desilo se 18. jula 1137. godine. Sahranjen je u katedrali u Ribeu[7].
Porodično stablo
uredi16. Torgil Danski | ||||||||||||||||
8. Ulf Erl | ||||||||||||||||
4. Sven II Danski | ||||||||||||||||
18. Sven I Rašljobradi | ||||||||||||||||
9. Estrida Svendsdater | ||||||||||||||||
19. Sigrida Gorda | ||||||||||||||||
2. Erik I Danski | ||||||||||||||||
20. Hakon Sigurdson | ||||||||||||||||
10. Sven Hakoranson | ||||||||||||||||
21. Tora Skagesdoter | ||||||||||||||||
5. Gunhilda Svensdater | ||||||||||||||||
22. Erik Pobednički | ||||||||||||||||
11. Holmfrida Švedska | ||||||||||||||||
23. Sigrida Gorda | ||||||||||||||||
1. Erik II Danski | ||||||||||||||||
Reference
uredi- ^ Monarkiet i Danmark Arhivirano na sajtu Wayback Machine (18. novembar 2009) – Kongerækken at The Danish Monarchy
- ^ a b v Stefan Pajung, Erik Emune ca. 1090–1137, danmarkshistorien.dk, Aarhus University, 20 January 2010
- ^ Krig og krigsteknologi i middelalderen[mrtva veza] at "Museer i København – og omegn"
- ^ 1050–1250 – Konge og Kirke at Oresundstid.dk
- ^ a b Bricka, Carl Frederik, Dansk Biografisk Lexikon, vol. IV [Clemens – Eynden], 1890, pp. 540–542.
- ^ Olga Baranowska, Pomorze Zachodnie, moja mała ojczyzna, Szczecin 2001, wyd. "Ines", K.Kozłowski, J.Podralski Gryfici Książęta Pomorza Zachodniego, KAW Szczecin 1985
- ^ Huitfeldt, Arild. Danmarks Riges Krønike
Literatura
uredi- Stefan Pajung, Erik Emune ca. 1090–1137, danmarkshistorien.dk, Aarhus University, 20 January 2010
- Bricka, Carl Frederik, Dansk Biografisk Lexikon, vol. IV [Clemens – Eynden], 1890, pp. 540–542.