Živopis
Živopis ili freskopis je termin kojim se danas uglavnom označava crkveno zidno slikarstvo koristeći freske. Poreklo naziva potiče od bukvalnog prevoda grčke reči zoografiki (grč. ζωγραφικη; zoi — „život” i grafiki — „slika”). U srednjem veku u Srbiji za zidno slikarstvo koristili su se najčešće nazivi: svetimi obrazi ukrasiti, popisati i popisanije, stenopisanije, ukrasiti obrazom pisanija, pisanije i podpisanije.[1]
Potreba za živopisom uredi
Rana hrišćanska umetnost se zasnivala na potrebi slikanja likovnih predstava u religijskoj praksi (prikazivanje starozavetnih i novozavetnih ličnosti, kao i hrišćasnkih simbola), po uzoru na rimsku umetnost i umetnost nekih istočnjačkih religija. Funkcija živopisa na Zapadu i Istoku se razlikovala i pre odvajanja 1054. godine. Na Zapadu je imala obrazovni karakter, dok na Istoku, u Vizantiji smatrana je kao ikona i uvek je bila u vezi sa osnovnim dogmama hrišćanske vere. Vizantijski živopis od 11. veka je definitivno utvrđen ikonografijom i mestom likovne predstave u hramu koji su ostali nepromenljivi, a raspored tema je bio podređen bogosluženju. To znači da je raspored likovnih predstava, takođe, mogao se naći i na drugim mestima (manastirska trpezarija, paraklisima, grobnicama itd).
Srpski živopis uredi
Srpski živopis je od kraja 12. veka bio pod snažnim uticajem vizantijske umetnosti, iako je bilo uticaja Zapada, najviše na primorju i njegovom zaleđu, dok se u unutrašnjosti arhitektura i likovna umetnost oslanjala na vizantijski stil gradnje i oslikavanja manastira i crkava. Kao tehnika zidnog slikarstva dominatno mesto zauzima freska, dok je jezik na natpisima bio grčki, do osamostaljenja srpske crkve. Od 1220. godine natpisi su na srpskom jeziku i danas predstavljaju važan izvor za izučavanje srpske istorije. Važan izvor su i predstave ktitora pojedinih manastira i crkava na kojima su naslikani sa modelom hrama u ruci i odeći koja je bila zastupljena u vreme podizanja zadužbine.
Episkopi SPC na freskama uredi
Freskopisanje ktitora hramova ima duboku tradiciju u srpskom fresko-slikarstvu. Brojni su prikazi srpskih vladara koji na freskama u ruci drže maketu hrama koji su posvetili Hristu, Bogorodici ili nekom svetitelju. Najstarija takva freska je prikaz kralja Mihaila Vojislavljevića u Stonu, a gotovo svi vladari iz dinastije Nemanjića su na taj način prikazani u svojim zadužbinama. Ponekad su na freskama novijih hramova prikazani i svetovnjaci, ktitori, pa je takva praksa nailazila povremeno na osudu javnosti. U novije vreme, učestalija praksa da se živopisaju vladike Srpske pravoslavne crkve u hramovima koji su u njihovo vreme izgrađeni ili samo živopisani.
Neki od takvih primera su prikazi vladike dalmatinskog Fotija u manastiru Krka, vladike zapadno-američkog Maksima u crkvi Svetog Save u Džeksonu, prikaz mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija u hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici i dr.
Takve freske se živopišu sa južne strane hrama, bliže ulazu.
Protojerej-stavrofor Velibor Džomić je komentarišući fresku sa likom mitropolita Amfilohija (i ostalih arhijereja i mirjana-svjetovnjaka, zadužbinara, među kojima je sporno da li je i lik Mila Đukanovića), za podgoričke novine "Vijesti" o ktitorskim freskama rekao:
Ktitorska freska čini sastavni dio freskopisa jednog pravoslavnog hrama. Ostaje kao svjedočanstvo budućim naraštajima o onima koji su gradili hram i koji su se ugradili u taj hram. Tako je i u ovom slučaju.
-
Freska sa likom vladike dalmatinskog Fotija, manastir Krka, Dalmacija, Hrvatska
-
Freska sa likom vladike zapadno-američkog Maksima Vasiljevića, crkva sv.Save, Džekson, Kalifornija, Sjedinjene Američke Države
-
Freska sa likom mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića, saborna crkva Hristovog vaskrsenja, Podgorica, Crna Gora
Vidi još uredi
- Manastir Hilandar - Živopis
- Manastir Pećka patrijaršija - Živopisanje hramova
Izvori uredi
- ^ „Živopis - ISTORIJSKA BIBLIOTEKA”. istorijskabiblioteka.com. Pristupljeno 2023-11-10.
Literatura uredi
- Kalezić, Dimitrije M., ur. (2002). Enciklopedija pravoslavlja. 1. Beograd: Savremena administracija. (str. 674—676)
- S. Radojčić, Staro srpsko slikarstvo, Beograd 1966.
- V. J. Đurić — G. Babić-Đorđević, Srpska umetnost u srednjem veku I-II, Beograd 1997.