Zabel (zemljište)

Zabel je u srednjovekovnoj Srbiji bio omeđena teritorija sa isključivim pravom korišćenja od strane vlasnika.

Zabel uredi

Zabel je omeđena teritorija koja se po isključivim pravima korišćenja izdvajala iz celine. Zabeli su se delili u dve osnovne grupe: na poljske i dubravne. Zabel je moglo biti i neko ribolovno područje. Jedan deo Plavskog jezera imao je status zabela. Milutin taj prostor naziva zabelom kraljevstva mi i poklanja ga manastiru Svetog Stefana u Banjskoj. Jezerskih i rečnih zabela je, međutim, bilo znatno manje od dubravnih ili poljskih. Pod dubravama se podrazumevaju veći ili manji šumski kompleksi žirorodnog drveća. U srednjem veku nije postojala oskudica u drvetu te potreba za dubravnim zabelima nije bila velika. Najviše je bilo poljskih zabela, odnosno pašnjačkih površina u nižim predelima. Pošto je pašnjaka bilo i na znatnim nadmorskim visinama, na planinama, i planine su pretvarane u zabele (Koritnik, Turensko polje, Ovče Polje i sl). Svaki zabel je bio potčinjen nekom gospodaru sa isključivim pravom korišćenja. Kao gospodari se najčešće pominju srpski vladari i crkve, a verovatno su vlasnici zabela bili i pripadnici vlastele. U zabelima je mogla pasti i stoka drugih vlasnika koji su plaćali travarinu (planiniotik). Obično su služili za gajenje ovaca, posebno podmlatka, a takođe i za uzgoj konja. Svako lice koje bu sa stokom bespravno ušlo u tuđi zabel kažnjavano je visokom globom. Početkom 14. veka ona je iznosila 100 perpera za bespravni ulazak u zabele manastira Svetog Đorđa kod Skoplja, a polovinom istog veka čak 300 perpera za bespravni ulazak u zabele manastira Svetih arhanđela kod Prizrena, što je zabeleženo u Svetoarhanđelovskoj hrisovulji.

Izvori uredi