Википедија

Ivan Mažuranić

Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. avgust 1814 — Zagreb, 4. avgust 1890) je bio hrvatski pesnik, lingvista i političar. Obavljao je dužnost bana Hrvatske i Slavonije od 1873. do 1880. godine.[1]

Ivan Mažuranić
Lični podaci
Datum rođenja(1814-08-11)11. avgust 1814.
Mesto rođenjaNovi Vinodolski, Austrijsko carstvo
Datum smrti4. avgust 1890.(1890-08-04) (75 god.)
Mesto smrtiZagreb, Austrougarska

Biografija uredi

Ivan Mažuranić je najznačajnija kreativna ličnost Hrvatskog narodnog preporoda (pesnik, lingvista, hrvatski ban). Potiče iz imućne građansko-težačke[1], poljoprivredno-vinogradarske familije u Novom Vinodolskom. Ivan je bio treći od četiri sina Ivana Mažuranića Petrova i Marije Mažuranić. Braća su mu bili Josip koji je ostao da vodi porodično imanje, Matija koji je bio kovač i putopisac i Anton filolog i pravnik.[2] Bio je oženjen Aleksandrom Demeter (sestrom književnika Dimitrija Demetera bogatom i obrazovanom devojkom iz Zagreba, sa kojom je imao sedmoro dece. Potomci Ivanovi su ugledni, obrazovani pojedinci, a najpoznatija je njegova unuka Ivana Brlić-Mažuranić hrvatska književnica.[3]

Rodio se u hrvatskom primorju, u "Novom". Pučku školu je završio u rodnom mestu (1825-27), imnaziju je završio u Rijeci (1828-33)[1], gde je dobro naučio mađarski jezik. Sem mađarskog, tada je dobro naučio i nemački, latinski i italijanski jezik. Kasnije će svaladati i engleski, francuski i sve slovenske jezike.[1] Započeo je filozofiju u Zagrebu 1833. godine na liceju[1], a druge školske 1834/35. godine slušao je u Mađarskoj u Sombathelju,[4] pa se 1835. godine vratio u Hrvatsku. Okončao je pravne nauke u Zagrebu na Kraljevskoj akademiji znanosti[5] (1835-37)[1], i kasnije stekao doktorat. Otvorio je advokatsku kancelariju u Gornjem Karlovcu i uključio se u javni život. U Zagrebu je 1835. godine prišao Gajevom narodnom pokretu. Bio je jedan od njegovih najvatrenijih pristalica. U Gajevoj "Danici"[6] je iste godine objavio svoj prvenac, "Odu" Ljudevitu Gaju. Međutim započeo je književni rad kao "mađarski pesnik", objavivši 1832. godine u Rijeci, "Oproštajnu pesmu", na mađarskom jeziku.[7] Radio je tokom 1841. godine na "Nemačko-ilirskom rječniku". Pisao je političke članke u novinama: "Narodne novine" i "Slovenski jug". Godine 1841. položio je u Pešti specijalistički ispit iz meničnog prava i te iste godine se oženio sa Aleksandrom Demeter.[1]

Revolucionarne 1848. godine postao je član Hrvatsko-slovenske deputacije koja je trebalo da ide u Beč da radi na uređenju austrijske države. Između 1850-1860. godine bio je glavni odvjetnik za Hrvatsku i Slavoniju i potom i državni savetnik. Tada gotovo sasvim prestaje sa radom na lepoj književnosti i tada je perovođa saborski, sastavljač najvažnijih političkih dokumenata. Tada objavljuje brošuru Hrvati Mađarom,[1] i na hrvatskom i na mađarskom jeziku (A’ Horvátoka a’ Magyaroknak felelet az 1848-ik Martziusi és Áprilisi Magyar hirdetményekre).[8]

Tada je član i redakcije demokratskog lista hrvatske levice Slavenski jug od 1848. do 1849. godine.[1]

Kada je grof Ivan postao državni pouzdanik, radio je od 1861. godine na poravnanju (pomirenju) Hrvata i Mađara. Tada je on zastupnik Izbornog sreza Vinodolskog. Imenovan je prvog hrvatskog kancelara[9](1861-66)[1], a pošto je poravnanje obavljeno ukinuta je Dvorska kancelarija. Od tada se okrenuo sasvim politici, i postao predsednik Zemaljskog sabora u Zagrebu. Pokrenuo je osnivanje Stola sedmorice, 1862. godine.[2] Iste godine je započeo radove na osnivanju Samostalne narodne stranke, u kojoj je narednih godina bio na čelu.[2]

Imenovan je septembra 1873. godine za hrvatskog bana[10], i na tom položaju proveo do 1880. godine. Bilo je to njegovo vladanje ("bana pučanina"[11]) na veliku štetu Srba i pravoslavlja u Hrvatskoj i Slavoniji. Kao režimski čovek uz pomoć represivnog državnog aparata je žestoko progonio srpsku ćirilicu, srpsko ime i srpsku zastavu,[12], pretvorivši se od narodnjaka, u bezdušnog šovinistu. Nije dozvoljavao da se u hrvatskom saboru pominje ništa srpsko, a onoga ko bi to prekršio nazivao je "izdajicom".[13] Za vreme banovanja Ivana Mažuranića reformisano je školstvo, uprava i pravosuđe, otvoren univerzitet i doneti mnogi zakoni.[8]

Kada je okončana njegova dužnost bana nije više učestvovao u javnom životu već se bavio astronomijom i matematikom, proučavao filozofe.[1]

Godine 1830. za vreme školovanja napisao je prve stihove – Vinodolski dolče, da si zdravo! i 1832. štampao prvu pesmu na mađarskom jeziju – odu Ferencu Irmenjiju.[8] Prva štampana pesma na hrvatskom jeziku je Primorac Danici koja je obkjavljena u Danici ilirskoj 1835. godine.[1][8] U „Danici“ je, od samog početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pesnika, a kao čovek neobično uman, temeljnog obrazovanja i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih intencija i nijansi. I Mažuranić se ozbiljno spremao za svoje veliko delo. Od prvih stihova (Vinodolski dolče, da si zdravo!) koje piše 16-godišnji đak riječke gimnazije kao pozdrav svome zavičaju, do dopune Gundulićeva „Osmana“ (1844)[8], dug je i strm put; ali u trenutku kad se latio toga posla, on je taj put već svladao: i razjašnjenje metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, i vergilijanski ep s iskustvom koje iz njega proizlazi, a tiče se odnosa istorije i poezije.

Kao lingvista, ostvario je prvi moderan hrvatski rečnik: zajedno s Josipom Užarevićem, sastavio je delo od 40.000 reči[2] u kom je, osim apsorpcije starijeg nazivlja iz rečnika Mikalje i Stullija, skovao hrvatsko pojmovlje za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Njegov pesnički ugled bio je u to doba već tako nepreporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njeno prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pevanje Gundulićeva velikog epa. Tri pesnika probala su se u tom poslu pre njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; posle njega niko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s celinom Gundulićevog dela. Uspeh je i u javnosti bio toliki da ga je, karlovačkog advokata, šurjak Dimitrija Demetera, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah “Iskra” napiše nešto novo. To novo bio je spev “Smrt Smail-age Čengića” (1846)[5], koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz. U svome danas već klasičnom delu, jednom od najblistavijih, najmoćnijih umetnina hrvatske reči, opevao je stvarni događaj, ali ga je on, ne držeći se svih istorijskih činjenica (esencijalno, radi se o moralno dvojnom provincijalnom događaju-ubistvu lokalnoga tiranina na pretvorno-mučki način), pesnički toliko preradio, i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opšte, univerzalne ideje, misli-vodilje celog našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde.

Nakon objavljivanja epa, nije zatim ništa uradio za sledeće 34 godine (1880). U antologiji hrvatskog pesništva iz 1892. godine izašla je njegova oda "Grofu Janku Draškoviću".[14]

Bio je i predsednik Matice ilirske od 1858. do 1872. godine.[5]

Grof Ivan Mažuranić je umro 1890. godine u Zagrebu.[15] Sahranjen je u ilirskoj arkadi na Mirogoju.[1]

Ostavština uredi

Mažuranićev portret oslikan je na hrvatskoj novčanici od 100 kuna, koje su objavljene 1993. i 2002. godine. Njegov lik je oslikan i na poštanskoj marki. U Zagrebu je u njegovu čast nazvan Trg Ivan Mažuranić. U zagrebačkom i novljanskom parku se nalazi spomen bista Ivana Mažuranića.[2]

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j k l Milisavac, Živan, ur. (1984). Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. str. 484—486. 
  2. ^ a b v g d „Ivan Mažuranić”. biografija.org. Pristupljeno 5. 2. 2022. 
  3. ^ "Pravda", Beograd 18. decembar 1937.
  4. ^ Milorad Živančević. "Ivan Mažuranić", Beograd-Zagreb 1985.
  5. ^ a b v „Mažuranić, Ivan”. enciklopedija.hr. Pristupljeno 5. 2. 2022. 
  6. ^ "Otadžbina", Beograd 1. jul 1880.
  7. ^ Milorad Živančević, navedeno delo
  8. ^ a b v g d „MAŽURANIĆ Ivan”. snp.org.rs. Pristupljeno 5. 2. 2022. 
  9. ^ "Male novine" , Beograd 1890.
  10. ^ "Glas naroda", Novi Sad 9. septembra 1873.
  11. ^ "Vreme", Beograd 1936.
  12. ^ "Delo", Beograd 1. april 1899.
  13. ^ "Zvezda", Beograd 1. januar 1901.
  14. ^ Hugo Badalić: "Hrvatska antologija", Zagreb 1892.
  15. ^ "Vienac", Zagreb 1890.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

 
Ivan Mažuranić na Vikimedijinoj ostavi.


ban Hrvatske i Slavonije
(1873—1880)
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Иван_Мажуранић&oldid=27405853”