Википедија

Ima obraz kao đon (izreka)

Ima obraz kao đon,[1] srpska je izreka za nemoralnu osobu, čiji postupci dokazuju ignorisanje univerzalnih ili moralnih principa sredine u kojoj živi.

Istorija uredi

Rječnik SANU pod odrednicom đon piše da se ova riječ koristi i u pridjevskoj službi u polusloženicama sa značenjem: koji je kao đon, neosjetljiv, koji nema osjećanja stida, morala. Za podlost mora čovjek imati đon-kožu na obrazu (Vuk, Danica, 5, 82). Đon-obraz je kada protiv nekoga ima mnogo grdnje, a on se ne brani. Izraz imati obraz (kožu na obrazu) kao od đona i sl. kaže se za nepoštenog, nekarakternog čovjeka. Đon se nekada pravio od uštavljene jake goveđe ili konjske kože.[2] Za čovjeka koji može mnogo nevolje i nepravde da pretrpi, se kaže da je debelokožac, jer bičevanje i batine lakše podnosi debela koža nekih životinja nego čovjek. Ali u odnosu na sredine gdje se drži do obraza i časti (Obraza mi!, obrazovanje, sačuvati čist obraz...) poređenje obraza sa đonom, koji je neosjetljiv i u dodiru je sa prljavštinom po kojoj gazi, naglašava se suprotnost idealima koji su uzvišeni. Obraz je gore, đon je dolje. Obraz se čuva čistim (i bukvalno i kao odbrana moralnih principa), đon se prlja. Koža obraza je osjetljiva, (nekada) koža đona je otporna. Ali otpornost na moralne principe se ne vrednuje kao vrlina, nego se osuđuje kao pad, prljavština i nešto dostojno osude. Pavle Rovinski je u Crnoj Gori čuo i zapisao izreku: obraz mu kao opanak.[3]

Neki primjeri ljudi čiji je obraz kao đon uredi

Kod hrišćana, događaj o Isusu i Judinom izdajstvu jedna je od najpoznatijih priča. Dok je Isus poštovao moralne principe ljubavi, vjernosti, poštenja, Juda mu je bio učenik samo zbog slave i ljubavi prema novcu. Juda je bio blagajnik među apostolima, i kada je uvidjeo da Isusu nisu naklonjeni moćnici, izdao ga je za 30 srebrnjaka. Otkrio je njegovim neprijateljima lokaciju gdje se noću nalazi, i dao je vojnicima znak ko je Isus, onaj kojega on poljubi. Juda je postao primjer izdajnika kojem su materijalne prolazne stvari bile iznad iskrenosti, čuvanja obraza i prijateljstva.

Kod Srba je zbog turbulente istorije sa mnogim okupatorima, uvijek bilo ljudi spremnih da za novac i položaj rade u korist laži i propagande, protiv sopstvenog naroda, a u korist okupatora. U takvim nemoralnim ponudama ljudi koji su držali do poštenja bi pristali na gubljenje službe, novca... da bi sačuvali obraz, a ljudi kojima je prioritet brza zarada i munjevit uspon u državnoj službi, bi pravili takve kompromise. Bude Budisavljević je o tome zapisao:[4]

Ja sam poznavao jednog izdajicu Srbina u Zemunu, koji je od špionaže živio, civilista. Taj je svake nedjelje prelazio u Beograd, tamo u konzulatu kovao laži o zavjerama, koje se tobože snuju u sporazumu sa Srbijancima, a to sve je poslje brigada javljala u Temišvar i tu je predšasnik moga oca General Kromberg sebi ružno ime kod Srba stekao... Idem u penzju, ne mogu više trpiti ova bezakonija. Gone me da lažem, a ja ne mogu da lažem ni da opadam moj narod, kad nije istina sve ono što hoće, da im javljam. Neću pod moju starost da kaljam moje pošteno ime i dušu... Zdrav sam, ali nezadovoljan, jer se u spletke ne razumijem - i s toga sam predao molbu za umirovljenje (penzionisanje). U svojoj starosti ne bi rad da vidim ponižen moj dobri glas i ime.

Sa druge strane, neki su stekli mnogo novca i karijeru, po cijenu obraza. Tako je Slavko Aranicki od Srbobrana 1909. godine okarakterisan kao karijerista, koji se znao isticati i kao Srbin, kad se to nije zamjeralo i kad nije smetalo karijeri. Došao je Rauh sa zadatkom da pritisne Srbe o zid i ponudio je Slavku Aranickom mjesto šefa pravosuđa. Slavko Aranicki vidio je u tom času pred sobom samo višu klasu i povišicu plate, prihvatio ponudu objeručke, bacio svoje srpstvo u koš i preuzeo odgovornost za sve pravosudne skandale, koje je Rauh spremao, a poslije izvodio protiv srpskog naroda.[5][6]

Svetozar Pribićević je o jednome od ključnih svjedoka optužbe protiv Srba u Veleizdajničkom procesu, Srbinu Simi Turajliću, u novinama Srbobran pisao s gnušaem da se tako zove jedna zvijer u ljudskom obliku, koja je - osim crkvenobočkih veleizdajnika - strpala još mnoge druge ljude u istražni zatvor kot. suda u Kostajnici, sudb. stola u Petrinji, te lepoglavsku i mitrovačku tamnicu. Nazivao ga je jednom moralnom propalicom i ništarijom.[7][8]

Srbin iz Mostara Đorđe Nastić je bio austrijski agent provokator koji je radio u intersu politike Beča, da se zavade Srbija i Crna Gora u Bombaškoj aferi 1907. godine (Knjaževina Crna Gora).[9] Poslužio je i u Veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1909. godine, pa je Budislav Budisavljević u Srbobranu o njemu zapisao da za novac služi gospodarima, jer mu je to u krvi: Djed mu je bio turski špijun, otac bosanski, a on svačiji.[10][11]

Iz 1925. godine postoji plakat u formi posmrtnice u kojoj politički protivnici optužuju Dušana Peleša za razne stvari. Dr. Dušan Peleš je bio poznat kao nevaljalac koji nije htjeo da brani Srbe kad je bila Seničarska buna. Nije ih branio ni 1908.-1909. optužene kao veleizdajnike. Branio je onoga ko je mogao da ga plati kao Jevrejina Draha, od kojeg je dobio 3.000.000 dinara. Masno je platio Peri Crevaru, da za novac kupuje srpske glasove. Od Draha je dobio automobil za agitaciju i koji je te godine u zagrebačkom okrugu skupio 4900 srpskih glasova u korist Radićevu, i na kraju propao. Plakat je pozivao Srbe iz Banije da uvide da je taj nevaljalac radio na štetu i radikala i samostalnih demokrata i da ga na budućim izborima popljuju kao nevaljalca.[12]

Grčki rat za nezavisnost je također imao Srbe iz Boke koji su sačuvali obraz i rizikovali živote za više ideale, ali i one koji su imali obraz kao đon. Dok su jedni unesrećene Grke spašavali na svojim brodovima, skrivajući ih od Turaka, drugi su napravili dogovor s Turcima. Prevarili bi Grke da ih spašavaju, doveli bi ih na brod, a onda bi ih za novac predali Turcima. Turci bi muškarce Grke zaklali, a žene i djecu bi prodavali na turskim pazarima kao roblje.[13] Lazar Tomanović je pišući o Boki spomenuo jednu veliku kuću u Dobroti kojoj bi se stranac divio (visini, širini, brojem prozora...), ali mješatni bi imali drugačije mišljenje i smatrali bi da je to satansko prebivalište i strašilo, podignuto na tuđoj nesreći, uzdisajima, suzama i krvi nevinih. To je bila kuća nekog Bokelja koji se obogatio na grčkoj krvi, prodajući Grke Turcima. To je narod znao i proklinjao je i osuđivao to nedjelo. Tomanović navodi da će to narod osuđivati dok bude kamen na kamenu od te krvave kuće i vječno prokletstvo želi tim zlatožderima i krvožderima, a istorija im je već udarila žig izdajstva na sramno čelo.[14]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ LJUBA PORUČILA: Moja ćerka ima obraz kao đon…. 
  2. ^ Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, Knjiga 5. Beograd: SANU. 1968. str. 103, 104. 
  3. ^ Rovinski 1998, str. 293.
  4. ^ Nikolajević, Dimitrije (1911). Prepiska đenerala Budislava Budisavljevića (1790—1862). Sremski Karlovci. str. 12. 
  5. ^ Srbobran, br. 232., Slavko Aranitzky. Zagreb. 1909. 
  6. ^ Višnjić, Čedomir (2013). Srbobran 1901.-1914. - Srpsko kolo 1903. - 1914. Zagreb, Beograd: SKD Prosvjeta, Službeni Glasnik. str. 477. COBISS.SR-ID 201659660. 
  7. ^ Višnjić, Čedomir (2013). Srbobran 1901.-1914. - Srpsko kolo 1903. - 1914. Zagreb, Beograd: SKD Prosvjeta, Službeni Glasnik. str. 483. 
  8. ^ Srbobran, br. 278.-279., Simo Turajlić. Zagreb. 1909. 
  9. ^ Tomanović 2018, str. 73-79, 85, 160-170, 224, 233-238, 272, 274, 276, 485.
  10. ^ Višnjić, Čedomir (2013). Srbobran 1901.-1914. - Srpsko kolo 1903. - 1914, pp. 432. Zagreb, Beograd: SKD Prosvjeta, Službeni Glasnik. 
  11. ^ Srbobran, br. 174. Zagreb. 1908. 
  12. ^ Plakat u formi umrlice Dušana Peleša (javna osuda lika i djela). 
  13. ^ Tomanović, Lazar (1873). Srpsko-dalmatinski magazin, XXX knjiga, Bokelji u ratu za oslobođenje grčko. Zadar. str. 41—43. 
  14. ^ Tomanović 2007, str. 64.

Literatura uredi

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Има_образ_као_ђон_(изрека)&oldid=27677044”