Karl Sejgan

амерички астрофизичар, космолог, астробилог и популаризатор науке

Karl Edvard Sejgan, nekada Segan[a] (engl. Carl Edward Sagan; IPA: /ˈseɪ.gən/ SAY-guhn ili /sə.ˈgɑ(n)/ sah-GAH(N);[8] Bruklin, 9. novembar 1934Sijetl, 20. decembar 1996) bio je američki astronom, astrobiolog, popularizator nauke i pisac popularnih knjiga iz nauke.

Karl Sejgan
Karl Sejgan (1980)
Lični podaci
Puno imeKarl Edvard Sejgan
Datum rođenja(1934-11-09)9. novembar 1934.
Mesto rođenjaNjujork, SAD
Datum smrti20. decembar 1996.(1996-12-20) (62 god.)
Mesto smrtiSijetl, SAD
ObrazovanjeUniverzitet u Čikagu
Porodica
Deca5
Naučni rad
PoljeAstronomija
Astrofizika
Astrobiologija
Popularna nauka
InstitucijaUniverzitet Harvard
Univerzitet u Čikagu
Univerzitet Kornel
Poznat poCosmos: A Personal Voyage
NagradeNagrade Emi
Nagrada Hjugo
Pulicerova nagrada

Potpispotpis_alt}}}
Zvanični veb-sajt
carlsagan.com

Pionir je egzobiologije. Mnogo je doprineo popularizaciji projekta SETI i među prvim je pisao o teraformiranju. Širom sveta je poznat po popularnonaučnim knjigama i kao koautor nagrađivane televizijske serije Kosmos i istoimene propratne knjige. Takođe je napisao roman Kontakt, ekranizovan u istoimenom filmu iz 1997. sa Džodi Foster u glavnoj ulozi. Često je kritikovao pseudonauku.

Naučna dostignuća uredi

Saganovi doprinosi su bili ključni u otkriću visokih površinskih temperatura planete Venere. Ranih 1960-ih niko nije znao za sigurno osnovne vremenske uslove na površini te planete, stoga je Sagan napravio popis mogućih uslova u izveštaju koji je kasnije objavljen u Tajm-Lajfovoj knjizi „Planete”. Njegovo vlastito mišljenje bilo je da je Venera suva i veoma vruća za razliku od mekog raja o kojem su drugi maštali. Istražio je emisije radio talasa Venere i zaključio da površinska temperatura iznosi oko 500 °C. Kao učestali naučni gost Nasine Laboratorije za mlazni pogon, doprineo je prvim misijama Programa Mariner vezanim uz Veneru, dizajnirajući i rukovodeći projektom. Mariner 2 je 1962. potvrdio njegove zaključke o površinskim uslovima Venere.

Sagan je bio među prvima koji su hipotetisali da bi Saturnov mesec Titan mogao imati okean od tečnih jedinjenja na svojoj površini i da bi Jupiterov mesec Evropa mogla imati okean od vode ispod površine. To bi učinilo Evropu potencijalno nastanjivom.[9] Kasnije je taj ispodpovršinski okean potvrdila letelica Galileo. Misterija Titanove crvenkaste izmaglice je takođe rešena uz Saganovu pomoć. Razlog za crvenkastu boju izmaglice su složeni organski molekuli koje konstantno kišom padaju na površinu Titana.[10]

Doprineo je sticanju saznanja o atmosferi Venere i Jupitera, kao i izmenama godišnjih doba na Marsu. Takođe je spoznao globalno zatopljenje kao rastuću opasnost čiji uzrok je čovek te ga je povezao s Venerom, vrućom i surovom planetom na kojoj je ono izmaklo kontroli.[11] Sagan i njegov kolega s Kornela Edvin Ernest Solpiter su nagađali o mogućnostima života unutar Jupiterovih oblaka, pod uslovom da je gusta atmosfera planete bogata organskim jedinjenjima. Proučavao je posmatrane razlike u boji površine Marsa i zaključio da nisu sezonske ili vegetacijske promene kao što verovalo, nego smene površinske prašine koje uzrokuju peščane oluje.

Sagan je, međutim, najbolje poznat po istraživanjima o mogućnosti vanzemaljskog života, uključujući eksperiment koji demonstrira proizvodnju aminokiselina iz osnovnih hemijskih sastojaka uz pomoć zračenja.

Publikacije uredi

Napomene uredi

  1. ^ Ova varijanta se koristi na gotovo svim do sada prevedenim knjigama na srpskom govornom području, pa se može smatrati ustaljenom iako je nepravilna.[1][2][3][4][5][6][7]

Reference uredi

  1. ^ Karl Segan, Kosmos, Otokar Keršovani, Rijeka, 1983. prvo izdanje, 1985. drugo izdanje
  2. ^ Karl Segan, Kosmos, Polaris, Beograd, 1990
  3. ^ Karl Segan, Kosmos, Izvori, Zagreb, 1990
  4. ^ Karl Segan, Kosmos, Narodna knjiga, Beograd, 2002
  5. ^ Karl Segan, Plava tačka u beskraju, Otvorena knjiga, Beograd, 2003
  6. ^ Karl Segan, En Drajan, Seni zaboravljenih predaka, Laguna, Beograd, 2005
  7. ^ Karl Segan, Kosmos, Beograd, Alnari, 2007
  8. ^ inogolo.com: Sagan
  9. ^ Većinu Saganovog istraživanja u polju planetologije je naveo Vilijam Paundstoun. Paundstounova biografija o Saganu sadrži osmostrani popis Saganovih naučnih članaka objavljenih od 1957. do 1998. Detaljne informacije o Saganovom naučnom radu dolaze iz primarnih članaka. Primer: Sagan, C.; Thompson, W.R.; Khare, B.N. (1992). „Titan: a laboratory for prebiological organic chemistry”. Accounts of Chemical Research. Washington, D.C.: Američko hemijsko društvo. 25 (7): 286—292. doi:10.1021/ar00019a003.  Postoji i komentar na njegov članak o Titanu u Dejvidovoj J. Darlingovoj Enciklopediji nauka.
  10. ^ Pafumi, G.R. (2010). Is Our Vision of God Obsolete?: Often What We Believe Is Not What We Observe. Bloomington, IN: Xlibris. str. 338. ISBN 978-1-4415-9041-1. OCLC 710798384. Pristupljeno 30. 8. 2013. 
  11. ^ Sagan, Carl (1985) [1980.]. Cosmos (1st Ballantine Books izd.). New York: Ballantine Books. ISBN 978-0-345-33135-9. LCCN 80005286. OCLC 12814276. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi