Kijakato ili Gijakato[a] († 24. mart 1295) bio je ilkan, tj. kan Ilkanata, mongolskog kanata sa centrom u Persiji (1291—1295) iz dinastije Boridžigin. Bio je sin Abaka-kana, takođe ilkana, brat Argun-kana, prethodnog ilkana, i unuk osnivača kanata Hulagu-kana.[1][2]

Kijakato
Kijakato ispituje Šingtur Nojana, saveznika Argun-kana. Slika Rašida al-Dina iz Džami at-tavariha, XIV vek.
Lični podaci
Datum rođenjaXIII vek
Mesto rođenjaMongolsko carstvo
Datum smrti24. mart 1295.
Mesto smrtiIlkanat
Religijabudizam
Porodica
RoditeljiAbaka-kan
Nukdan-katun
DinastijaHulagidi,
(ogranak dinastije Biridžigin)
guverner Ruma
Period1284—1291
PrethodnikMesud II (kao sultan)
NaslednikMesud II (kao sultan)
ilkan
Period1291—1295
PrethodnikArgun-kan
NaslednikBaidu

Poreklo i mladost uredi

Kijakato je bio sin Abaka-kana i Nukdan-katun.[2] Njegovo mesto i godina rođenja su nepoznati.

Postavši ilkan, 1284. godine njegov brat Argun ga je proglasio za guvernera Ruma, najzapadnijeg dela Ilkanata. Tokom njegovog službovanja dolazi do velikog jačanja Turaka Osmanlija na zapadnom delu Male Azije, koji 1288. godine odnose pobedu nad Vizantijskom vojskom kod Melangine, gde potom prenose prestonicu, i osvajaju Karadžahisar.[3]

Ilkan uredi

Početak vladavine uredi

Godine 1291. Argun je umro i Kijakato se dočepao vlasti u Ilkanatu, pošto se njegov zakoniti naslednik Gazan nalazio u Horasanu, daleko od prestonice Tabriza; premda je Kijakato verovatno samo vladao u ime Gazana, kao regent.[4][5][2] Prema pričanjima Marka Pola, Gazan se strašno razbesneo kada je čuo za Kijakatove postupke i zapretio je da će mu se osvetiti kao Argun Ahmed-kanu, ali zbog opasnosti od napada neprijatelja nije smeo da napusti svoj položaj.[5] U međuvremenu, svi ostali su se pokorili Kijakatovoj vlasti, pa ga je i Kuriltaj priznao za ilkana.[6]

Došavši na vlast, Kijakato je prisvojio Argunove žene i prepustio se uživanjima sa njima.[7] U međuvremenu, nastavljeno je propadanje poslednjih krstaških uporišta na Istoku.[8] U trenutku Kijakatovog stupanja na vlast, 1291. godine, memlučki sultan Halil je osvojio Akru i izvršio težak masakr nad stanovništvom, dok je preživele prodao u roblje.[9] Nedugo zatim usledio je pad Tira, Sidona i Bejruta, tako da su krstašima u Svetoj zemlji ostala samo dva beznačajna utvrđenja, Tortosa i Arvad, dok je jedina preživela krstaška država bila Kiparska kraljevina.[8]

Poseta Marka Pola uredi

Godine 1293. u Ormuzu se iskrcao Marko Polo sa velikom pratnjom vodeći Kutaj-katun, suprugu za Arguna, ne znajući da je on umro.[10][11][2] Na pitanje putnika šta treba da čine sa devojkom koju su doveli, Kijakato im je odgovorio da treba da je predstave Gazanu.[12][13] Pošto su odveli Kutaj-katun Gazanu do Kaspijskih vrata, Polovi su se vratili u prestonicu Tabriz, gde su se zadržali čak devet meseci.[12][13][14] Na polasku, ilkan ih je snabdeo zlatnim pločicama, od kojih je svaka bila dužine jednog lakta, širine pet pedalja i težine čak 3-4 marke zlata.

Marko Polo govori da su ovi pasoši u vidu zlatnih pločica bili veoma moćni:

Dakle, da se prema trojici ambasadora, kao predstavnicima Velikog kana, na celoj njegovoj teritoriji treba ophoditi sa punim poštovanjem, da njihove troškove treba uzimati na sebe, i da im treba obezbeđivati neophodnu pratnju. Sve ovo je bilo u skladu sa prilikama i na mnogim mestima štitilo ih je po 200 konjanika...[12][13]

 
Kijakatova smrt iz knjige Cvet istočnih priča (franc. Fleur des histoires d'orient) Hetuma od Korikosa.

Vojna pratnja im je, zaista, bila neophodna, jer je Kijakato bio omrznut i ljudi su bili skloni prepadima i izazivanju nereda.[13] Na putu im je stigla vest da je Kublaj-kan preminuo,[b] što je u potpunosti okončalo sve izglede o njihovoj ponovnoj poseti Dalekog istoka, ali zaštita pod kojom su bili trajala je i dalje.[12][15] Stigavši do Trapezunta nastavili su zapadno uz obalu Crnog mora do Konstantinopolja, a potom dalje na zapad stigavši u Veneciju 1295. godine.[12][16]

Finansijske reforme uredi

Tokom Kijakatove vladavine došlo je do velike inflacije. Da bi popravio teško finansijsko stanje koje je tim nastalo, ilkan je, ugledajući se na svoje rođake iz dinastije Juan, pokušao da uspostavi sistem prometa papirnog novca. Koncept papirnog novca bio je tuđ tamošnjim trgovcima, a nezadovoljstvo se graničilo sa pobunom koju Kijakato ne bi mogao ugušiti. Umesto da rizikuje da izgubi vlast, Kijakato je iz upotrebe povukao papirni novac.[17]

Smrt uredi

Dana 24. marta 1295. Kijakato je umro nasilnom smrću. Po pričanjima Marka Pola, bio je otrovan. Posle njegove smrti mesto ilkana je ugrabio Baidu, njegov brat od strica.[7]

Porodično stablo uredi

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Džingis-kan, Veliki kan Mongolskog carstva
 
 
 
 
 
 
 
8. Toluj, regent Mongolskog carstva
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17. Borte
 
 
 
 
 
 
 
4. Hulagu-kan, ilkan
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Džaha Gambu
 
 
 
 
 
 
 
9. Sorkohtani Beki
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Abaka-kan, ilkan
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Jisundžin-katun
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Kijakato
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Nukdan-katun
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Napomene uredi

  1. ^ Marko Polo pominje oblik Kvijakatu, dok je prema italijanskoj ortografiji ime ovog vladara Kijakatu.
  2. ^ Kublaj-kan je umro 1294. godine.

Reference uredi

  1. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 407.
  2. ^ a b v g Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 409.
  3. ^ Ćorović 1989, str. 167.
  4. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 58-59.
  5. ^ a b Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 383.
  6. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 383-384.
  7. ^ a b Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 384.
  8. ^ a b Udaljcov, Kosminski & Vajnštajn 1950, str. 213.
  9. ^ Mičeta 2014, str. 232.
  10. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 37-38.
  11. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 59.
  12. ^ a b v g d Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 38.
  13. ^ a b v g Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 60.
  14. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 410.
  15. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 60-61.
  16. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 61.
  17. ^ Vederford 2007, str. 241.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

  Mediji vezani za članak Kijakato na Vikimedijinoj ostavi