Kozja ćuprija

Kozja ćuprija jeste kameni most koji se nalazi na putu koji vodi iz Sarajeva dolinom Miljacke na Praču i Drinu, oko 3 km istočno od grada.

Kozja ćuprija

Put koji je vodio preko Kozje ćuprije u Sarajevu je počinjao na lijevoj obali Miljacke, išao preko Alifakovca i ovdje prelazio na desnu stranu, a bio je, u stvari, dio poznatog carigradskog druma, ili takozvane s tambolske džade. On je, dakle, preko Sarajeva, Prače i Goražda vezao čitavu Bosnu sa Sandžakom, Srbijom, Makedonijom, Carigradom i cijelim Istokom. Bila je to, u doba Turaka, osnovna saobraćajna arterija u rasponu od XV do XIX vijeka. Prema tome, Kozja ćuprija ima, prvenstveno, značaj objeka na saobraćajnoj okosnici carstva, kao što ga je imao i višegradski most i mnogi drugi, dok je njen lokalni značaj sasvim sporedan. U ovaj most se razvijaju i izvjesna izletišta, vežu običaji sa praćenjem, dočecima i slično, ali se uz njega nikad nije razvilo ni minimalno naselje budući da za bilo kakvu urbanu ili ruralnu aglomeraciju na ovom mjestu nije bilo odgovarajućih društveno-ekonomskih uslova. Možda baš u samoj činjenici da su ljudi, dolazeći u Sarajevo, kod Kozje ćuprije bili već toliko umorni od puta i hitali da se što prije odmore i smjeste leži razlog zašto je ovaj most u priličnoj mjeri ostao nezapažen, kako od putopisaca i pjesnika, tako i od slikara, iako bi po svojoj arhitektonici zasluživao daleko veću pažnju nego neki drugi objekti iste vrste. Još prije osamdeset godina, zbog izgradnje današnjeg puta od Sarajeva prema Mokrom, postao je stari put koji lijevom obalom Miljacke vodi na Kozju ćupriju suvišan, sasvim sporednog i lokalnog značaja, a u vezi s tim i Kozja ćuprija ostaje izvan prometa i postaje pretežno cilj izletnika. Od tada se na ovom mostu, uglavnom, odvijao sam pješački i lokalni kolski promet, pa se usljed toga nije ni posvećivala potrebna pažnja održavanju ovog objekta. Mali je broj istorijskih podataka koji se odnose na Kozju ćupriju, pa je tako dosta teško rekonstruisati njen istorijat, a posebno konkretnije govoriti o njenom nastanku, o utemeljitelju i graditelju.

Nastanak mosta

Kao i mnoge druge mostove, i za ovaj se tvrdi da je djelo Rimljana, iako za to nema nikakvih opipljivih argumenata. Tako Stanojević bilježi: ,,Na Miljacki, vodi studenoj, ima nekoliko mostovi, od kojih je najstariji onaj koji se zove Kozja ćuprija, za koji pričaju da su ga Rimljani zidali, a koze prelazile." Međutim, kao odgovor na ovu Stanojevićevu tvrdnju, Robert Mihel uopšteno kaže: ,,To da su skoro svi stari mostovi u zemlji označeni kao rimski, nije bazirano na legendama, već na površnim ocjenama putnika koji takve građevine nisu htjeli da pripišu Turcima."

Donekle indirektan podatak se javlja iz 1550. godine u putopisu Katarina Zena, koji je iz Sarajeva išao dalje na istok uz Miljacku i preko brda na njenoj obali izašao na Pale. Zeno tom prilikom uopšteno spominje mostove na Miljacki preko kojih je morao da pređe, a konkretno tvrđavu Hodidjed, koju je uz put vidio. Iako nam ne daje direktne podatke o Kozjoj ćupriji, iz njegove bilješke možemo nepobitno zaključiti da su na ovom putu bili već podignuti mostovi za obezbjeđenje saobraćaja, mada ne znamo kakvi su bili i da li su među njima i oni koji su se do danas sačuvali.

Zabilježena je legenda koja gradnju ovog mosta pripisuje nekom siromašnom pastiru Mehi, kome su roditelji rano umrli od kuge, a komšije ga uzeli pod svoje. Kao dječak išao je seoskom hodži u mekteb i tu ponešto čuo o sjaju Stambola, sultanu i carskoj sviti; kasnije je, čuvajući koze oko Lapišnice, čitao knjige koje bi mu njegov bivši učitelj posudio i sanjario o dalekom gradu na Zlatnom rogu. Jednog dana primijeti da jedna koza nešto uporno kopka, te tamo nađe više ćupova blaga. Ostvario se njegov san, otišao je u Carigrad, gdje je učio na najvišim školama, stupio u carsku službu i postao paša. Koliba njegova poočima prometnu se u bogatu kuću, a u sjećanje na koze i nađeno blago na Miljacki, Meho podiže most koji nazva Kozja ćuprija.

U jednoj drugoj verziji legenda govori o dva brata, Sinanu i Mehmedu, koji su čuvajući koze po Jarčedolu jednog dana našli skriveno blago u jednoj pećini. Od tog blaga Mehmed je podigao most na Miljacki, a brat mu Sinan podiže džamiju, koja i danas postoji u ulici Dragice Pravice na Bistriku pod nazivom Kečedži Sinanova džamija.

Prema tumačenju Sejfudina Kemure, Kečedži Sinanova džamija podignuta je 1544. godine. Nadimak ,,Kedžeči" on izvodi od kozara (keci - koza), a činjenica da se Kozja ćuprija (Keci kupru) nalazi, takođe, u blizini Sarajeva i protiče iz približno istog vremena je osnov za legendu o dva brata kozara. Prema novijim istraživanjima nastanak spomenute džamije treba prebaciti pedesetak godina ranije: 1515. godine spominje se mahala mesdžida Kekeki Jusufa, a 1541. godine mahala mesdžida Kekeki Sinana. Kako se ni u tom, a ni u kasnijim izvorima više ne javlja ime Kekeki Jusufa, i kako imena Jusuf i Sinan nose često ista lica, H. Šabanović smatra da se radi o istom čovjeku, istom objektu i istoj mahali. Kekeki kao nadimak izveden je od imenice keke (što znači kuka za trganje i savijanje grana voćki), a u narodu je transformisan u nadimak kečedži.

Prema jednom podatku iz 1682. godine, koji objavljuje A. Bejtić, kaže se da selo Jarčedol nosi svoje ime svakako već u XVII vijeku, da se radi o staroj naseobini, čiji je oblik imena izveden od jarca ili jarčeva, koje su stanovnici tog sela sigurno gajili, jer su ovdje imali izvanredno povoljnu ispašu. Ispod ovog sela na Miljacki nalazi se Kozja ćuprija, pa je zanimljivo da je po istoj životinji nastalo ime kako sela tako i mosta. Imamo razloga za pretpostavku da se uz carigradski drum u blizini Kozje ćuprije nalazio trg na kome se prodavala stoka; takav seoski trg u turskim dokumentima se obično nazira ,,Koy pazari". Ako se pored takvog trga nalazio most, dosta je logično da se most nazove Koy kupru, a ako su kozari iz Jarčedola preko tog mosta na pazar dovodili svoje koze, to je lako moguće da Koy pazari kupru postane u narodnom jeziku Kozja ćuprija, da bi se to ,,Kozja" kasnije počelo prevoditi sa Keci kupru. U tom momentu mogla je nastati legenda, koja je pomiješala osnivača mosta, legendarnog Mehu, sa Kekeki Sinanom, odnosno Jusufom. Teško je vjerovati na osnovu arhitektonskih karakteristika ovog objekta da je on nastao u vrijeme kada i Kekeki Sinanova džamija, odnosno prije druge polovine šesnaestog vijeka. Ako Katarino Zemo i spominje mostove na Miljacki, ne znači da to nisu mogli biti, eventualno, i prvobitne gradnje od drveta, koje su kasnije zamijenjene kamenim, kao što je to bio slučaj i u Višegradu, gdje je Kuripešić u svoj crtežu prikazao drveni most, a gdje je u drugoj polovini šesnaestog vijeka sagrađen poznati Most Mehmed-paše Sokolovića Visokog. Ranije pomenuti Robert Mihel prilično samouvjereno, iako bez dokumentacije, povezuje ova dva objekta i govori da legendarni Meho, koji je sagradio Kozju ćupriju, nije niko drugi do Mehmed-paša Sokolović. Svakako ova tvrdnja ne bi bila naročito uvjerljiva da jedan drugi indirektni dokaz ne upućuje i na tu mogućnost. To je sačuvani tekst natpisa sa kioska koji se nalazio kraj samoga mosta, a koji je na osnovu zapisa bio vrlo lijep objekat, sagrađen, vjerovatno, u vrijeme dovršavanja samog mosta, kao nadomjestak sofi koja se normalno pojavljuje na središnjem stubu mostova sa više lukova (višegradski most). Sačuvani tekst natpisa daje nam godinu postavljanja 1577-1578, tj. isto vrijeme kada je postavljen i mlađi natpis na višegradskoj ćupriji. Turski mostovi, prvenstveno, objekti strateško-ekonomskog značaja, koje gradi država osiguravajući transport na značajnim magistralama carstva. Upravo Sokolovićevo doba bilo je doba realizacije magistralnih puteva na najširem planu i tom planu se može pripisati ne samo gradnja mosta u Višegradu, već i ovog, kao sledećeg objekta na uređenju magistrale, jednako kao i mosta na Žepi, kao objekta na odvojku od carigradskog druma niz Drinu. S obzriom na tako široko zasnovanu koncepciju, a posebno zato što se imaju dokazi da je i Arslanagića most Sokolovićevo djelo, može se smatrati i da je taj objekat na Trebišnjici sastavni dio jedne magistrale, te da na njoj još jedan divan objekat ove vrste - Vezirov most u Podgorici, takođe pripišemo ovom osnivaču.

Gornja hipoteza o Sokoloviću kao inicijatoru ne samo višegradske već i Kozje ćuprije, kao i mosta na Žepi, jeste dovoljan razlog da graditelje objekta vežemo za graditelja višegradskog mosta. Legenda govori da je jedan učenik graditelja višegradskog mosta sagradio most na Žepi. Bilo bi sasvim vjerovatno da je drugi učenik sagradio ovaj most, a arhitektonske kvalitete govore da se radilo o majstoru velikih kvaliteta i o dobrom poznavaocu mostogradnje i stila. Tako bi, dakle, i ovaj objekat pripadao carigradskoj Darul-hendese pored naših najvažnijih mostova, mostarskog i višegradskog.

Popravke mosta

Sigurni istorijski podaci koji govore o Kozjoj ćupriji, potiču uglavnom iz osamnaestog i devetnaestog vijeka i pretežno se odnose na popravke izvedene na mostu ili na uređenja u okolini mosta. Zbog popravke mosta koje je izvodio Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine u toku 1956. i 1957. godine stručnjaci ovog Zavoda prikupili su, uglavnom, svu dostupnu građu, koja je objavljena u godišnjaku ,,Naše starine" 1958. godine u članku Ljiljane Kraljević: ,,Kozja ćušrija na Miljacki".

Mula Mustafa Bašeskija godine 1771. bilježi da je iz zadužbine hadži Osmana Hadžibektaševića sagrađen kameni zid od Kozje ćuprije do Alifakovca. Ovo je, koliko je do sada poznato, najstariji pisani spomen o Kozjoj ćupriji, iako se na sam most direktno ne odnosi, budući da se gradnjom tog zida osiguravao put do mosta. Prvi podatak o popravci mosta nalazi se u taksitu (razrez poreza za vezirski dvor) koji je raspisan na sela sarajevskog kadiluka za vrijeme bosanskog vezira Husamudin-paše. Tu se nalaze i sledeći podaci za popravak Kozje ćuprije:

• za klesani kamen za popravku Kozje ćuprije klesaru Ahmed-baši se daje 87,5 groša:
• dunđerima se daje 290 groša i 36 para;
• radnicima se daje 117 groša i 14 para;
• za drvenu građu i željezo se daje 115 para;
• za prenos građe na ruke muteselim-agi se daje 15 groša;
• poslovođi Hasan-agi za radove na mostu se daje 40 groša;
• za nadzor na spomenutom mostu se daje 40 groša.

Radovi na mostu su, dakle, bili prilično ozbiljni. Šta je uzrokovalo te radove, teško je reći. No, iz činjenice da se prilično velika svota troši za drvenu građu i željezo može se naslutiti da je kod tih popravaka bila potrebna skela, a to znači da se radilo o oštećenjima ozbiljnog karaktera, vjerovatno na samom svodu mosta. Tražeći se mogući uzrok ovog oštećenja, može se možda reći da je on ležao u nabujaloj rijeci Miljacki, kojoj konstrukcija nije mogla da odoli. Istina, most je vertikalno razvijen, njegova uporišta i početak svoga uzdignuti su 4 metra iznad normalnog vodostaja, a tjeme svoda preko 10 metara, pa bi se moralo očekivati da takvoj konstrukciji bujica neće naškoditi. No, ako se pogleda šta se u to vrijeme dešavalo u ovom gradu, konstantovaćemo da se je tri godine ranije Sarajevo doživjelo jednu od najvećih poplava koje su zabilježene. Prema Bašeskijinu zapisu ,,porušiše se svi mostovi osim Šeher-ćehajina, koji ostade... Svijet izvan Sarajeva pričao je kako su i u okolini Sarajeva porušene mnoge ćuprije, vodenice i kuće". Kolika je bujica bila, svjedoči podatak da je i Mahala Kračule, relativno uzdignuta u odnosu na obalu Miljacke, takođe bila poplavljena. Ako se zamisli ta silna bujica slivena u tjesanac kod Kozje ćuprije, čini se da mi voda bila dovoljno velika da ovom mostu naškodi. Iako Bašeskija ne navodi konkretno Kozju ćupriju, gornji citati dozvoljavaju da se nasluti da je i ona mogla stradati.

Može se postaviti pitanje zašto ovaj most nije popravljen odmah. Odgovor za ovo leži, sigurno, u materijalnim problemima i to ne samo u pogledu sredstava, već i u pogledu graditelja, u kojima je oskudijevalo, dok je poslova bilo mnogo. Činjenica je da nam Bašeskija daje podatke da se pojedini objekti, porušeni pri provali Eugena Savojskog, 1697. godine, popravljaju i kroz cijelu prvu polovinu osamnaestog vijeka, nije ni čudo da se jedan most popravlja tri godine nakon oštećenja, utoliko prije što nije isključeno da je na tom mjestu u međuvremenu postojala i neka drvena konstrukcija za prelaz. Interesantna je činjenica da se svega četiri godine kasnije kraj Kozje ćuprije podiže privremeni drveni most. Gdje je taj most tačno stajao, to se ne može reći, jer o tome nema preciznih podataka, a ni nekih tragova na terenu. No podaci o gradnji ovog drvenog mosta mogu se naći u sidžilu, gdje je upisano da je potrebna građa za drveni most kod Kozje ćuprije, budući da je kamena ćuprija oštećena:

• za 40 komada velikih dasaka patosnica se daje 40 para;
• za 20 komada jednostrukih jarmova se daje 20 para;
• za 10 komada dvostrukih jarmova se daje 20 para;
• za 30 komada baskija (tesane letve) se daju 4 pare;
• za 50 savkova od hrastovine se daju 2 pare.

Ova građa je raspisana na opštinu Pale. Nije poznato kada je nestao pomenuti most, ali je jasno da je on nastao usled potrebe da se promet normalno odvija i u vrijeme dok su izvođeni zamašni radovi na jako oštećenoj Kozjoj ćupriji. Radovi na kamenom mostu su tekli paralelno. Godine 1799. bio je svod na Kozjoj ćupriji obnovljen. Ipak se desilo da je taj obnovljeni svod, vjerovatno prilikom skidanja skele, popustio. Bašeskija daje podatke:,, 18. muharema 1214 (22.06.1799. godina) sruši se svog Kozje ćuprije u blizini grada Sarajeva na pet-šest majstora koji su je gradili, pa od njih jedan zaglavi, a ostali se ozlijediše. Ovo predstavlja istorijsku osnovu za legendu o majstoru koji je stajao pod mostom dok se skidala skela, sa željom da pogine ako se svod po uklanjanju skele ne održi.

Kada je most doveden u ispravno stanje, ne može se na osnovu raspoloživih podataka kazati. Ovde je, međutim, zanimljivo da upravo u osamnaestom vijeku u okolini Sarajeva na dva objekta mostogradnje (na ovom i na Ali-pašinom mostu) dolazi do više uzastopnih popravki, što očigledno govori o nesolidnost izvedbe radova u to vrijeme. Razlog tome sigurno treba tražiti u manjku dobrih graditelja, jer to više nisu mimari iz carigradske škole, već domaći neimari, koje najčećše pozivaju sa njihovim grupama iz Hercegovine, a čiji je domet ograničen i skroman. Ukoliko je i bilo obrazovanih graditelja, oni su u nemirnom osamnaestom vijeku sigurno najvećim dijelom bili angažovani kao vojni inženjeri u konstantnim ratovima koje Turska u to vrijeme vodi sa svojim sjevernim granicama. Ne treba gubiti iz vida da je upravo ovo doba vrijeme formiranja narodne pjesme u onom obliku u kome je u devetnaestom vijeku zapisivana, pa su ovi mukotrpni trenuci nevještih graditelja opjevani u pjesmi i sačuvani u legendi.

Jedan dokument iz 1838. godine govori o popravci puta za Kozju ćupriju i razrušenog zida groblja na Alifakovcu. To je spisak podataka koji su isplaćeni iz trećine imetka umrlog hadži Mustafa-age Begića iz Kučuk-Katibove mahale, što ga je on oporukom odredio za tu svrhu. Poslednji podatak o poravci mosta za vrijeme turske uprave je iz 1866. godine. Izvještaj o tome donio je tadašnji sarajevski list ,,Bosna" ovako: ,,Na takozvanoj Kozjoj ćupriji, pola sata hoda od Sarajeva, preko rijeke Miljacke vodećoj, bilo se nešto pokvarilo, čega radi je bila potrebna velika popravka. Ta popravka svršena je... "

Za vrijeme austrougarske okupacije, prilikom izvedbe novog puta od Sarajeva prema Palama, na mostu je izvršena popravka. Na desnoj obali dodat je nadzid na čeone zidove i tako je niveleta podignuta da bi se uskladili prilazi mosta sa novoprosječnim drumom. Radovi su izvođeni od 1880. do 1888. godine. Kozja ćuprija popravljana je i u toku 1956-1957. godine.

Izgled mosta

Arhitekturska koncepcija Kozje ćuprije uslovljena je konfiguracijom terena na ovom dijelu riječnog korita. Miljacka ovde nije široko razlivena, niti su obale niske, već duboko usječena u stijene između kojih se probija.

Izabrano je najpogodnije mjesto za premošćavanje u čitavoj okolini. Dva stjenovita masiva, približno iste visine, približuju obale na oko 17,5 metara. Nevelik raspon i znatne visine, koje je teren predodređivao trasi carigradskog druma na ovom dijelu, uslovili su presvođenje rijeke u jednom jedinom luku, analogno mostu na ušću Žepe, ili na koritu Neretve u Mostaru.

Veliki, približno polukružni, nešto pritisnut svod nad koritom rijeke i dva džinovska oka na njevogim čeonim zidovima, bjelina dobro obrađenog sarajevskog krečnjaka sa efektno potcrtanim krivuljama otvora u materijalu koji kontrastira bojom; ostvarenje koje je isto toliko igra koliko i kompozicija apstraktnih geometrijskih oblika u dinamičnoj negeometrijskoj razigranosti okolne prirode - to su prve impresije ovog mosta.

Raspon svoda iznosi 17,60 metara, što znači da se širina otvora približno podudara sa većim otvorima višegradskog i Arslanagića mosta. Oblikovanom, međutim, Kozja ćuprila se približava mostarskom i livanjskom mostu, te mostu u Klepcima kod Čapljine. Svod počinje oko dva metra iznad normalnog vodostaja Miljacke, tako da visina od vode do intradosa iznosi oko deset metara. U odnosu raspona i visina nalazi se nekako između mostarskog mosta i mosta u Klepcima i za tu proporciju vezana je i osnovna posmatračeva impresija.

Ležaji svoda nisu posebno naglašeni vijencem, kako se to najčešće sreta na mostovima; konstrukcija počinje sa žive stijene, koja je na lijevoj obali vidljiva, a na desnoj pod vodom, pa nekoliko slojeva vertikalno zidanih kamenih kvadera predstavljaju zidano uporište za gornji dio. Iako lijevo uporište leži na nekompaktnom terenu, ovde nema priobalnih krilnih zidova, kao što ćemo naći u Mostaru i Klepcima. Na lijevoj obali konstrukcija se u cjelini oslanja na čvrstu stijenu.

Svod je u donjem dijelu zidan od krečnjaka, a u gornjem od sedre (što je karakteristično za sve mostove u Sarajevu). Čeoni lukovi su uvučeni od površine čeonih zidova, pa tako nastaje plastično potcrtavanje ovog konstruktivnog elementa. Dva polukružna olakšavajuća otvora, koji predstavljaju oblikovnu specifičnost i konstruktivno neophodno rasterećenje, raspoređeni su u masi čeonih zidova s obje strane svoda i imaju raspone od 3,01 i 3,15 metara. Ovi elementi smješteni su na fasadama mosta u nešto asimetričnim odnosima prema glavnom otvoru i završnom vijencu. Okviri ovih otvora, kao i sam svod, izvedeni su od sedre po čitavon dubini i od čeonih zidova mosta plastično se uvlače za 3-4 centimetra, čime nastaje plastično potcrtavanje otvora, analogno efektu na glavnom svodu. Čeoni zivodi na ovom mostu izvedeni su u cjelini od pravilno obrađeno sarajevskog krečnjaka. Na taj način došlo je do efektnog djelovanja dekorativno primijenjenog materijala, jer bjelina zidne površine još jače potcrtava kontrast lučnih okvira od okeraste sedre. Samo još na jednom mostu u Republici nalazimo sličnu dekorativnu igru materijalima: u Podgradskoj ćupriji u Stocu.

Niveleta mosta ocrtava se vijencem i koraklukom od bijelog krečnjaka, što je ovde sačuvano, dok je na svim drugim sarajevskim mostovima već davno uništeno. Uz lijevu obalu niveleta staze na mostu bila je u novije vrijeme, u doba austrougarske okupacije, ublažena jednim jako uočljivim nadozidom, no taj nadozid je pri nozervaciji mosta 1956. godine uklonjen, a vijenac i ograda vraćeni u svoj prvobitni položaj.

Prosječna širina mosta je oko 4,75 metara, iako ima znatnih odstupanja, naročito na dijelu bližem lijevom obali. Staza na mostu je bila kaldrmisana, pa je kaldrma obnovljena pri poslednjim radovima na mostu. Širina mosta i staze, za čitav aršin veća od mostarskog mosta, govori o intenzitetu prometa na pojedinim komunikacijama kao fakrotu pri dimenzioniranju širine mostova, a to će se odraziti kao znatna šitina i kod nekih manjih mostova, odnosno kao manja širina nekih koji inače po dužini spadaju u najveće.

Efektna arhitekturska razrađenost, koja je našla svoj izraz u oblikovnoj igri i kolorističkim kontrastima materijala, izdvaja Kozju ćupriju iz relativno znatnog broja sačuvanih spomenika ove vrste, a ako se ima u vidu da su ostali sarajevski mostovi dorađeni proširenjima za pješačke staze i željeznim ogradama, onda je ovo jedini u cjelosti sačuvani stari most na vodotoku rijeke Miljacke.

Literatura

• Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović, Sarajevo, 1969. godina