Kućica od keksa sa đumbirom

Kućica od keksa sa đumbirom je nova poslastica u obliku zgrade koja je napravljena od testa za kolače, isečena i pečena u odgovarajućim komponentama poput zidova i krova. Uobičajeni osnovni materijal su hrskavi keks sa đumbirom, otuda i naziv. Druga vrsta pravljenja modela sa testom sa đumbirom koristi kuvano testo koje se može oblikovati poput gline da bi se formirale jestive statuete ili drugi ukrasi. Ove kuće, prekrivene raznim bombonama i glazurom, popularne su božićne dekoracije.

Tipična kuća od keksa od đumbira kupljena u prodavnici

Istorija uredi

 
Slika koja prikazuje kolačiće sa đumbirom koji se prodaju na sajmu

Zapisi o kolačima od meda i đumbira mogu se pratiti do starog Rima.[1] Istoričari hrane potvrđuju da je đumbir začinjavao hranu i piće od davnina. Veruje se da su keksi sa đumbirom prvi put pečeni u Evropi krajem 11. veka, kada su krstaši povratnici doneli običaj začinskog hleba sa Bliskog istoka.[2] Đumbir nije bio samo ukusan, on je imao svojstva koja su pomagala da se hleb sačuva. Prema francuskom predanju, ovaj hleb je u Evropu doneo 992. godine jermenski monah, kasnije svetac, Grigorije Nikopoljski (Grigorije Makar). Živeo je sedam godina u Bondarou, u Francuskoj, u blizini grada Pitivije, gde je sveštenike i druge hrišćane podučavao spremanju testa sa đumbirom. Umro je 999.[3][4][5] Prema legendi, potvrđenoj u jednom grčkom dokumentu iz 8. veka, pretpostavljenog irskog porekla i prevedenom na latinski pod naslovom Collectanea et Flores, pored zlata, tamjana i smirne, koje su poklonila tri „mudraca sa istoka“, đumbir je bio dar jednog mudraca koji nije bio u stanju da dovrši put do Vitlejema. Dok je boravio poslednjih dana u gradu u Siriji, mag je dao svoj sanduk korena đumbira rabinu koji se ljubazno brinuo o njemu tokom njegove bolesti. Rabin mu je ispričao o proročanstvima velikog Kralja koji će doći Jevrejima, od kojih je jedno bilo da će se roditi u Vitlejemu, što je na hebrejskom značilo „Kuća hleba“. Rabinovi mladi učenici pravili su kuće od hleba da bi gajili nadu u svog Mesiju. Mag je predložio dodavanje mlevenog đumbira u hleb za ukus. Keks sa đumbirom, kakav danas poznajemo, potiče iz srednjovekovne evropske kulinarske tradicije. Kekse su takođe oblikovali u različite oblike monasi u Frankoniji u Nemačkoj u 13. veku. Pekari Lebkuchen-a su zabeleženi već 1296. u Ulmu i 1395. u Nirnbergu u Nemačkoj. Nirnberg je prepoznat kao „svetska prestonica keksa sa đumbirom“ kada je 1600-ih ceh počeo da zapošljava majstore pekare i kvalifikovane radnike da od testa sa đumbirom stvaraju komplikovana umetnička dela.[2] Srednjovekovni pekari koristili su rezbarene ploče za kreiranje složenih dizajna. Tokom 13. veka, običaj se proširio po Evropi. U Švedsku su ga u 13. veku odneli nemački doseljenici; postoje reference iz opatije Vadstena o švedskim monahinjama koje su pekle ove kekse da bi olakšale probavne smetnje 1444.[6][7] Tradicionalni zaslađivač je med, koji koristi ceh u Nirnbergu. Začini koji se koriste su đumbir, cimet, karanfilić, muškatni oraščić i kardamom. Figurice od keksa sa đumbirom datiraju iz 15. veka, a figuralno pravljenje keksa praktikovano je u 16. veku.[8] Prvi dokumentovani primer keksa od đumbira u obliku figure je sa dvora Elizabete I: dala je da se prave figure od ovih keksa po ugledu na neke od njenih važnih gostiju.[9]

Istorija oblikovanja keksa sa đumbirom uredi

 
Ukrašena licitarska srca sa đumbirom u Hrvatskoj
 
Konj od testa sa đumbirom

Pekari keksa sa đumbirom bili su okupljeni u profesionalne pekarske cehove. U mnogim evropskim zemljama, bili su posebna komponenta pekarskog ceha. U 17. veku, samo profesionalnim pekarima keksa sa đumbirom bilo je dozvoljeno da peku kekse; osim na Božić i Uskrs, kada je svakom bilo dozvoljeno da ih ispeče.[10]

U Evropi su se keksi sa đumbirom prodavali u specijalnim radnjama i na sezonskim pijacama na kojima su se prodavali slatkiši i medenjaci u obliku srca, zvezda, vojnika, beba, jahača, truba, mačeva, pištolja i životinja.[11] Posebno su se nedeljom prodavali keksi ispred crkava. Za određene verske događaje, kao što su Božić i Uskrs, kupovani su verski reljefi od keksa. Ukrašeni keksi su se poklanjali odraslima i deci, ili u znak ljubavi, a kupovali su se posebno za svadbe, gde su se delili svatovima.[1] Reljef od keksa sveca zaštitnika često se poklanjao na nečiji imendan, dan sveca koji je povezan sa njegovim ili njenim imenom.[1] Bio je običaj da se peku keksići i farbaju kao ukrasi za prozore. Najsloženiji keksi su takođe bili ukrašeni šarama, često koristeći boje, a takođe su bili pozlaćeni zlatnim listićima.[12] Keks sa đumbirom se nosio i kao talisman u borbi ili kao zaštita od zlih duhova.[13]

Keks sa đumbirom je bio značajan oblik popularne umetnosti u Evropi;[11] glavni centri rezbarenja kalupa za ove kekse su Lion, Nirnberg, Pešta, Prag, Pardubice, Pulsnic, Ulm i Torunj. Kalupi za kekse često su prikazivali stvarna dešavanja, prikazujući nove vladare i njihove supruge, na primer. Značajne kolekcije kalupa čuvaju se u Etnografskom muzeju u Torunju u Poljskoj i Muzeju hleba u Ulmu, u Nemačkoj. Tokom zimskih meseci konzumirala su se srednjovekovna peciva sa đumbirom, obično umočena u vino ili druga alkoholna pića. U Americi, zajednice nemačkog govornog područja u Pensilvaniji i Merilendu nastavile su ovu tradiciju do početka 20. veka.[1] Tradicija je preživela u kolonijalnoj Severnoj Americi, gde su peciva pečena kao kolačići od đumbira i koriste se kao ukrasi za božićno drvce.[1]

Tradicija pravljenja ukrašenih kućica od keksa sa đubirom započela je u Nemačkoj ranih 1800-ih. Prema nekim istraživačima, prve kućice od medenjaka bile su rezultat poznate Grimove bajke „Ivica i Marica[10] u kojoj je dvoje dece napuštene u šumi pronašlo jestivu kućicu od testa sa šećernim ukrasima. Nakon objavljivanja ove knjige, nemački pekari su počeli da peku ukrašene bajkovite kućice od keksa sa đumbirom. Oni su postali popularni tokom Božića, tradicije koja je došla u Ameriku sa nemačkim imigrantima Pensilvanije.[14] Prema drugim istoričarima hrane, braća Grim su govorila o nečemu što je već postojalo.[2]

Moderna vremena uredi

 
Prodavnica keksa sa đumbirom u Strazburu
 
Replika Bele kuće od keksa sa đumbirom i bele čokolade
 
Švedska kućica od testa sa đumbirom u pripremi. Na zidove se stavlja glazura.

U moderno doba tradicija se nastavila u pojedinim mestima u Evropi. U Nemačkoj se na božićnim pijacama prodaju ukrašeni keksi sa đumbirom pre Božića. Pravljenje kućica od ovih keksa je božićna tradicija u mnogim porodicama. Obično se prave pre Božića od komada pečenog testa i sastavljaju sa otopljenim šećerom. Krovni "crepovi" mogu se sastojati od glazure ili bombona. Dvorište kućice obično je ukrašeno glazurom koja predstavlja sneg.[15]

Kućica od keksa od đumbira ne mora biti stvarna kuća, iako je najčešća. To može biti bilo šta, od zamka do male kolibe, ili druge vrste zgrade, kao što je crkva, muzej umetnosti,[16] ili sportski stadion,[17] i druge stvari, kao što su automobili, muškarci i žene.[18]

U većini slučajeva, glazura od prah šećera se koristi kao lepak za pričvršćivanje glavnih delova kuće, jer se može brzo napraviti i formira sigurnu vezu kada se postavi.

U Švedskoj se na dan Svete Lucije pripremaju kućice od medenjaka. Od 1991. godine, stanovnici Bergena u Norveškoj su svake godine pre Božića gradili grad kućica od keksa sa đumbirom. Za Pepperkakebyen (na norveškom „selo keksa sa đumbirom“), tvrdi se da je najveći takav grad na svetu.[19] Svako dete mlađe od 12 godina može besplatno da napravi sopstvenu kuću uz pomoć roditelja. Godine 2009. licitarski grad je uništen vandalskim aktom.[20] Grupa profesionalaca za projektovanje, izgradnju i prodaju zgrada u Vašingtonu, takođe sarađuje na tematskim „Đumbir-gradom“ svake godine.[21]

U San Francisku, hoteli Fermont i Sent Francis prikazuju rivalske kuće od keksa sa đumbirom tokom božićne sezone.[22]

Ginisov svetski rekord uredi

 
Kućica od keksa sa đumbirom kao božićni ukras u Stokholmu, 2009. (Napravljena je od 294 kg brašna), 92 kg margarina, 100,4 kg šećera, 66,3 l zlatnog sirupa, po 2,2 kg cimeta, karanfilića, đumbira i 3,7 kg praška za pecivo.[23])

Godine 2013, grupa u Brajanu, Teksas, SAD, oborila je Ginisov svetski rekord postavljen prethodne godine za najveću kuću od keksa sa đumbirom, sa kućom na 234 m², sa jestivim zidovima za pomoć bolničkom traumatološkom centru.[24] Sastojci su uključivali 1.327 kg smeđeg šećera, 820 kg putera, 7.200 jaja i 3.300 kg brašna.[24]

Izvršni šef kuhinje u njujorškom hotelu Meriot Markiz, Džon Lovič, oborio je rekord za najveće đumbir selo sa 135 stambenih i 22 poslovne zgrade, žičarama i vozom takođe napravljenim od keksa.[25] Izložena je u njujorškoj dvorani nauke.

Galerija uredi

Reference uredi

  1. ^ a b v g d „Gingerbread”. enotes.com. Arhivirano iz originala 12. 12. 2013. g. Pristupljeno 10. 12. 2013. 
  2. ^ a b v Olver, Lynne. „Traditional Christmas foods” (PDF). The Food Timeline. Arhivirano iz originala (PDF) 13. 12. 2013. g. Pristupljeno 10. 12. 2013 — preko City of Tea Tree Gully. 
  3. ^ La Confrérie du Pain d'Epices, Arhivirano iz originala 15. 12. 2013. g., Pristupljeno 15. 12. 2013 
  4. ^ Le Pithiviers, Arhivirano iz originala 12. 12. 2013. g., Pristupljeno 15. 12. 2013 
  5. ^ Monastère orthodoxe des Saints Grégoire Armeanul et Martin le Seul, Arhivirano iz originala 10. 1. 2014. g., Pristupljeno 15. 12. 2013 
  6. ^ „History and tradition”. Annas Pepparkakor. Arhivirano iz originala 14. 12. 2013. g. Pristupljeno 10. 12. 2013. 
  7. ^ „Pepparkakan och dess historia”. Danska Wienerbageriet. Arhivirano iz originala 2. 9. 2013. g. Pristupljeno 10. 12. 2013. 
  8. ^ Campbell Franklin, Linda (1997). 300 Years of Kitchen Collectibles (4th izd.). Iowa, Wisconsin: Krause. str. 183. ISBN 9780896891128. 
  9. ^ „A History of Gingerbread Men”. Ferguson Plarre Bakehouses. Arhivirano iz originala 13. 9. 2009. g. Pristupljeno 13. 11. 2009. 
  10. ^ a b Olver, Lynne. „Traditional Christmas foods” (PDF). The Food Timeline. Arhivirano iz originala (PDF) 13. 12. 2013. g. Pristupljeno 10. 12. 2013 — preko City of Tea Tree Gully. 
  11. ^ a b „Gingerbread”. enotes.com. Arhivirano iz originala 12. 12. 2013. g. Pristupljeno 10. 12. 2013. 
  12. ^ „Gingerbread (more)”. Arhivirano iz originala 12. 12. 2013. g. Pristupljeno 7. 12. 2013. 
  13. ^ Le Pithiviers, Arhivirano iz originala 12. 12. 2013. g., Pristupljeno 15. 12. 2013 
  14. ^ "Holiday Tradition with Spicy History". Pittsburgh Post-Gazette. 9 December 2001 (p. N-9).
  15. ^ Brones, Anna. „The Magic of Swedish Gingerbread Cookies”. Huffington Post. Arhivirano iz originala 19. 12. 2013. g. Pristupljeno 14. 12. 2013. 
  16. ^ „Gingerbread Architecture Makes Normal Gingerbread Houses Look Pathetic”. Huffington Post. 3. 12. 2013. 
  17. ^ Basch, Michelle (5. 12. 2013). „'Gingertown' brings modern twist to gingerbread houses”. WTOP-FM. 
  18. ^ „Gingerbread model houses COOP” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 16. 12. 2011. g. Pristupljeno 8. 12. 2013. 
  19. ^ „Pepperkakebyen i Bergen” (na jeziku: norveški i engleski). Arhivirano iz originala 12. 12. 2010. g. Pristupljeno 23. 12. 2010. 
  20. ^ Rolleiv Solholm (23. 11. 2009). „Bergen's "Gingerbread City" vandalized”. The Norway Post. Arhivirano iz originala 22. 12. 2010. g. Pristupljeno 23. 12. 2010. 
  21. ^ Basch, Michelle (5. 12. 2013). „'Gingertown' brings modern twist to gingerbread houses”. WTOP-FM. 
  22. ^ Rubenstein, Steve (3. 12. 2013). „The great San Francisco gingerbread war commences”. San Francisco Chronicle. 
  23. ^ List and amount of ingredients used (sign at rear of gingerbread house). Stockholm. 2009. 
  24. ^ a b Herskovitz, Jon (6. 12. 2013). „With nearly a ton of butter, Texas gingerbread house sets record”. Texas A &M University / Reuters. 
  25. ^ „Largest gingerbread village: Chef Jon Lovitch breaks Guinness World Records' record”. World Record Academy. 3. 12. 2013. 

Dodatna literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

The Royal Chefs' Gingerbread House