Википедија

Knjaževstvo Melitena

Melitensko knjaževstvo ili Knjaževstvo Melitena (jerm. Մալաթիայի իշխանություն) je jermensko knjaževstvo koja se nalazilo između Antitavra i Eufrata[1].

Knjaževstvo Militena
Մալաթիայի իշխանություն
Geografija
Kontinent Azija
Regija Zakavkazje
Prestonica Melitena
Društvo
Službeni jezik jermenski
Religija hrišćanstvo
Istorija
Istorijsko doba srednji vek
 — Osnivanje 1071.
 — Ukidanje 1104.
 — Status bivša država
Geografske i druge karakteristike
Stanovništvo Jermeni

Istorija uredi

U drugoj polovini 11. vijeka sva teritorija Jermenije, osim Sjunika (Zangezur) i Tašir-Dzoragetskog carstva, bila je podvrgnuta najezdi Turaka-Seldžuka. Nakon upada započelo je širenje Vizantijskog carstva u Zakavkazje, koje se završilo pripajanjem niza nezavisnih jermenskih država. Gubitak nacionalne državnosti nakon romejskog osvajanja, kao i nalet Seldžuka doveli su do masovnog preseljenja Jermena u Kilikiju i druge oblasti.

Od tada na Jermenskoj visoravni i u Zakavkazju započinje vjekovni proces potiskivanja jermenskog i kurdskog stanovništva pridošlim Turcima.[2] Zbog romejskih osvajanja jermenskih zemalja od Edese do Samosata i Melitene, kao i provođenom politikom, do početka 11. vijeka na teritoriji Sirije, Međuriječja i maloazijskih tema Romejskog carstva postojala su značajna jermenska naselja.[3] Krajem vijeka, poslije bitke kod Mancikerta, Seldžuci su stvorili svoju prvu državu - sultanat Rum, koji je obuhvatio cijelu Jermeniju i unutrašnjost Anadolije, odakle je krenula migracija Jermena u azijske primorske oblasti, naročito u Kilikiju i Efrates.[4]

Poslije poraza kod Mancikerta, u okolnostima najšire seldžučke ekspanzije, Vizantija postepeno gubi svoje oblasti, usled čega se obrazujuje niz nezavisnih jermenskih knjaževstva. Jedno od njih bilo je Carstvo Filareta Varažnunija, koje se protezalo od Međurječja duž Eufrata do granica Jermenije, obuhvatajući Kilikiju, Tavr i dio Sirije s Antiohijom.[5]

Tokom carstva Varažnunija, Melitena je imala sljedeće namjesnike:[6]

  • Hareb, jermenin-halkedonit, prvi u ime Filareta Varažnunija.
  • Balatijanos, koji je zamenio Hareba.
  • Toros, sin Hetuma, jermenin-halkedonit, koji je kasnije postao namjesnik Edese.
  • Gavrilo (Gabrijel), jermenin-halkedonit, poslije Torosa i do 1104. godine.

Carstvo je postojalo veoma kratko, od 1071. do 1086. godine. Međutim, pod okolnostima seldžučke najezde u Zakavkazje ono je postalo središtem jermenskih iseljenika rasijanih po cijelom Bliskom istoku. Carevina je bila od velikog značaja za objedinjenje Jermena u kasnijim državnim tvorevinama nastalim na razvalinama države Varažnuni[7]. Poslije 1086. godine, kada je Varažnuni izgubio posljednje gradove u kojima su se još uvijek nalazili njegovi garnizoni, na teritoriji Kilikije i Poeufratja nastao je niz nezavisnih jermenskih kneževina[8], uključujući knjaževstvo Melitenu.

Neki istraživači vjeruju da je Vizantija do 1097. godine zadržala određeni uticaj u izgubljenim istočnim oblastima, posebno u Meliteni i Edeskom knjaževstvu, čiji su vladari u prošlosti bili saradnici Filareta Varažnunija. Do 1092. godine Melitena je priznavala sizarenstvo Velikih Seldžukida. Nešto kasnije, otprilike poslije 1100. godine, Gavrilo je od Vizantinaca dobio titulu sevasta, što je zapravo bio privid zavisnosti kneževine od Vizantije[8]. Krajem 11. i početkom 12. vijeka u regionu su se pojavili krstaši, nakon čega je Edesko knjaževstvo, izgubivši svoju jermensku vlast, prešlo u njihove ruke, preobrazivši se u grofstvo, čime je postala prva država krstaša na Istoku. Uznemiren stalnom najezdom Turaka i želeći da sklopi savez sa moćnim susedom, Gavrilo udaje svoju ćerku Morfiju za Balduina II[9] i, po svemu sudeći, priznaje sebe njegovim vazalom. No, obzirom na to da je područje između Melitene i Edeskog grofstva kontrolisao emirat Danišmendov, zavisnost je bila uslovna i prekinuta odmah nakon što je grof otišao u Edesu[10]. Naposljetku je knjaževstvo bilo prisajedinjeno Edeskom grofstvu.

Reference uredi

  1. ^ Klod Mutafяn // Poslednee korolevstvo Armenii // Izd-vo «Borodino» str. 20 (161) 2009 g. — ISBN 978-5-9901129-5-7
  2. ^ Istoriя Vostoka. V 6 t. T. 2. Vostok v srednie veka. M., «Vostočnaя literatura», 2002. ISBN 5-02-017711-3
  3. ^ Stepanenko V. P // Političeskaя obstanovka v Zakavkazьe v pervoй polovine XI v. // Antičnaя drevnostь i srednie veka. — Sverdlovsk, 1975 g. vыp. 11, s. 124—132 „Arhivirovannaя kopiя” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 2012-01-11. g. Pristupljeno 2010-08-24. 
  4. ^ Klod Mutafяn // Poslednee korolevstvo Armenii // Izd-vo «Borodino» str 18-19 (161) — 2009 g. — ISBN 978-5-9901129-5-7
  5. ^ Alekseй Sukiasяn // ISTORIЯ KILIKIЙSKOGO ARMЯNSKOGO GOSUDARSTVA I PRAVA (XI—XIV VV)
  6. ^ V. P. Stepanenko // Gosudarstvo Filareta Varažnunii // Antičnaя drevnostь i srednie veka. — Sverdlovsk, 1975. — Vыp. 12. — S. 86-103 „Arhivirana kopija” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 09. 04. 2012. g. Pristupljeno 20. 09. 2020. arhiv Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. oktobar 2012)
  7. ^ V. P. Stepanenko // Gosudarstvo Filareta Varažnunii // Antičnaя drevnostь i srednie veka. — Sverdlovsk, 1975. — Vыp. 12. — S. 86-103 „Arhivirana kopija” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 09. 04. 2012. g. Pristupljeno 20. 09. 2020. arhiv Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. oktobar 2012)
  8. ^ a b V. P. Stepanenko // Iz istorii meždunarodnыh otnošeniй na bližnem vostoke XII v. Knяžestvo Vasila Goha i Vizantiя Kopija arhive na sajtu Wayback Machine // Antičnaя drevnostь i srednie veka. — Sverdlovsk, 1980. — Vыp. 17. — S. 34-44 arhiv Kopija arhive na sajtu Wayback Machine
  9. ^ Klod Mutafяn // Poslednee korolevstvo Armenii // Izd-vo «Borodino» str. 25 (161) 2009 g. — ISBN 978-5-9901129-5-7
  10. ^ Vizantiйskiй vremennik // AN SSSR Institut vseobщeй istorii // Izd-vo «Nauka» Moskva 1987 g. — t. 48 — str. 57
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Књажевство_Мелитена&oldid=26912835”