Lev Kopelev

совјетски писац и дисидент

Lev Zalmanovič (Zinovievič) Kopelev (rus. Лев Залма́нович (Зино́вьевич) Ко́пелев, nemački: Lew Sinowjewitsch Kopelew, 9. april 1912, KijevKeln, 18. jun 1997) bio je sovjetski pisac i disident.

Lev Kopelev
Fotografija, 1980-e
Datum rođenja(1912-04-09)9. april 1912.
Mesto rođenjaKijevRuska Imperija
Datum smrti18. jun 1997.(1997-06-18) (85 god.)
Mesto smrtiKelnNemačka
DržavljanstvoSSSR
Nemačka[1]
UniverzitetNacionalni univerzitet u Harkovu
Pokretdisidentski pokret u Sovjetskom Savezu
SupružnikRaisa Orlova

Mladost

uredi

Kopelev je rođen u Kijevu, tada Ruskom carstvu, u jevrejskoj porodici srednje klase. Godine 1926, njegova porodica se preselila u Harkov. Dok je bio student na filozofskom fakultetu Harkovskog državnog univerziteta, Kopelev je počeo da piše na ruskom i ukrajinskom jeziku; neki od njegovih članaka objavljeni su u listu Komsomolskaja pravda .

Idealistički komunista i aktivni partijski član, prvi put je uhapšen u martu 1929. zbog „saradnje sa buharinističkom i trockističkom opozicijom“ i proveo je deset dana u zatvoru.

Karijera

uredi

Kasnije je radio kao urednik radio vesti u fabrici lokomotiva. Godine 1932, kao dopisnik, Kopelev je bio svedok prinudne rekvizicije žita od strane NKVD -a i raskulačenja. Kasnije je Holodomor opisao u svojim memoarima Obrazovanje pravog vernika. Robert Konkvist u Žetvi tuge kasnije ga je direktno citirao.

Diplomirao je na Moskovskom državnom institutu za strane jezike 1935. godine na Fakultetu nemačkog jezika, a posle 1938. predavao je na Moskovskom institutu za filozofiju, književnost i istoriju gde je i doktorirao.

Kada je u junu 1941. izbio nemačko-sovjetski rat, dobrovoljno se prijavio u Crvenu armiju i koristio je svoje znanje nemačkog da služi kao propagandni oficir i prevodilac. Imao je zadatak da subvertira i indoktrinira Nemce, a jednom prilikom je nagovorio nemački garnizon Gruđondz na pobunu.[2] Kada je sa Crvenom armijom ušao u Istočnu Prusku tokom čitave Istočnopruske ofanzive, oštro je kritikovao zločine nad nemačkim civilnim stanovništvom i uhapšen je 1945. i osuđen na desetogodišnju kaznu u Gulagu zbog negovanja „buržoaskog humanizma“ i zbog „saosećanje prema neprijatelju“. U šaraški Marfino upoznao je Aleksandra Solženjicina.

Pušten 1954. a rehabilitovan 1956. godine. Još uvek optimista i vernik u ideale komunizma, tokom Hruščovske odmrzavanja povratio je članstvo u Komunističku partiju Sovjetskog Saveza (KPSS). Od 1957–1969 predavao je u Moskovskom institutu za poligrafiju i Institutu za istoriju umetnosti. Kopelev se obratio Aleksandru Tvardovskom, uredniku vrhunskog sovjetskog književnog časopisa, „Novi mir“ (Novi svet) da podstakne objavljivanje Solženjicinovog „ Jedan dan iz života Ivana Denisoviča“.

Od 1968. nadalje Kopelev je aktivno učestvovao u pokretu za ljudska prava i disidentskom pokretu. Godine 1968. otpušten je sa posla i izbačen iz KPSS i Saveza pisaca zbog potpisivanja protestnih pisama protiv progona disidenata, javne podrške Andreju Sinjavskom i Juliju Danijelu i aktivnog osuđivanja sovjetske invazije na Čehoslovačku. Takođe je protestovao zbog isključenja Solženjicina iz Saveza pisaca i pisao u odbranu disidentski nastrojenog generala Petra Grigorenka.

Kopelevove knjige su distribuirane putem samizdata (podzemnog izdavaštva), prokrijumčarene iz Rusije i objavljene na Zapadu.

Zbog političkog aktivizma i kontakata sa Zapadom oduzeto mu je pravo da predaje ili da bude objavljen 1977. godine.

Nemačka

uredi
 
Lev Kopelev (Amsterdam, 1980)

Kao naučnik, Kopelev je vodio istraživački projekat o istoriji rusko-nemačkih kulturnih veza na Univerzitetu u Vupertalu. Godine 1980, dok je bio na studijskom putovanju u Zapadnoj Nemačkoj, oduzeto mu je sovjetsko državljanstvo. Posle 1981. Kopelev je bio profesor na Univerzitetu u Vupertalu.

Kopelev je bio počasni doktor na Univerzitetu u Kelnu i dobitnik mnogih međunarodnih nagrada. 1990. sovjetski generalni sekretar Mihail Gorbačov vratio mu je sovjetsko državljanstvo.

Lični život

uredi

Kopelev je bio dugi niz godina oženjen Raisom Orlovom, sovjetskom specijalistkinjom za američku književnost, koja je sa njim emigrirala u Nemačku.

Njeni memoari su objavljeni u Sjedinjenim Državama 1984. godine.

Lev Kopelev je umro u Kelnu u Nemačkoj 18. juna 1997. u 85. godini i sahranjen je na Novom Donskom groblju u Moskvi.

Knjige
  • We lived in Moscow (Mы žili v Moskve), 1974
  • The Education of a True Believer, lit. And madest thyself an idol ("I sotvoril sebe kumira"), 1976
  • To Be Preserved Forever ("Hranitь večno"), 1976
  • Ease My Sorrows: A Memoir, lit. nourish my sorrows ("Utoli moя pečali"), 1981
  • No jail for thought, lit. about truth and tolerance ("O pravde i terpimosti"), 1982
  • Holy Doctor Fyodor Petrovich ("Svяtoй doktor Fedor Petrovič"), 1985
Članci

Reference

uredi

Literatura

uredi
  • Dobson, Christopher; Miller, John; Payne, Ronald (1980). The Cruellest Night. London: Arrow Books. str. 17. 

Dodatna literatura

uredi