Lingšu Đing (pojednostavljeni kineski: 灵枢 经; tradicionalni kineski: 靈樞 經; pinjin: Lingshujing), poznat i kao Božanski stožer, duhovni stožer ili Numinozni stožer, drevni je kineski medicinski tekst čija je najranija verzija verovatno sastavljena u 1. veka p. n. e. na osnovu ranijih tekstova.[1] Ono je jedno od dva poznata velika medicinske dela pod nazivom Huangdi neiđing (Medicinski kanon Huangdi ili Medicinski kanon Žutog cara). Drugo, kapitalno delo, koje se češće koristi u tradicionalnoj kineskoj medicini, poznato je pod nazivom Suven 素 問 („Osnovna pitanja“).

Istorija uredi

Medicinski kanon Žutog cara ili Huang Di Nei Đing koji spada u teorijsku osnovu TKM, nastao je u periodima Proleća i jeseni (770. god. p. n. e. – 476. god. p. n. e.) i Zaraćenih država (475. god. p. n. e. – 221. god. p. n. e.). Ovo istorijsko razdoblje koje iako se odlikovalo političkom nestabilnošću i čestim promenama vlasti, na duhovnom planu, je zapravo period procvata, u kome preovladava slobodna razmena misli i ideja. To je uticalo na nastanak „stotinu škola mišljenja“ ili mnoštva filozofskih škola.[2]

Povoljana društvena klima u Kini uticala je na to da su mnogi veliki mislioci putovali kroz kineska prostranstva, predstavljajući svoje ideje o organizaciji vlasti, kulturi, politici, književnosti, umetnosti i svakodnevnom životu.

U tom istorijskom periodu nastaje i traktat Medicinski kanon Žutog cara, kao kapitalno delo tradicionalne kinseke medicine. Sačinjenu u 16 tomova i 162 poglavlja, delo je kompilacija brojnih do tada objavljenih medicinskih knjiga, zapisa i studija bolesti.

Ključni koncept „Medicinskog kanona Žutog cara“ je holizam. Najveći doprinos ove knjige bio je da u empirijsku medicinu unese i filozofsku teorija. Obezbedivši filozofsku i teoretsku strukturu kliničkoj praksi medicine, ovaj kanon je postigao status osnovnog dela (klasika) tradicionalne kinseke medicine. „Mapa medicinskog kanona“ na alegorijski način prikazuje anatomiju unutrašnjih organa čovekovog tela, protok Qi (ći) energije kroz unutrašnje organe i doističku unutrašnju alhemiju.

Istorija teksta uredi

Nijedna verzija Lingšua od pre 12. veka nije preživela. Većina naučnika pretpostavlja da je prvobitni naslov Lingšua bio Dženđin (鍼 經 Klasika akupunkture ili Iglani kanon) ili Điuđuan (九 卷 Nine Fascicles). Ovaj zaključak istraživači ovog dela zasnivaju na sledećim dokazima:

Izvori uredi

  1. ^ Sivin, Nathan (1993). "Huang ti nei ching" 黃帝內經. In Loewe, Michael (ed.). Early Chinese Texts: A Bibliographical Guide. Berkeley and Los Angeles: University of California Press. pp. 199–201.
  2. ^ Sivin, Nathan (1993). "Huang ti nei ching" 黃帝內經. In Loewe, Michael (ed.). Early Chinese Texts: A Bibliographical Guide. Berkeley and Los Angeles: University of California Press. pp. 196.

Literatura uredi

  • Csikszentmihalyi, Mark; Nylan, Michael (2003). „Constructing Lineages and Inventing Traditions Through Exemplary Figures in Early China”. T'oung Pao. LXXXIX: 59—99. 
  • Jeon, Sang-Woon (1974). Science and Technology in Korea: Traditional Instruments and Techniques. The MIT East Asia Science Series. 4. Cambridge, MA: MIT Press. 
  • Okanishi, Tameto (1974). Chūgoku isho honzō kō 中國醫書本草考 [A Study of Chinese Medical Books and Materia Medica]. Osaka: Minami Osaka. 
  • Sivin, Nathan (1993). „Huang ti nei ching” 黃帝內經. Ur.: Loewe, Michael. Early Chinese Texts: A Bibliographical Guide. Berkeley and Los Angeles: University of California Press. str. 196—215. 
  • Sohn, Pow-key (1959). „Early Korean Printing”. Journal of the American Oriental Society. 79 (2): 99—103. 
  • Zhongguo Zhongyi yanjiu yuan tushuguan 中国中医研究院图书馆 [Library of the China Academy of Traditional Chinese Medicine] (1991). Quanguo Zhongyi tushu lianhe mulu 全國中醫圖書聯合目錄 [National Union Catalog of Chinese Medical Books and Illustrations]. Beijing: Zhongyi guji chubanshe 中医古籍出版社. 

Spoljašnje veze uredi