Lirsko-epska poezija
Lirsko-epske pesme ili kako ih je Vuk Karadžić nazvao pesme "na međi", su vrsta pesama koje u sebi imaju elemente i epskih i lirskih pesama.
Vršeći klasifikaciju narodne književnosti Vuk Karadžić je utvrdio da ima pesama koje su na međi između lirskih i epskih. One uvek opevaju neko osećanje, pa su sadržajno bliže lirskim pesmama.[1] Ali, postoji razvijena radnja, glavni junak, epizodne ličnosti i vrlo jako subjektivno osećanje stvaraoca. Po tim osobinama liče na epske pesme. Duže su od lirskih pesama, a događaji su opisani vrlo osećajno. Teme tih pesama su najčešće ljubav ili mržnja vezane za porodični život.[2] Emotivno i epsko tj. narativno daje posebno svojstvo ovim pesmama koje će i usloviti njihov naziv: epsko-lirske ili lirsko-epske pesme.[3]
Podela uredi
Prema stvaraocima, lirsko-epske pesme dele se na:
- narodne ili usmene (nepoznati stvaraoci),
- umetničke ili pisane (poznati stvaraoci).
Prema temi i ideji, lirsko-epske pesme dele se na:
- balade,
- romanse,
- poeme.
Balade uredi
Balade su nastale u Francuskoj, Španiji i Engleskoj. Po svojoj strukturi bliže su epskim pesmama. Mogu biti i narodne i umetničke.
U početku svoga razvoja balade su se pevale uz igru, a kasnije su se razvile u samostalnu pesmu sa lirsko-epskom sadržinom. Balada je u stvari pesnička pripovetka koja, slikajući neki tragičan događaj, izaziva u nama lirska raspoloženja.
U središtu njihovog pevanja je obično porodični život, neki tragičan događaj iz tog života koji prekida ljubav, sreću, porodičnu idilu.
Bitne odlike balade kao epsko-lirske vrste
- sebi sadrže lirsko (snažna osećanja), epsko (narativno) i dramsko (dijalog, oštar sukob);
- balada u sebi nosi nešto neodređeno, kobno i tajanstveno, što izvire iz narativnog, zbog čega i uzbuđenje i neizvesnost dok je čitamo;
- predmet balade nisu opis junaka i njegovi podvizi, već unutrašnji duševni svet; umesto spoljašnjih događaja u njima dominiraju psihički potresi;
- nema epskih postupnosti niti retardacije, usporavajućih mesta; umesto toga – imaju dinamične motive i ubrzani tok radnje, sa usmeravanjem na neshvatljivo, nepredvidljivo i nerazumno ponašanje junaka;
- balada se vezuje za jednu situaciju u kojoj se čovek, ne svojom voljom, našao, a čije razrešenje postaje dramatično, sa neizbežnim tragičnim ishodom;
- mladost, lepota, ljubav najčešće su na udaru kobnih okolnosti, sa nekom predodređenošću u sebi da gube bitku sa životom i stradaju;
- dostojanstvo i odlučnost onoga koji strada i do kraja brani svoje osećanje, svoj stav – jeste bitno svojstvo junaka u baladi;
- stihovi balade obično se sastoje od istog broja slogova i rimuju se;
- na kraju svake balade nalazi se poruka koja je tužno obojena.
Najpoznatije balade u srpskoj književnosti su: Hasanaginica, Predrag i Nenad, Ženidba Milića barjaktara i Smrt Omera i Merime.
Umetničke balade stvarali su Jovan Jovanović Zmaj (Tri hajduka), Laza Kostić (Minadir), Stanko Vraz (Bura), Milorad Mitrović (Don Ramiro), Anton Aškerc (Mejnik) i drugi.
Romanse uredi
Najviše su se negovale u Španiji, a odatle su se raširile i u druge zemlje Evrope. Naziv potiče od španske reči romanza, što znači „pesma o junaku”. Romanse su bliže lirskim pesmama, a osećanja variraju od radosti i čežnje do tuge. Osnovni motivi u romansama su: ljubav, rastanci, porodični odnosi. Mogu biti i narodne i umetničke.
Bitne odlike romansi kao epsko-lirske vrste:
- romansa je lirsko-epska vrsta mahom ljubavnog sadržaja;
- u njoj preovladava lirski ton i emotivno stanje koje ide od setnog do vedrog raspoloženja;
- u romansi se javljaju nesporazumi, subjekat nailazi na nerazumevanje, ali se, na kraju, sve završava bez kobnih posledica (smrti);
- po melodiji i osećanjima koja postaju dominantna u njima, romanske su najsrodnije lirskim narodnim pesmama.
- u romansama se nalaze ljubavni motivi, a često i rodoljubivi, porodični, socijalni i patriotski.
Kao što su raznovrsne po opevanim osećanjima (radost, čežnja, ustreptalost, tuga, neizvesnost, bol), romanse su isto tako raznovrsne i po svojoj tematici. Pored ljubavnog motiva, koji je u ovoj vrsti dominantan, narodni pevač se često inspirisao i porodičnim, socijalnim i patriotskim temama. Poznate romanse u srpskoj književnosti su: Stojan i Ljiljana, Biljana platno beleše, Draga košulju prala, Da bi naši stari znali i druge.
Bitne odlike umetničkih romansi:
- teme su najčešće ljubav, megdani, uvreda časti;
- događaji se nižu (epska odlika) i završavaju srećno;
- na kraju romanse nalazi se poruka ili pohvala junaku;
- ljubav je srećna i topla (lirske odlike);
- stihovi se rimuju.
Umetničke romanse stvarali su Vojislav Ilić (Ljubavna trka), Milorad Mitrović (Papučica) i drugi.
Poeme uredi
Poema može biti samo umetnička. To je epska pesma, ali sa lirskim momentima. Svrstana je u lirsko-epsku poeziju jer se u njoj opevaju i događaji i osećanja, tj. i epski i lirski elementi. U poemama istovremeno postoji tok epskog pričanja, jaka lična raspoloženja i razmišljanja. Zato su poeme bogate slikarskim i muzičkim momentima. U kompoziciji poeme nalazi se više pevanja. Poeme su pisali Slavko Vukosavljević (Kadinjača), Ivan Goran Kovačić (Jama), Oskar Davičo (Zrenjanin), Skender Kulenović (Stojanka majka Knežopoljka) i drugi.
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ „Narodne lirsko-epske pesme”. opusteno.rs. Pristupljeno 18. 3. 2019.
- ^ „Lirsko-epske pesme”. opsteobrazovanje.in.rs. Pristupljeno 18. 3. 2019.
- ^ Đorđević, Časlav; Lučić, Predrag (2010). Književnost i srpski jezik : priručnik za učenike prvog razreda gimnazije i srednjih stručnih škola (15. izd.). Novi Sad: D-Đorđević. ISBN 978-86-85691-51-5.