Mavro Orbin
Mavro Orbin[a] (Dubrovnik, 1563 — 1610), takođe poznat i po italijanskoj verziji imena, kao Mauro Orbini (ital. Mauro Orbini), bio je benediktinac i istoričar iz Dubrovačke republike. Njegovo najpoznatije delo objavljeno je 1601. godine, na italijanskom jeziku, pod naslovom: Il Regno de gli Slavi (Kraljevstvo Slovena). Delo je posvećeno istoriji i slavi „slovenske nacije“, a nastalo je sa ciljem da se italijanskoj i široj zapadnoj publici predstavi prošlost južnih Slovena, a prvenstveno Srba i Hrvata.[2][3][4][5]
Mavro Orbin | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 1563. |
Mesto rođenja | Dubrovnik, Dubrovačka republika |
Datum smrti | 1610.46/47 god.) ( |
Mesto smrti | Dubrovnik, Dubrovačka republika |
Zajedno sa svojim dalmatinskim sunarodnicima, Vinkom Pribojevićem, Jurjem Križanićem i Bartolom Kašićem spada u najznačajnije predstavnike ranog iliro-slovenstva iz 16. i 17. veka.
Biografija uredi
Rođen je u Dubrovniku 1563. godine, u trgovačkoj porodici poreklom iz Kotora i dobio je ime Frano (Petar Bogdani ga naziva Marino Urbini).[6] Sa 15 godina je stupio u benediktinski red i uzeo monaško ime Mavro, veoma popularno među benediktincima. Proveo je iskušenički period u manastiru Svete Marije na ostrvu Mljetu, koje se nalazilo pod vlašću Dubrovnika. U manastiru je i započeo svoju književnu delatnost. Pre 1590. napisao je delo De Ultimo Fine Humanæ Vitæ Vel Summo Bono; ono ni do dan danas nije objavljeno, teološkog je karaktera i njegov rukopis se čuva u univerzitetskoj biblioteci u Padovi. U njemu nema nagoveštaja da se autor interesuje za istoriju. Posvećeno je Orbinovom budućem meceni Marinu Bobaljeviću, bogatom plemiću iz Dubrovnika, koji je kasnije pomogao njegovo glavno delo.
U poslednje dve decenije svog života, Orbin je zauzimao važne položaje u crkvenoj hijerarhiji Dubrovnika. Bio je najpre opat manastira Svete Marije, pa je imao vodeću ulogu u benediktinskoj kongregaciji na Mljetu; bio je opat manastira Svetog Mihajla na Šipanu, opat manastira Svetog Jakova u Višnjici (najznačajniji benediktinski manastir na teritoriji Dubrovačke republike), da bi ga papa Klement VII 1597. postavio za opata manastira u Baču, koji je bio sedište bačko-kaločke nadbiskupije, tada pod turskom vlašću.
Godine 1599. Orbin je otišao u Italiju da završi rad na svom glavnom delu i nadgleda njegovo štampanje. U predgovoru Kraljevstvu Slovena on je naveo kako je u nekoliko navrata obilazio Italiju posećujući biblioteke u kojima je tragao za istorijskim delima. Najveći broj istorijskih dela našao je u biblioteci vojvode od Urbina u Pezaru. Pristup toj biblioteci mu je sigurno omogućio njegov mecena Marin Bobaljević, koji je preuzeo i troškove objavljivanja Kraljevstva Slovena. Delo je objavljeno 1601. u Pezaru.
Godine 1606. Orbin je na molbu bogatog dubrovačkog trgovca Rada Sladojevića preveo sa italijanskog delo Anđela Elija Zrcalo duhovno od početka i svrhe života čovečanskog, koje je objavljeno 1614. godine. Orbin to nije doživeo — umro je 1610. godine.
Kraljevstvo Slovena uredi
Izdanja:
- Orbini, Mauro (1601). Il Regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni. Pesaro: Apresso Girolamo Concordia.
- Orbin, Mavro (1968). Kraljevstvo Slovena. Beograd: Srpska književna zadruga.
Kraljevstvo Slovena se može podeliti u tri dela:
PRVI DEO - govori uopšteno o Slovenima počev od najstarijih vremena (poznog starog veka) i između ostalog, o njihovoj navodnoj prapostojbini Skandinaviji;
DRUGI DEO - predstavlja prevod na italijanski Letopisa popa Dukljanina; autor je Letopis istakao kao Srpsku istoriju prednemanjićkog perioda, a kako za tu epohu nije imao drugih izvora, objavio ga je u celini;
TREĆI DEO - govori o južnoslovenskim zemljama (Srbija, Bosna, Hum, Bugarska) i njihovim vladarskim kućama, sa genealogijom svake od njih.
U svom izlaganju Orbin navodi veliki broj pisaca i dela, najčešće zapadnih, ali je retko kritički birao one izvore na koje se treba osloniti. Zbog toga što pominje neke, u katoličkom svetu nepoželjne autore - pravoslavne starosedeoce Sibinjane, zatim Grke i nemačke protestante, Papska kurija Orbinovo delo 1603. godine stavila je na popis zabranjenih knjiga. Kraljevstvo Slovena je 1722. godine prevedeno na ruskoslovenski i štampano u Petrovgradu.
Srpska istorija zauzima središnji položaj u delu, i obimom i koncepcijski. Takvo gledanje na prošlost karakteristično je za čitavu renesansnu i baroknu Dalmaciju. Za razliku od srpskog srednjovekovnog istorizma koji počiva na izdvojenosti onog dela srpske istorije koji se otvara delatnošću Nemanje i svetog Save, dalmatinski istorizam je idejno bio (južno) slovenski. No, i u njemu srpska istorija zauzima privilegovano mesto.
Vidi još uredi
Napomene uredi
- ^ Odomaćeni oblik njegovog imena i prezimena Mavro Orbini u stvari je oblik koji je pisac upotrebljavao u svojim delima napisana na italijanskom. Ispod srpskohrvatske posvete svog Zrcala duhovnog, ipak, on se potpisao kao Mavar Orbin (Dum Mavar Orbin Opat od Sfete Marie od Backe), a tako su ga zvali i njegovi sugrađani.[1]
Reference uredi
- ^ Pantić 1968, str. XV-XVI.
- ^ Pantić 1968, str. XI-CVIII.
- ^ Samardžić 1968, str. CIX-CXXXVI.
- ^ Ćirković 1968, str. 379-428.
- ^ Ćirković 2011, str. 57-64.
- ^ Petar, Bogdani (1685). CUNEUS PROPHETARUM (Četa proroka), str. 95 (PDF). Padova. Arhivirano iz originala (PDF) 04. 03. 2016. g. Pristupljeno 28. 09. 2017.
Literatura uredi
- Kunčer, Dragana (2009). Gesta Regum Sclavorum. 1. Beograd-Nikšić: Istorijski institut; Manastir Ostrog.
- Bujan, Solange (2008). „La Chronique du prêtre de Dioclée: Un faux document historique”. Revue des études byzantines. 66: 5—38.
- Bujan, Solange (2011). „Orbinijevo izdanje Ljetopisa popa Dukljanina: Povijesni falsifikat”. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. 43: 65—80.
- Živković, Tibor (2009). Gesta Regum Sclavorum. 2. Beograd-Nikšić: Istorijski institut, Manastir Ostrog.
- Komatina, Predrag (2020). „Quis Ergo Presbyter Diocleas? Rana dubrovačka istoriografija i Letopis popa Dukljanina”. Istorijski časopis. 69: 189—226.
- Orbini, Mauro (1601). Il Regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni. Pesaro: Apresso Girolamo Concordia.
- Orbin, Mavro (1968). Kraljevstvo Slovena. Beograd: Srpska književna zadruga.
- Pantić, Miroslav (1968). „Mavro Orbin - život i rad”. Mavro Orbin: Kraljevstvo Slovena. Beograd: Srpska književna zadruga. str. XI—CVIII.
- Samardžić, Radovan (1968). „Kraljevstvo Slovena u razvitku srpske istoriografije”. Mavro Orbin: Kraljevstvo Slovena. Beograd: Srpska književna zadruga. str. CIX—CXXXVI.
- Ćirković, Sima (1968). „Izvori Mavra Orbina”. Mavro Orbin: Kraljevstvo Slovena. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 379—428.
- Ćirković, Sima (2011). „Izvori Mavra Orbina: Addenda et corrigenda”. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. 43: 57—64.