Male Pijace (mađ. Kispiac) je naselje u Srbiji u opštini Kanjiža u Severnobanatskom okrugu. Prema popisu iz 2011. bilo je 1811 stanovnika.

Male Pijace
Pogled na selo
Administrativni podaci
DržavaSrbija
Autonomna pokrajinaVojvodina
Upravni okrugSevernobanatski
OpštinaKanjiža
Stanovništvo
 — 2011.Pad 1811
 — gustina34/km2
Geografske karakteristike
Koordinate46° 04′ 16″ S; 19° 56′ 01″ I / 46.071° S; 19.933666° I / 46.071; 19.933666
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina77 m
Površina57,8 km2
Male Pijace na karti Srbije
Male Pijace
Male Pijace
Male Pijace na karti Srbije
Ostali podaci
Poštanski broj24416
Pozivni broj024
Registarska oznakaKA

Istorija uredi

Mesto Male Pijace nije prisutno na geografskim kartama izdatim pre 1935. godine. Mesto se nalazi na Telečkoj visoravni (Orompart), na susretu peskovitog zemljišta sa crnicom. Mesto se pjrvo zvalo Kiriška Pijaca (mađ. Körös-piac), a od 1938. Male Pijace (Kispiac).

Značajno arheološko nalazište je otkriveno kraj Kiriša 1964. godine. On datira iz doba seobe naroda.

Naziv mesta uredi

U srednjem veku na ovom raznolikom tlu nalaze se dva sela. Prvo – 1333. – Pusta Ighaz mađ. Pusta Ighaz (mađ. Puszta-Egyház) koje i nakon više decenijske turske vladavine, 1590. godine još uvek ima 22 oporezovanih kuća (kada na primer Senta ima samo 8 kuća). Nešto kasnije se javlja „Vastorok” ili „Vastorka”, a potom je vekovima samo pustoš, sa po kojim zalutalim imenom, koja predanje deformiše, ali se lako može pratiti: mađ. Puczai Puszta, Pucsut, Pucs, ili Stara Torina – Salatornja. Biografija drugog starog naziva se takođe lako prati: mađ. Ostorak – Ostora – Ostorka – Ustorka, a „objašnjenje” se samo nudi u narodnoj etimologiji: toliko je daleko od svega, kao vrh biča (mađ. остор).

U međuvremenu je istorija izmenila status ovog kraja. Prestaje turska vladavina, a celo ovo područje se orijentiše prema graničarskom Martonošu. Dugi niz godina – sve donedavna – deli njegovu sudbinu u dobru i zlu.

Pored srpskih graničarskih porodica koje uživaju određene beneficije – a neki od njih (Eremićevi, Đurišićevi) postaju plemići i stiču posede i kraj Kiriša – sredinom XVII veka naseljavaju se mađarski kolonisti koji rade kao nadničari na imanjima posednika. Grade se salaši, formira se za ovo područje karakterističan salaški region i razvija se tipičan način življenja: leti na salašu, zimi u selu.

Opustošeni kraj se dakle ponovo naseljava: kraj starih ruševina, ili čak od njihovih ostataka, na njihovom mestu dižu se nove zgrade u koje se useljavaju siromašni salašari. Neki od njih stiču male posede, na njima podižu svoje domove.

Kraj koji se označava nazivima: Martonoški salaši, Kiriš, Oštorak, Stara Torina ili Szalatornya, i dalje se naseljava. Godine 1874. gradi se prva škola (na Subotičkom putu), čuvena čarda, u koju zalaze i „bećari” i kraj puteljaka se formiraju nizovi salaša, sa tendencijom koncentracije u naselje.

Početak XX veka uredi

Krajem XIX i početkom XX veka, paralelno sa razvojem robne proizvodnje i dinamičnijim razvojem saobraćaja, dolazi do izražaja pogodan položaj današnjih Malih Pijaca za razmenu robnih viškova okolnih područja koja su se specijalizovala za proizvodnju određenih kultura: žito, kukuruz, vino, voće, stoke i stočnih proizvoda. Ovde se održavaju ogromne pijace koje pođednako posećuju Subotičani, Horgošani, Kanjižani, Oromčani, kasnije i Velebićani, Trešnjevčani, pa čak i Čantavirci. Lokacija pijaca se menja zavisno od materijalnog uticaja pojedinog trgovca ili gostioničara (Ilija, Vereš, Kenjereš, Goldštejn) na opštinske očeve u Martonošu, pa se – zavisno od toga u čijem je regionu, menja i naziv pijace: Goldštejnova, Ilijina itd, ali ostaje činjenica velikih i malih čuvenih pijaca.

Razvoj privredne uredi

Razvoj jedne privredne grane utiče i na druge: podstiče njihov razvoj. Tako se u selu razvija vinogradarstvo, ratarstvo, stočarstvo, ribolov na Kirišu, čija je plitka, ali plahovita voda okretala ogromne točkove sedam vodenica (nazvanih „potyogók”). Domaća radinost, a posebno korparstvo – nasleđeno iz Martonoša – je takođe u punom cvatu. Blizina okolnih naselja je međutim – pored očite koristi – prouzrokovala da se selo nikako nije moglo osamostaliti.

Zaostalost, položaj „bogu iza leđa” nestaje tek pedesetih – šezdesetih godina, zahvaljujući elektrifikaciji, priključnom putu, razvoju školske mreže, amaterske kulturne delatnosti, izgradnji doma zdravlja i doma kulture, jačanju društvenog sektora u poljoprivredi (PK „Bačka” Horgoš). Sve ovo ubedljivo govori o perspektivama kako naselja, tako i njegovih oko 3.800 stanovnika, koji – verno čuvajući svoje tradicije, znaju se otvoriti prema novom, zaslužujući time položaj pažnju i simpatije. [1]

Demografija uredi

U naselju Male Pijace živi 1577 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 40,8 godina (39,3 kod muškaraca i 42,3 kod žena). U naselju ima 734 domaćinstva, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,71.

Ovo naselje je velikim delom naseljeno Mađarima (prema popisu iz 2002. godine), a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.

Demografija[2]
Godina Stanovnika
1948. 2.763
1953. 2.694
1961. 2.539
1971. 2.402
1981. 2.336
1991. 2.144 2.144
2002. 1.988 2.017
2011. 1.811
Etnički sastav prema popisu iz 2002.[3]
Mađari
  
1.916 96,37%
Srbi
  
34 1,71%
Jugosloveni
  
8 0,40%
Makedonci
  
4 0,20%
Bunjevci
  
4 0,20%
Hrvati
  
3 0,15%
Romi
  
3 0,15%
Rusini
  
1 0,05%
nepoznato
  
0 0,0%


Domaćinstva
Stanovništvo staro 15 i više godina po bračnom stanju i polu
Stanovništvo po delatnostima koje obavlja

Reference uredi

  1. ^ Zvanična veb-strana Kanjiže, Male Pijace Naše selo dr Pap Đerđ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (21. februar 2013), Pristupljeno 12. 4. 2013.
  2. ^ „Knjiga 9”. Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima (PDF). webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. maj 2004. ISBN 86-84433-14-9. 
  3. ^ „Knjiga 1”. Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-00-9. 
  4. ^ „Knjiga 2”. Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-01-7. 

Spoljašnje veze uredi