Minimalna težina triangulacije

U računarskoj geometriji i informatici, minimalna težina triangulacije je problem nalaženja triangulacije sa najmanjom ukupnom dužinom grane .[1] To je, ulazni mnogougao ili konveksni omotač ulaznog skupa tačaka koji se mora podeliti u trouglove koji su spojeni ivica sa ivicom i teme (čvor) sa temenom, na takav način da smanje zbir obima truoglova. Problem je NP težak probem za skup ulaznih tačaka, ali se može aproksimirati do bilo koje željene preciznosti. Za ulaze mnogouglova, može se rešiti tačno u polinomijalnomvremenu. Minimalna težinska triangulacija se takođe nekad naziva kao optimalna triangulacija.

Istorija uredi

Problem minimalne težine triangulacije skupa tačaka je postavio Düppe & Gottschalk 1970, koji je predložio zahtev za konstrukciju trougaone nepravilne mreže modela zemljišne konture, i koristi pohlepni algoritam za aproksimaciju. Shamos & Hoey 1975 je pretpostavio da se mimalna težina triangulacije uvek podudara sa Delanej triangulacijom, ali to je brzo oborio Lloyd 1977, i zapravo Kirkpatrick 1980 pokazao da težine dve triangulacije se mogu razlikovati po linearnom faktoru.[2]

Problem minimalne težine triangulacije je postao važan kada je Garey & Johnson 1979 svrstao ovaj problem u listu nerešenih problema koji su NP-kompletni problemi, i mnogi kasniji autori su kasnije objavili parcijalne rezultate o tome. Konačno, Mulzer & Rote 2008 je pokazao da je problem NP težak problem, i Remy & Steger 2009 je pokazao da se tačna aproksimacija može efikasno napraviti.

Složenost uredi

Težina triangulacije skupa tačaka u dvodimenzionalnom prostoru je definisana kao zbir dužina tih grana. Problem odlučivanja je problem gde se ispituje da li postoji triangulacija sa težinom manjom od date težine; dokazano je da je to NP-težak problem a dokazao ga je Mulzer & Rote 2008. Dokaz se sastoji iz smanjenja složenosti "PLANAR-1-IN-3-SAT", specijalnog slučaja SAT problema u kome Konjunktivna normalna forma čiji je graf planaran i prihvaćen je kad ima tačan zadatak koji zadovoljava tačno jedan literal u svakom uslovu. Dokaz koristi složene uređaje, i zahteva računarsku asistenciju da bi se dokazalo tačna ponašanje ovih uređaja.

Ne zna se da li je minimala težina triangulacije NP kompletan problem, pošto ovo zavisi od poznatog problema koji se pita da li se suma radikala može izračunati u polinomijalnom vremenu. Međutim, Mazler i Rout su napomenuli da je problem NP potpun problem ako su težine čvorova zaokružene na celobrojne vrednosti.

Iako je NP težak problem, može se konstruisati u podeksponencijalnom vremenu algoritmom dinamičkog programiranja, koji razmatra sve moguće jednostavne separatorske cikluse sa   tačkama u triangulaciji, i rekurzivno nalazi optimalnu triangulaciju na svakoj strani ciklusa, i bira separatora ciklusa prema najmanjoj ukupnoj težini. Ukupno vreme ove metode je  .[3]

Aproksimacija uredi

Nekoliko autora je dokazalo rezultate poređenja minimalne težine triangulacije sa sa ostalim triangulacijama u smislu aproksimacije odnosa, najgori slučaj odnosa ukupne dužine grana alternativne triangulacije prema minimalnoj težini triangulacije. Poznato je da Delajnova triangulacija ima aproksimacioni odnos  ,[4] i to je pohlepna triangulacija (triangulacija formirana dodavanjem grana u poretku od najkraće do najduže, na svakom koraku uključujući granu kadgod ne prelazi raniju granu) ima aproksimacioni odnos  .[5] Ipak, za neke nasumično isporučene skupove tačaka, obe triangulacije, i Delajnova i pohlepna triangulacija, su u logaritamskom faktoru minimalne težine.[6]

Najteži rezultat Mazlera i Routa takođe podrazumeva NP teško pronalaženje približnog rešenja sa relativnom aproksimacionom greškom sa najviše O(1/n²). Dakle, potpuna polinomijalna aproksimacija šeme za minimalnu težinu triangulacijje je neizvesno. Međutim, kvazi-polinomijalna aproksimacija šeme je moguća: za bilo koju konstantu ε > 0, rešenje sa aproksimacionim odnosom 1 + ε se može naći u kvazi-polinomijalnom vremenu eksp (O((log n)9).[7]

Heuristika uredi

Pošto je teško naći tačna rešenja minimalne težinske triangulacije, mnogi autori su proučavaliheuristiku koja može u nekim slčajevima pronaći rešenje iako se ne može dokazati da ono radi u svim slučajevima. U nekim slučajevima, mnoga od ovih istraživanja su se fokusirala na problem nalaženja skupova grana koji su zagarantovani da pripadaju minimalnoj težinskoj triangulaciji. Ako je podgraf minimalne težinske triangulacije povezan, onda preostali netrougaoni prostor se može videti kao prostor za formiranje jednostavnog mnogougla, i cela triangulacija se može naći koristeći dinamičko programiranje kako bi se našlo optimalna triangulacija ovog mnogougaonog prostora. Isti pristup (dinamičko programiranje) se može iskoristiti za slučaj kada podgraf ima ograničen broj povezanih komponenti,[8] i isti pristup se može koristiti za pronalaženja povezanog grafa i primenu dinamičkog programiranja (DP) da se popune rupe mnogougla (koje okružuju grane grafa), takođe se koristi kao deo heuristike za pronalazak male težine ali ne i minimalne težine triangulacije.[9]

Graf koji nastaje povezivanjem dve tačke kad god su jedan drugom najbliži susedi, je podgraf minimalne težinske triangulacije.[10] Međutum, ovaj najbliži susedni graf je odgovarajući, i zato nije nikad povezan. Vezana linija pretrage ponalazi najveće poodgrafove minimalne težinske triangulacije koristeći kružno bazirani β-skelete, geometrijsi grag koji nastaje uključivanjem grane između dve tačke u i v kada god ne postoji treća tačka w koja formira ugao uwv koji je veći od nekog parametra θ. Dokazano je da, za dovoljno male vrednosti θ, graf koji nastaj formiranjem na ovaj način je podgraf minimalne težinske triangulacije.[11] Međutim, izbor θ mora obezbediti da je ovaj manji od ugla θ = 90ª za koji je β-kostur uvek povezan.

Tehnika koja je više sofisticirana se zove "LMT-kostur" koji je predložio Dickerson & Montague 1996. Formiran je iterativnim procesom, u kom dva skupa grana se održavaju, skup grana koji pripada minimalnoj težinskoj triangulaciji i skup grana koji su kandidati za pripadanje. Inicijalno, skup popznatih grana je inicijalizovan na konveksni omotač ulaza, i svi preostali parovi čvorova formiraju grane. Zatim, u svakoj iteraciji procesa konstrukcije, grane koje su kandidati se brišu kad god ne postoji par trouglova koji je formiran od preostalih grana koje formiraju četvorougao, za koji je kandidat grana najkraća dijagonala, i grane kandidati se pomeraju u skup poznatih grana kada ne postoji druge kandidat grane koja ukršta njih. "LMT-kostur" je definisan da bude skup poznatih grana koji se prouzvodi nakon što se ovaj proces završi bez ikakvih promena. Zagarantovano je da će biti podgraf minimalne težinske triangulacije, koji se može konstruisati efikasno, i u eksperimentima sa skupovima do 200 tačaka. [12] Međutim, dokazano je da na prosečno velikim skupovima tačaka ima linearan broj povezanih komponenti.[13]

Ostale heuristike koje su bile prihvaćene problemu minimalne težinske triangulacije uključuje genetske algoritme[14] separacija i evaluacija,[15] u mravlji algoritam.[16]

Varijacije uredi

Triangulacija mnogougla minimalne težine se može konstruisati u kubnom vremenu koristeći DP pristup, što je saopštio Gilbert 1979 i Klincsek 1980. U ovoj metodi, čvorovi su označeni brojevima uzastopno okok granice mnogougla, i za svaki dijagonalni čvor i do čvora j koji leži između mnogougla, optimalna triangulacija se izračunava uzimajući u obzir sve moguće toruglove ijk u mnogouglu, dodavanjem težine optimalne triangulacije ispod dijagonala ik i jk, i biranje čvora k koji vodi do minimalne uskupne težine. To je, ako MWT(i,j) predstavlja težinu minimalne težinske triangulacije za mnogougao ispod grane ij, onda opšti algoritam ima sledeće korake:

  • Za svaku moguću vrednost i, od n − 1 sve do 1, radi:
    • Za svaku moguću vrednost j, od i + 1 do n, radi:
      • Ako je ij grana mnogougla, skup MWT(i,j) = length(ij)
      • Ako ij nije unutrašnja grana mnogougla, skup MWT(i,j) = +∞
      • Inače skup MWT(i,j) = length(ij) + mini < k < j MWT(i,k) + MWT(k,j)

Posle ove završetka ove iteracije, MWT(1,n) će sadržati ukupne težine minimalne težinske triangulacije. Triangulacije se može dobiti rekurzivnom pretragom kroz niz, počevši od MWT(1,n), a na svakom koraku bira trougao ijk koji vodi do minimalne vrednosti za MWT(i,j) i rekurzivno pretražuje MWT(i,k) i MWT(j,k).

Slično DP metoda može takođe da se primeni na ulaznih skup tačaka gde sve osim konstantnog broja tačaka ležena konveksnom omotaču ulaza,[17] i na skupu tačaka koje leže na konstantnom broju ugnežđenog konveksnog mnogougla ili na konstantnom broju linija od kojih ni jedne dve se ne ukrštaju u konveksnom omotaču.[18]

takođe je moguće formulisati verziju skupa tačaka ili problema triangulacije mnogougla, u kome je jednoj dozvoljeno da dodaje štajnerove tačke, dodatne čvorove, u takvom poretku da smanji ukupnu dužinu grana rezultujuće triangulacije. U nekim slučajevim, rezultujuća triangulacija može biti kraća od minimalne težinske triangulacije za onoliko koliki je linearni faktor. Moguće je aproksimirati minimalnu težinu štajnerove triangulacije skupa tačaka unutar konstantnog optimalnog, ali konstantni faktor u aproksimaciji je veliki.[19]

Srodni problem su takođe bili proučavani uključujući konstrukciju minimalne težine pseudotriangulacije[20] ai karakteristika grafova minimalne težine triangulacije.[21]

Reference uredi

Reference uredi

Spoljašnje veze uredi