Мирисна гривача

Mirisna grivača (lat. Clavulina cinerea) je vrsta gljive. Spada u rod grivača. Veoma je ukusna i široko rasprostranjena. Osim imena mirisna grivača neki je zovu i siva grivača.

Mirisna grivača
Naučna klasifikacija
Carstvo:	Fungi
Divizija:	Basidiomycota
Klasa:	Agaricomycetes
Red:	Cantharellales
Porodica:	Clavulinaceae
Rod:	Clavulina
Vrsta:	C. cinerea
Binomno ime
Clavulina cinerea (Bull.) J.Schröt. (1888)
Sinonimi
Clavaria coralloides-cinerea Bull. (1788) Clavaria cinerea Bull. (1791) Ramaria cinerea (Bull.) Gray (1821) Merisma cinereum (Bull.) Spreng. (1827) Corallium cinereum (Bull.) G.Hahn (1883)

Trup

Trup ili tanak i visok kao kakav stručak, ili se odmah od dna počinje granati, te je u tom slučaju vrlo kratak i debeo od 1 do 3 cm (u ovom drugom slučaju tvore ga za pravo već međusobno razlučene ali još neodvojene i skupa stisnute grane prije prvog račvanja). Što je trup deblji i kraći, nosit će na dnu grane deblje od sebe samog. Bijel je ili oker boje.

Grane i grančice

Kod tankog i visokog trupa-stručka grane se većinom uopšte ne dijele u tanje grančice, nego će, ostajući sve do vrha gotovo jednako debele završiti direktno vršcima. U tom slučaju gotovo kao svijeća okomite i često uzdužno usječene, kao da su se po dvije slijepile. Kod kratkog ali debelog trupa, grane odmah, u početku gotovo vodoravno, idu na strane, pa se tek postepeno uspravljaju i dijele se još dvokratno ili trokratno na manje i prema vrhu sve tanje grančice. Vitke grane idu u visinu od 5 do 10 cm, kod razgranatijih i debljih od 4 do 9 cm, a sve zajedno poprečno mjerene od najisturenijih zaposjedaju prostor širok od 3 do 7 cm. One su sive kao dim, a kod starijih su spore bijelo naparšene.

Vršci

Vršci okeržuti, većinom zatupasti, ako da su po dva zajedno srasla, dok je između njih uzdužni urez, većinom su ipak po dva rašljasto raširena, poput jelenovih rogova, međutim ni u tom slučaju gornji vrh nije im šiljast, ili barem ne tako kao u večine drugih capica; rjeđe se zateknu tri vrška, od kojih je srednji najviši, a češće je na vrhu samo jedan jedini lijepo odozgo zaobljen.

Otrusina

Otrusina ili otisak spora je blago žućkastobijel.

Meso

Meso u trupu gotovo bijelo, inače u granama i grančicama sivkasto ili smećkasto, osobito pod površinom; mramorirano je u trupu i u grančicama, tj. Žilasto ili prugasto tamnije provođeno. Malo elastično ali ne i tvrdo, u grančicama lomljivo. Ukus blag, neutralan, miris predivno aromatičan, iako teško odrediv, otprilike s komponentama na kakav fini liker plus anis plus plus prezrele kajsije.

Stanište i rasprostranjenost

U kolonijama, polukrugovima ili lukovima kraj crnika, medunaca, alepskih i primorskih borova te pinija, u najužem mediteranskom pojasu najčeđća, no ide i dalje od obale. Najzastupljenija na Kornatima, Cresu, Lošinju, Korčuli, na Hvaru te oko Dubrovnika i Cavtata. Gotovo isključivo među kamenjem ili pod kamenom, na pješčanom terenu, bez trave, vrlo sunčanom.

Jestivost

Vrhunski delikatesna gljiva, jedna od prvih deset. Pri kuvanju se njena aroma još intezivnije osjeti. Djeluje opojno, na neke pojedince i euforično.

Slične vrste

Siva grivača je vrlo rasprostranjena, razlikuje se uglavnom po prosječno tanjim granama, oštrijim, ponekad i viličastim vršcima, te odsutnošću mirisa. Među drugim grivačama mogla bi se zamijeniti sa ljubičastom grivačom. Donk, čiji je trup jače okeržut, grane i grančice jače ljubičaste, bez sivog i vrlo lomljive. Ni ona, međutim, nema onog finog mirisa, iako je dosta dobra jestiva gljiva, a voli mračnija mjesta pod priobalnim borovima.

Literatura

• Ključ za gljive; Ivan Vocht; ITRO"Naprijed"; Zagreb 1986.

Slike

• 
• 
• 
• 
• 
•