Momčilo Gavrić (Trbušnica, 1. maj 1906Beograd, 28. april 1993)[1] je bio podnarednik Šestog artiljerskog puka Drinske divizije i najmlađi podoficir na svetu u toku Prvog svetskog rata.[2] Bio je učesnik Solunskog fronta gde je i ranjen.[1] Posle Cerske bitke, 1914. godine, sa osam godina je stekao čin kaplara[3], a vojvoda Živojin Mišić ga je na Kajmakčalanu, 1916. godine, u desetoj godini unapredio u čin podnarednika.[1]

Momčilo Gavrić
Momčilo Gavrić najmlađi podnarednik svih vremena
Lični podaci
NadimakSin Drinske divizije
Datum rođenja(1906-05-01)1. maj 1906.
Mesto rođenjaTrbušnica, Kraljevina Srbija
Datum smrti28. april 1993.(1993-04-28) (86 god.)
Mesto smrtiBeograd, SR Jugoslavija
Vojna karijera
VojskaVojska Kraljevine Srbije
Jugoslovenska vojska
ČinPodnarednik
JedinicaŠesti artiljerijski puk Drinske divizije
Učešće u ratovimaPrvi svetski rat
OdlikovanjaAlbanska spomenica
Spomenica Prvog svetskog rata
Orden zasluga za narod

Biografija uredi

 
Momčilo Gavrić i major Stevan Tucović

Rođen je 1. maja 1906. godine u Trbušnici kod Loznice kao osmo dete Alimpija i Jelene Gavrić.[1] U početku Prvog svetskog rata imao je punih osam godina.[1] Početkom avgusta 1914. godine austrougarski vojnici iz hrvatske 42. domobranske pešačke divizije (poznata i kao „Vražja divizija“)[4] su mu ubili oca, majku, tri sestre, četiri brata i babu, a kuću zapalili.[1] On je preživeo zahvaljujući ocu koji ga je poslao kod strica da nađe zapregu.[1] Ostavši i bez porodice i bez doma, pošao je na Gučevo da traži srpsku vojsku.[1] Pronašao je Šesti artiljerijski puk Drinske divizije[1] kojim je komandovao major Stevan Tucović, brat Dimitrija Tucovića.[3] Kada im je ispričao šta se dogodilo vojnici su istog dana osvetili Gavrićevu porodicu, a on je postao vojnik u njihovim redovima.[3] Major Tucović je naredio vojnicima da svakog dana daju Gavriću da opali tri puta iz topa da bi na taj način osvetio svoju porodicu.[3]

Posle rata pohađao je gimnaziju „Henri Rajt“ u Faveršamu, a zatim je završio grafičarski zanat i obuku za vozača u Beogradu. Oženio se Kosarom sa kojom je radio u fabrici hartije „Vapa“ u Beogradu.[4]

Zanimljivosti uredi

Dok je bio na odsluženju vojnog roka u Slavonskoj Požegi, 1929. godine, Momčilo je doživeo neprijatnosti. Uhapsili su ga oficiri Jugoslovenske kraljevske vojske, inače bivši austrijski oficiri, jer mu nisu verovali na reč da je proveo četiri godine ratujući i da je nosilac Albanske spomenice.[4] Za vreme Drugog svetskog rata nemački okupatori su ga dva puta zatvarali u logor, a pred streljački stroj izvodili su ga i partizani. Nakon rata, u vreme političkog prijateljstva jugoslovenskog predsednika Josipa Broza s albanskim predsednikom Enverom Hodžom, Momčila je hapsila i OZNA,[4] zbog njegovog javno izrečenog stava „da nam Albanci nisu braća“.

Velika dobrotvorka Lejdi Pedžet zvala ga je srpski vitez, a Grci su mu postavili zlatnu ploču na Krfu. Francuski predsednik Miteran mu je 1985. godine dodelio orden, a general Lepardije rekao: „Šteta što niste bili francuski vojnik, imali biste spomenik na Jelisejskim poljima“.[4] Po najmlađem savezničkom vojniku u Prvom svetskom ratu Momčilu Gavriću dobila je ime ulica u Beogradu, u naselju Stepa Stepanović.

Preminuo je u Beogradu, 28. aprila 1993. godine.

Galerija uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

Spoljašnje veze uredi