Mrkojevići (pleme)
Pleme i oblast Mrkojevići (Mrkovići) je obuhvatao predio između primorske planine Lisinj, na sjeveru i Možure, na jugu. Nalazi se u današnjoj Crnoj Gori.
Srednjovjekovni katun Mrkovića uredi
Mrkovići (Mrkojevići) se prvi put pominju u Donjoj Zeti, 1409. godine, kao katun sa ratničkom družinom najamnika. Ivan Jastrebov je pisao da se ta oblast zvala i Zabojana, ali se takođe zvao i Mrkovići, kod Farlatija gdje se kaže: ...pagus Marcovichiorum... ab Rascianis chizmaticis et turcis (premda je Turaka, tj. islamiziranih pravoslavaca, bilo vrlo malo u to vrijeme) incolitur. Prope abest vicus, cui nomen Crainae, ubi obim curia et sedes Regum Serbliae.[1][2]
U otomanskoj državi uredi
Poslije pada Skadra (1479) i Bara (1571) za vrijeme osmanske dominacije, masovno će se iz ovog plemena vršiti iseljavanja pravoslavnih porodica, u Poreč: deset porodica (1611). Zatim njih 185, pa još 20 porodica (1622). U Istru se 1633. godine iseljava još 6 porodica sa 22 člana. Islamizacija plemena Mrkojevića je otpočela početkom XVII vijeka, a najviše u periodu od 1693–1697. godine. Manji dio pravoslavnih saplemenika, ostao je da živi sa njima do danas. Prva džamija (uz učešće pravoslavaca) izgrađena je u Veljem Selu, 1752. godine. Nadbiskup barski i Primas Srbije (1671–1694) Andrija Zmajević u svom izvještaju iz 1671. godine, piše o Mrkojevićima da su jedan narod u 20 sela, od Bara do Ulcinja i da su svi pravoslavci . Pravoslavne naziva Srbima a katolike Latinima. Nasljednik Andrije Zmajevića, Marko III Đorga (1696–1700) o Mrkojevićima piše da broje preko 1300 duša i da su svi od davnina pravoslavci, ali da su tada većinom Turci (muslimani). Nadbiskup barski (1701-1712) Vicko Zmajević je ostavio zapis da u Mrkojevićima ima 140 kuća muslimana sa 1000 članova i 30 kuća pravoslavaca sa 250 članova[3].
Krst Svetog Vladimira uredi
Krst Svetog Vladimira vladara sa početka XI vijeka (okovan srebrom u Veneciji, vjerovatno krajem XVI vijeka) čuvan je, najprije u manastiru Prečista Krajinska, a po njenom rušenju u XVIII vijeku, čuvao ga je narod Krajine (mada su bili prešli u islam). Krst su od njih oteli pripadnici susjednog plemena, Mrkojevića. Kada su i ovi većinom prešli u islam, predali su krst na čuvanje svojim pravoslavnim komšijama Androvićima, iz Veljih Mikulića (kod Bara,) koji su danas isto muslimani. Krst je iznošen u procesijama na planinu Rumiju, na Trojičin dan – uz učešće predstavnika svih vjera sa barskog područja. Nekada je uz krst išao barjaktar Mrkojevića, musliman, sa isukaniim nožem, čuvajući ga, prije svega od Krajinjana (bojeći se da bi ga ovi mogli povratiti). Ivan Jastrebov, ruski konzul u Skadru, Prizrenu i Solunu i poznati naučnik, 1880. godine, u Glasniku srpskog učenog društva (knjiga XLVIII) u svojoj studiji "O pravoslavnim srpskim starim i novim crkvama u Staroj Zeti – sadašnjem Skadarskom okrugu" pišući o crkvi Prečiste Krajinske kaže: "U ovoj crkvi čuvan je bio znameniti krst, koji Mrkovići nose na goru Rumiju, gdje je crkva sv. Trojice"(str.378), a pišući o predjelu Mrkovića kod Bara kaže: "Blizu sela Mikulića nalazi se crkva Svetog Aleksandra i Svetog Jovana, i Svete Trojice na vrhu Rumije" (str.380). Manastir Svetog Aleksandra u Orošu ima sličan krst i Ivan Jastrebov ih poredi.
Jastrebov o Mrkojevićima i krstu uredi
Ivan Jastrebov i u knjizi Stara Srbija i Albanija piše o ovom plemenu da iako su tadašnji žitelji muslimani, sačuvali su srpska prezimena. Osim "poturčenih" prezimena kao što su: Kadići, Seferovići, postoje i čisto srpski nazivi bratstava: Božići, Miloševići, Nikezići, Grdovići, Vučkovići, Vukovići, Prazići... Ima do 12 pravoslavnih kuća u selima Mrkovići i Mikulići. Kod svakog sela kakva su Kosmini, Ravan, Veliki Mrkovići postoje crkvene ruševine. U selu Mikuliki (Mikulići) kod Bolice, katar. dvoranina je 1614. g. bilo 60 kuća, a u Merkojević 1000 kuća. To selo je poznato što se u njemu kod Đure Ilića Androvića sačuvao onaj krst koji pleme Mrkovića nosi na planinu Rumiju, koja se nalazi iznad planina Antivarija (Bara) i na kojoj je još sačuvana mala crkva Svete Trojice. Taj krst je bio stavljen u ruke Sv. Vladimiru položenog u sanduku s relikvijama svetaca u Krajini. Prilikom prenošenja moštiju u Elbasan, krst su zadržali pobožni hrišćani da ne ostanu bez nade u zaštitu od napada na njih od strane latinskih misionara u vrijeme mletačke vladavine. Krst je bio vlasništvo žitelja sela Krajine sve dok se nisu poturčili. Onda su se Mrkovići, kojima je Krajina bila blizu, potrudili da ovima oduzmu krst, što ih je veoma naljutilo. Od tada su preduzimali mjere da bi krst ponovo bio njihov. Još zadugo su išli s Mrkovićima kada su nosili krst na planinu Rumiju, ali uvjerivši se u nemogućnost postizanja svoga cilja, prestali su učestvovati u litijama. U vrijeme Jastrebova i islamizirani Mrkovići su prestali nositi taj krst s hrišćanima na Rumiju. Poturčili su se krajem 18. vijeka. Jedan od razloga islamizacije je bio i događaj kada je pop služio za Vaskrs liturgiju u drugoj crkvi, bez naroda, a ne u onoj u kojoj se narod bio skupio, kako je o tome uoči praznika bilo odlučeno. Krst liči na onaj koji se čuva u selu Oroši, plemena Fanda i koji je Jastrebov opisao u Slovincu. Isti takav krst ali manjih dimenzija je Jastrebov vidjeo u Dubrovniku u Dominikanskom manastiru. Pravljen je na zahtejv srpskog kralja Uroša koji ga je darovao crkvi Sv. Petra i Pavla u Raškoj.[4] I Pavle Rovinski kao razlog islamizacije ovog plemena navodi inat. Bili su ljuti na popa koji je skratio Liturgiju, pa nisu mnogi stigli.[5]
Jovićević o Mrkojevićima i krstu uredi
Andrija P. Jovićević, srpski istoričar i etnolog, 1922. godine, u monografiji Crnogorsko primorje i Krajina pišući o nošenju krsta sv. Jovana Vladimira na Rumiju o Trojičinu-dne kaže: Mnogi su pobožni poklonici, pri nošenju krsta na Rumiju, nosili na ramenu po jedan poveći kamen i iznosili ga na Rumiju, te danas postoji na vrhu Rumije poveća gomila kamenja, a o želji da se ovaj običaj spriječi navodi sledeći primjer: Negdje oko 1885. g., kada su Mrkovići, pod pritiskom vjerskih i muslimanskih političkih starješina, stali napuštati običaj, da uz krst izlaze na na Rumiju, zbog čega je i ovaj običaj imao prestati, crnogorski mitropolit Mitrofan naredi Seočanima, Krnjičanima i Šestanima, da na Trojičin-dan u masi izađu na Rumiju, da tako uveličaju ovu svečanost; i kada su Mrkovići dočuli za ovo, pobojaše se krstu, pa njih stotina momaka pođe pod oružjem uz krst na Rumiju, da ga brani, ako bude potrebno.[6]
U Knjaževini Crnoj Gori uredi
Crnogorska vojska oslobađa oblast Mrkojevića, 1877. godine, ali se stanovništvo pred njom povuklo u turski Skadar. Svi su se vratili, tek na poziv knjaza Nikole I. Brzo su se, u okviru Primorske nahije (Barski okrug), uklopili u crnogorsko društvo i državu. Prema popisu, dvije godine kasnije, u Mrkojevićima je živjelo 413 porodica, sa 2190 stanovnika. Prvu građansku školu dobijaju 1886. godine. Godine 1901. raspolagali su sa 4590 rala zemlje, 58 kosa livade i 13 mlinova za pravljenje maslinovog ulja. Gradnjom kolskog puta Bar-Ulcinj, još su 1906. godine bolje povezani sa gradskim naseljima.
Reference uredi
- ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 325., 326. Beograd: Službeni glasnik.
- ^ Farlati, Danijele. Illyricum sacrum, VII, pp. 13, levi stubac pri dnu strane.
- ^ Dabović, Đoko (2006). Pleme Šestani, pp. 97.,104., 110. Bar: Udruženje građana Šestani.
- ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 326.-328. Beograd: Službeni glasnik.
- ^ Rovinski 1998, str. 262.
- ^ Jovićević 1922, str. 150.
Literatura uredi
- Grupa autora: Istorijski leksikon Crne Gore, knjiga 4, Daly Press-Vijesti, 2006.
- Apolonovič Rovinski, Pavel (1998). Etnografija Crne Gore, tom I. CID - Podgorica.
- Jovićević, Andrija (1922). Crnogorsko primorje i Krajina.