Nacistička eugenika
Nacistička eugenika je naziv za društvenu politiku koja je provođena u nacističkoj Njemačkoj, koja je uglavnom bila utemeljena na rasizmu, i koja je u prvi plan stavljala poboljšanje arijevske rase kroz eugeniku. U provođenju ove politike, na meti nacista našli su se svi oni koji su označeni kao nedostojni života (nem. Lebensunwertes Leben), u prvom redu kriminalci, protivnici režima, osobe zaostale u razvoju, homoseksualci, slabi i neaktivni, i uopšte ljudi sa posebnim potrebama, a sve s ciljem oslobađanja njemačke arijevske rase od nepoželjnih elemenata i postizanja ideala čiste arijevske rase.
Tokom provođenja ove politike, više od 400.000 ljudi je sterilizovano protiv svoje volje, dok je oko 70.000 ubijeno u Akciji T4.[1]
Program eugenike uredi
Nacistički program eugenike provođen je po ugledu na programe prisilne sterilizacije koji su provođeni u pojedinim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država. Ovde u prvom redu treba istaći zakone koji su usvojeni u Kaliforniji.[2]
Zakon o prevenciji naslednih bolesti kod potomaka, koji je usvojen 13. jula 1933., zahtijevao je od ljekara da prijave svaki poznati slučaj naslednih bolesti, osim kod žena preko 45 godina starosti.[3] Ljekari su mogli biti kažnjeni ukoliko ne prijave takve slučajeve.
Prve godine primjene zakona, oko 4000 ljudi se žalilo na odluke vlasti o sterilizaciji, ali je najveći broj žalbi, njih 3559 odbijeno. Nacistički režim formirao je preko 200 Sudova za nasledno zdravlje (nem. Erbgesundheitsgerichte), a kao posledica njihovih presuda, preko 400.000 ljudi je prisilno sterilizovano.[4]
Identifikacija genetički bolesnih uredi
Zakon o pojednostavljivanju zdravstvenog sistema iz 1934. godine stvorio je informativne centre za genetičku i rasnu higijenu, zakonom su takođe bili propisani postupci za prijavljivanje i procjenu ljudi za koje se sumnjalo da imaju neki oblik „nasledne bolesti“, definisane u programu eugenike. Ti ljudi bi zatim bili odvedeni pred Sudove za nasledno zdravlje koji su odlučivali o sterilizaciji.[5]
Podaci o tome ko se smatra „genetički bolesnim“ prikupljani su i iz informacija koje su građani davali ljekarima prilikom redovnih ljekarskih pregleda, a upitnici koji su olakšali razvrstavanje ovih podataka napravljeni su uz pomoć Dehomaga, filijale IBM-a u Njemačkoj.[6]
Vidi još uredi
Izvori uredi
- ^ Kershaw, Ian (1991). Hitler. Longman. ISBN 978-0-582-08053-9.
- ^ Eugenics and the Nazis - the California connection(jezik: engleski)
- ^ facinghistorycampus.org - The Law for the Prevention of Hereditarily Diseased Arhivirano na sajtu Wayback Machine (7. februar 2009)(jezik: engleski)
- ^ Proctor, Robert (1988). Racial Hygiene: Medicine Under the Nazis. Harvard University Press. str. 108. ISBN 978-0-674-74578-0.
- ^ Aly, Roth & Black 2004, str. 104.
- ^ Black 2001, str. 39–36
Literatura uredi
- Black, Edwin (2001). IBM and the Holocaust. Crown / Random House. str. 39—36. ISBN 9780609808993.
- Aly, Götz; Oksiloff, Assenka; Black, Edwin (2004). The Nazi Census: Identification and Control in the Third Reich. Temple University Press. ISBN 978-1-59213-259-1.