Nikolo Makijaveli (ital. Niccolò Machiavelli; Firenca, 3. maj 1469Firenca, 21. jun 1527) je bio italijanski politički filozof tokom renesanse.[1][2] Njegovo najpoznatije delo, Vladalac (Il Principe), je knjiga namenjena da bude priručnik za vladare.[3] Izdata nakon njegove smrti, knjiga je zagovarala teoriju da „cilj određuje sredstvo“, što se smatra ranim primerom realpolitike. Uobičajena je greška da se kaže da cilj opravdava sredstvo, što Makijaveli ni u jednom svom spisu nije napisao. Makijaveli je prvi mislilac koji je uočio da politika ne podleže etičkim principima, jer opravdati nešto znači to učiniti etički ispravnim.[4][5][6][7]

Nikolo Makijaveli
Nikolo Makijaveli
Lični podaci
Datum rođenja(1469-05-03)3. maj 1469.
Mesto rođenjaFirenca, Firentinska republika
Datum smrti21. jun 1527.(1527-06-21) (58 god.)
Mesto smrtiFirenca, Firentinska republika
Filozofski rad
EpohaFilozofija Renesanse
RegijaZapadna filozofija
InteresovanjaPolitika, Vojna teorija, Istorija
IdejeMakijavelizam, Utilitarizam
Uticaji odCicerona, Tita Livija, Salustija Krispa, Ksenofonta
Uticao naTomasa Hobsa, Džejmsa Haringtona, Rusoa

Potpis

Izraz makijavelistički danas opisuje usko, samo-interesno ponašanje, i vodi mnogim nepravilnim shvatanjima Makijavelijeve filozofije.[8]

Nikolo Makijaveli

Biografija uredi

Makijaveli je rođen u Firenci, kao drugi sin Bernarda di Nikola Makijavelija, advokata (na dobrom glasu) i Bartolomee Di Stefano Neli, njegove žene. Oba roditelja su bili članovi starog plemstva Firence. Od 1494. do 1512. godine, Makijaveli mlađi je bio oficijelni vladin službenik. Tokom ovog perioda, putovao je u diplomatske misije u različite evropske dvorove u Francuskoj, Nemačkoj, ostalim italijanskim gradovima-državama. Biva kratko zatočen u Firenci 1512. godine, zatim boravi u izgnanstvu i vraća se u Firencu. Umro je u Firenci 1527. godine i sahranjen je u crkvi Santa Kroče.

Njegov život se može podijeliti u tri perioda, od kojih svaki čini posebnu i važnu eru istorije Firence. Njegova mladost je tekla istovremeno sa veličinom Firence kao italijanske sile pod vođstvom Lorenca De Medičija zvanog Il Manjifiko (Veličanstveni). Pad Medičijevih u Firenci se desio 1494. godine, iste godine kada Makijaveli stupio u državnu službu. Tokom njegove zvanične karijere Firenca je bila slobodna republika, i ovo stanje je trajalo do 1512. godine, kada su se Medičijevi vratili na scenu, i iste godine Makijaveli gubi svoju službu. Medičijevi su opet vladali Firencom od 1512. do 1527. godine, kada su opet izbačeni iz Firence. Ovo je bio period Makijavelijevog povećanog uticaja i vrijeme njegove literarne aktivnosti; umire par sedmica nakon istjerivanja Medičijevih u svojoj pedeset osmoj godini 22. juna 1527, bez povratka u državnu službu.

Mladost uredi

Mada postoji vrlo malo pisanih tragova o Makijavelijevoj mladosti, Firenca iz tih dana je jako dobro poznata, pa se rano okruženje ovog poznatog građanina Firence lako može zamisliti. Firenca u to doba je opisana kao grad sa dvije suprotne struje života, jedna određivana od strane energičnog (i asketskog) Savonarole, dok je druga struja vođena od strane ljubitelja raskoši Lorenca.

Makijaveli nam u svojoj Istoriji Firence daje sliku mladića sa kojima je njegova mladost prošla. On ovako piše: „Oni su bili slobodniji nego njihovi preci u oblačenju i životu, i trošili su više u ostalim vrstama pretjerivanja, trošeći svoje vrijeme i novac u dokoličarenju, kockanju, i ženama; njihov glavni cilj je bio da se pojave dobro obučeni i da pričaju lukavo i oštro, dok bi onaj koji bi povrijedio druge na najlukaviji način nosio titulu najpametnijeg“.

Služba uredi

Sljedeći period njegovog života je proveden u službi slobodne firentinske republike, koja je procvjetala od istjerivanja Medičijevih 1494. godine do njihovog povratka 1512. godine. Nakon četiri godine službe u jednom od javnih ureda biva postavljen za Kancelara i sekretara druge kancelarije. Ovde smo na čvrstom tlu kada želimo da saznamo za događaje u Makijavelijevom životu, zbog toga što je tokom ovog perioda on uzeo vodeću ulogu u poslovima republike, i stoga imamo njegove dekrete, zapise da nas informišu, kao i njegove vlastite tekstove. Malobrojni prepisi njega kao sekretara daju nam informacije o njegovim aktivnostima, i dopunjavaju izvore iz kojih je on crpio iskustva i karaktere koji ispunjavaju knjigu „Vladalac“.

Njegova prva misija je bila 1499. godine kod Katerine Sforce (Catherina Sforza), iz čije je sudbine izveo zaključak da je daleko bolje zaslužiti povjerenje naroda, nego zavisiti od tvrđava.

Godine 1500, biva poslan u Francusku da dobije uslove od strane Luja XII za nastavak rata protiv Pize: ovaj kralj je bio onaj, koji je načinom vođenja svojih spoljnih poslova u Italiji, počinio pet ključnih grešaka u državništvu koje su sumirane u „Vladocu“, i koji zbog istih je izbačen iz Italije. On, takođe, je bio onaj koji se razveo, što je bio uslov podrške od strane pape Aleksandra VI.

Makijavelijev javni život je bio većinom dominiran događajima proizniklim od ambicija pape Aleksandra VI i njegovog sina, Čezara Bordžije (Cesare Borgia), vojvode Valentina (duca Valentino), i ovi karakteri ispunjavaju veliki prostor u knjizi „Vladalac“. Makijaveli nikad ne oklijeva da citira akcije vojvode koje su koristile uzurpatorima koji su željeli da zadrže države koje su zauzeli.

Pisanje i smrt uredi

Po povratku Medičijevih u Firencu, Makijaveli, koji se par sedmica uzalud nadao da će zadržati svoju službu pod novim vlastodršcima Firence, biva otpušten dekretom datiranim na 7. novembar 1512. Kratko nakon ovoga biva optužen za saučesništvo u neuspjeloj zavjeri protiv Medičijevih i završava u pritvoru gdje je stavljen na torturu. Novi medičijevski ljudi, među kojima i papa Lav X, osigurali su njegovo puštanje na slobodu, i on se povlači na svoje malo imanje u San Kašano, blizu Firence, gdje se posvećuje literaturi. U pismu Frančesku Vetoriju, datiranom 13. decembra, 1513, ostavio je veoma zanimljiv opis svog života u ovome periodu, što ukazuje na njegove metode i motive za pisanje „Vladaoca“(Il principe).

Učenje uredi

Nikolo Makijaveli je poznat kao autor rečenice: „Cilj opravdava sva sredstva“, mada se ona tako formulisana ne nalazi ni u jednom njegovom delu.[9] On je smatrao da svako, pa tako i vladar ima jednu količinu moći, a cilj jeste da se ta moć što je moguće više uveća. Pri tome vladar mora biti izvan običajnih moralnih kočnica, što znači da hrišćanski moral i politika nemaju i ne mogu imati nikakvih dodirnih tačaka. Sve što uvećava moć i vlast jeste ispravno primenjivati. Iako se neki Makijavelijevi saveti mogu smatrati beskrupuloznim, sam Makijaveli upozorava da realno ne treba mešati sa idealnim.[9] U svom najpoznatijem delu, Vladaocu, piše:


Spisi uredi

Ovo je spisak Makijavelijevih glavnih radova (napisao ih je više od 30 tokom svog života):

  • Discorso sopra le cose di Pisa, 1499
  • Del modo di trattare i popoli della Valdichiana ribellati, 1502
  • Del modo tenuto dal duca Valentino nell' ammazzare Vitellozzo Vitelli, Oliverotto da Fermo, etc., 1502 (Description of the Methods Adopted by the Duke Valentino when Murdering Vitellozzo Vitelli, Oliverotto da Fermo, the Signor Pagolo, and the Duke di Gravina Orsini)
  • Discorso sopra la provisione del danaro, 1502
  • Decennale primo (poem in terza rima), 1506
  • Ritratti delle cose dell'Alemagna, 1508-1512
  • Decennale secondo, 1509
  • Ritratti delle cose di Francia, 1510
  • Discorsi sopra la prima deca di T. Livio, 3 vols., 1512-1517
  • Il Principe, 1513 (The Prince)
  • Andria, comedy translated from Terence, 1513 (?)
  • Mandragola, prose comedy in five acts, with prologue in verse, 1513
  • Della lingua (dialogue), 1514
  • Clizia, comedy in prose, 1515 (?)
  • Belfagor arcidiavolo (novel), 1515
  • Asino d'oro (poem in terza rima), 1517
  • Dell'arte della guerra, 1519-1520 (The Art of War)
  • Discorso sopra il riformare lo stato di Firenze, 1520
  • Sommario delle cose della citta di Lucca, 1520
  • Vita di Castruccio Castracani da Lucca, 1520 (The Life of Castruccio Castracani of Lucca)
  • Istorie fiorentine, 8 books, 1521-1525 (History of Florence)
  • Frammenti storici, 1525.
  • Other poems include Sonetti, Canzoni, Ottave, and Canti carnascialeschi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Niccolo Machiavelli - Italian statesman and writer”. 8. 8. 2023. 
  2. ^ „Niccolò Machiavelli”. 
  3. ^ Montesquieu (1689–1755) is a rival for this role. Lahtinen, Mikko (2009). Politics and Philosophy: Niccolò Machiavelli and Louis Althusser's Aleatory Materialism. BRILL. str. 115—16. ISBN 9789047429944. 
  4. ^ B. Spinoza, Tractatus theologico politicua, V, 7
  5. ^ D. Diderot, Machivellianism, in Encyclopedie
  6. ^ J.-J. Rousseau, Contratto sociale, III, 6
  7. ^ Heller, Agnes (2015), Renaissance Man, Abingdon: Routledge, str. 415, ISBN 9781317403302 
  8. ^ Giovanni Giorgini, "Five Hundred Years of Italian Scholarship on Machiavelli's Prince," Review of Politics (2013) 75#4 pp. 625–40
  9. ^ a b v „Fenomen zla u filozofiji od klasične patristike do Baruha de Spinoze”. Pristupljeno 15. 4. 2013. 

Literatura uredi

Biografije uredi

Politička misao uredi

Italijanske studije uredi

  • Barbuto, Marcelo (2005), "Questa oblivione delle cose. Reflexiones sobre la cosmología de Maquiavelo (1469—1527)," Revista Daimon, 34, Universidad de Murcia. p. 34–52.
  • Barbuto, Marcelo (2008), "Discorsi, I, XII, 12–14. La Chiesa romana di fronte alla republica cristiana", Filosofia Politica, 1, Il Mulino, Bologna. p. 99–116.
  • Connell, William J. (2015), Machiavelli nel Rinascimento italiano, Milano, Franco Angeli.
  • Giuseppe Leone, "Silone e Machiavelli. Una scuola...che non crea prìncipi", pref. di Vittoriano Esposito, Centro Studi Ignazio Silone, Pescina, 2003.
  • Martelli, Mario (2004), "La Mandragola e il suo prologo", Interpres, XXIII. p. 106–42.
  • Martelli, Mario (2003), "Per la definizione della nozione di principe civile", Interpres, XXII.
  • Martelli, Mario (2001), "I dettagli della filologia", Interpres XX. p. 212–71.
  • Martelli, Mario (1999a), "Note su Machiavelli", Interpres XVIII. p. 91–145.
  • Martelli, Mario (1999b), Saggio sul Principe, Salerno Editrice, Roma.
  • Martelli, Mario (1999c), "Machiavelli e Savonarola: valutazione politica e valutazione religiosa", Girolamo Savonarola. L´uomo e il frate". Atti del xxxv Convegno storico internazionale (Todi, II-14 ottobre 1998), CISAM, Spoleto. p. 139–53.
  • Martelli, Mario (1998a), Machiavelli e gli storici antichi, osservazioni su alcuni luoghi dei discorsi sopra la prima deca di Tito Livio, Quaderni di Filologia e critica, 13, Salerno Editrice, Roma.
  • Martelli, Mario (1998b), "Machiavelli politico amante poeta", Interpres XVII. p. 211–56.
  • Martelli, Mario (1998c), "Machiavelli e Savonarola", Savonarola. Democrazia, tirannide, profezia, a cura di G.C. Garfagnini, Florencia, Sismel-Edizioni del Galluzo. p. 67–89.
  • Martelli, Mario and Bausi, Francesco (1997), "Politica, storia e letteratura: Machiavelli e Guicciardini", Storia della letteratura italiana, E. Malato (ed.), vol. IV. Il primo Cinquecento, Salerno Editrice, Roma. p. 251–320.
  • Martelli, Mario (1985–1986), "Schede sulla cultura di Machiavelli", Interpres VI. p. 283–330.
  • Martelli, Mario (1982) "La logica provvidenzialistica e il capitolo XXVI del Principe", Interpres IV. p. 262–384.
  • Martelli, Mario (1974), "L´altro Niccolò di Bernardo Machiavelli", Rinascimento, XIV. p. 39–100.
  • Sasso, Gennaro (1993), Machiavelli: storia del suo pensiero politico, II vol., Bologna, Il Mulino,
  • Sasso, Gennaro (1987–1997) Machiavelli e gli antichi e altri saggi, 4 vols., Milano, R. Ricciardi

Izdanja uredi

Kolekcije
  • Gilbert, Allan H. ed. Machiavelli: The Chief Works and Others, (3 vol. 1965), the standard scholarly edition
  • Bondanella, Peter, and Mark Musa, eds. The Portable Machiavelli (1979)
  • Penman, Bruce. The Prince and Other Political Writings, (1981)
  • Machiavelli, Niccolò (januar 1994). Wootton, David, ur. Selected Political Writings. Indianapolis: Hackett Pubs. ISBN 087220247X. 
Princ
  • Machiavelli, Niccolò (2016). The Prince with Related Documents (Second izd.). Boston: Bedford/St. Martin's. ISBN 978-1-319-04892-1. . Translated by William J. Connell
  • Machiavelli, Niccolò (9. 10. 2015). W. Garner, ur. The Prince. Prevod: Luigi Ricci. Adagio Press. ISBN 978-0996767705. 
  • Machiavelli, Niccolò (1961). The Prince. London: Penguin. ISBN 978-0-14-044915-0. . Translated by George Bull
  • Machiavelli, Niccolò (2006), El Principe/The Prince: Comentado Por Napoleon Bonaparte / Commentaries by Napoleon Buonaparte, Mestas Ediciones . Translated into Spanish by Marina Massa-Carrara
  • Machiavelli, Niccolò (1985), The Prince, University of Chicago Press . Translated by Harvey Mansfield
  • Machiavelli, Niccolò (1995), The Prince, Everyman . Translated and Edited by Stephen J. Milner. Introduction, Notes and other critical apparatus by J.M. Dent.
  • The Prince ed. by Peter Bondanella (1998) 101 pp = The%20Prince online edition[mrtva veza]
  • ed. by Rufus Goodwin and Benjamin Martinez (2003) The Prince. ISBN 0937832383. . excerpt and text search
  • The Prince (2007) Machiavelli, Niccolò (2007). The Prince: Arc Manor's Original Special Student Edition. Arc Manor Publishers. ISBN 978-0979415401. . excerpt and text search
  • Machiavelli, Niccolò. The Prince, (1908 edition tr by W. K. Marriott) Gutenberg edition
  • Marriott, W. K. (2008). The Prince. Red and Black Publishers. ISBN 978-1-934941-00-3. 
  • Il principe (2006) ed. by Mario Martelli and Nicoletta Marcelli, Edizione Nazionale delle Opere di Niccolò Machiavelli, Salerno Editrice, Roma.
Otkrića na Liviju
  • Discorsi sopra la prima deca di Tito Livio (2001), ed. by Francesco Bausi, Edizione Nazionale delle Opere di Niccolò Machiavelli, II vol. Salerno Editrice, Roma.
  • The Discourses, tr. with introduction and notes by L. J. Walker (2 vol 1950).
  • Machiavelli, Niccolò (1531). The Discourses. Translated by Leslie J. Walker, S.J, revisions by Brian Richardson (2003). London: Penguin Books. ISBN 978-0-14-044428-5. 
  • The Discourses, edited with an introduction by Bernard Crick (1970).
Umetnost ratovanja
Florentinske istorije
  • History of Florence online 1901 edition
  • Machiavelli, Niccolò (1988), Florentine Histories, Princeton University Press . Translation by Laura F Banfield and Harvey Mansfield.
Korespondencija
  • Juan Manuel Forte (edición y traducción), Madrid, La Esfera de los Libros, 435 págs. Machiavelli, Niccolò (2007). Epistolario privado. Las cartas que nos desvelan el pensamiento y la personalidad de uno de los intelectuales más importantes del Renacimiento. Esfera de los Libros. ISBN 978-84-9734-661-0. 
  • The Private Correspondence of Niccolò Machiavelli, ed. by Orestes Ferrara; (1929) = The%20Private%20Correspondence%20of%20Nicolo%20Machiavelli online edition[mrtva veza]
  • Machiavelli, Niccolò (1996), Machiavelli and his friends: Their personal correspondence, Northern Illinois University Press . Translated and edited by James B. Atkinson and David Sices.
  • Also see Najemy 1993.
Poezija i komedija
  • Machiavelli, Niccolò (1985), Comedies of Machiavelli, University Press of New England  Bilingual edition of The Woman from Andros, The Mandrake, and Clizia, edited by David Sices and James B. Atkinson.
  • Hoeges, Dirk (2006). Niccolò Machiavelli. Dichter-Poeta. Mit sämtlichen Gedichten, deutsch/italienisch. Con tutte le poesie, tedesco/italiano. Reihe: Dialoghi/Dialogues: Literatur und Kultur Italiens und Frankreichs, Band 10, Peter Lang Verlag, Frankfurt/M. u.a. ISBN 978-3-631-54669-7. 

Spoljašnje veze uredi