Odgovornost za štetu koju prouzrokuje dete

Odgovornost za štetu koju prouzrokuje dete predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) od strane deteta.[1][2] Šteta koja je nastala takvim slučajem može biti imovinska odnosno materijalna i neimovinska odnosno nematerijalna šteta. U pravu, odgovornost za štetu koju prouzrokuje dete, spada pod tzv. odgovornošću za druge a zakon koji se primenjuje, u ovom slučaju, jeste Zakon o obligacionim odnosima Republike Srbije[3] i Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela.[4]

Zakon o obligacionim odnosima Republike Srbije

uredi
 
Pred zakonom su svi jednaki.

Obligaciono pravo predstavlja skup pravnih pravila kojim se regulišu obligacioni odnosi, dok su obligacioni odnosi takvi društveni odnosi u koje ljudi ulaze kada jedni od drugih traže neko davanje, činjenje, propuštanje ili trpljenje.[5]. Opšta načela o prouzrokuvanju štete data su članovima 154, 155, 156 i 157 Zakona o obligacionim odnosima Republike Srbije[3].

Član 154

uredi
  • Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
  • Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
  • Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155

uredi

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta)

Član 156

uredi
  • Svako može zahtevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga preti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od delatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može sprečiti odgovarajućim merama.
  • Sud će na zahtev zainteresovanog lica narediti da se preduzmu odgovarajuće mere za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja, ili da se otkloni izvor opasnosti, na trošak držaoca izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini.
  • Ako šteta nastane u obavljanju opštekorisne delatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa, može se zahtevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice.
  • Ali, i u tom slučaju se može zahtevati preduzimanje društveno opravdanih mera za sprečavanje nastupanja štete ili za njeno smanjenje.

Član 157

uredi
  • Svako ima pravo zahtevati od suda ili drugog nadležnog organa da naredi prestanak radnje kojom se povređuje integritet ljudske ličnosti, ličnog i porodičnog života i drugih prava njegove ličnosti.
  • Sud, odnosno drugi nadležni organ može narediti prestanak radnje pod pretnjom plaćanja izvesne novčane svote, određene ukupno ili po jedinici vremena, u korist povređenog.

Termin dete u pravnom smislu

uredi

Često se dešava da se, zbog neupućenosti u pravne termine, mešaju termini dete i maloletnik i maloletno lice.

  • Detetom se smatra lice koje nije navršilo četrnaest godina.
  • Maloletnikom se smatra lice koje je navršilo četrnaest, a nije navršilo osamnaest godina.
  • Maloletnim licem smatra se lice koje nije navršilo osamnaest godina.
  • Stariji maloletnik podrazumeva lice koje je navršilo 16 a nije navršilo godina, dok se pod mlađim maloletnikom podrazumeva lice koje je navršilo 14 godina, ali nije navršilo 16 godina.[6]
  • Mlađe punoletno lice je lice koje je u vreme izvršenja krivičnog dela navršilo osamnaest godina, a u vreme suđenja nije navršilo dvadeset jednu godinu.[4]

Šteta i vrste štete

uredi

Šteta je umanjenje nečije imovine i sprečavanje njenog povećanja, kao i nanošenje fizičkog ili psihičkog bola ili straha drugom licu (nematerijalna šteta)[1]. Pored toga, važno je spomenuti i sledeće pojmove:

  • Štetnik (dužnik naknade štete) je lice koje je prouzrokovalo štetu[7]
  • Oštećeni ili žrtva (poverilac naknade) je lice kome je prouzrokovana šteta[7]
  • Zastarelost – potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok). U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Potraživanje naknade štetenastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze. (ZOO, čl. 376). Posle nastupanja zastarelosti prava da zahteva naknadu [šteta|štete]], oštećenik može zahtevati od odgovornog lica, po pravilima koja važe u slučaju sticanja bez osnova, da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je prouzrokovana šteta. (ZOO, čl. 209)[7]
  • Svako je dužan da se uzdrži od postupaka kojima se drugom može prouzrokovati šteta. (ZOO čl. 16)[7]

Vrste štete

uredi

Šteta se može podeliti na 2 podkategorije. To su materijalna (imovinska) šteta i nematerijalna (neimovinska) šteta.[8]

Materijalna šteta

uredi

Materijalna (imovinska) šteta se sastoji u uništenju neke stvari, ili u manjoj ili većoj povredi, onemogućavanju ili otežanju upotrebe stvari, ili u nekoj smetnji zbog čijeg uklanjanja je potrebno napraviti troškove koji inače ne bi bili napravljeni. U pitanju je povreda nekog imovinskog interesa. Štetnik je dužan da oštećenom naknadi onaj interes koji bi ovaj imao da se nije desio štetni događaj. Postoje dva vida materijalne štete:

  • stvarna (prosta, obična) šteta i
  • izgubljena dobit.

Nematerijalna (neimovinska) šteta

uredi

Nematerijalna (neimovinska) šteta se razlikuje od materijalne štete jer ne predstavlja imovinski gubitak. U nekim pravnim sistemima ona se i ne naziva štetom. Nastaje usljed pretrpljenih duševnih i fizičkih bolova i straha.

Za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i pretrpljene duševne bolove zbog povrede zakonom zaštićenih ličnih prava, sud može dosuditi naknadu Nematerijalne štete, kada to opravdavaju intenzitet i dužina trajanja bolova i straha, vodeći računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, te da se ne pogoduje težnjama koje su nespojive sa prirodom i svrhom novčane naknade Nematerijalne štete.

Odgovornost za štetu koju prouzrokuje dete

uredi

Odgovornost za štetu koju prouzrokuje maloletno lice ispod 14 godina

uredi

Licu koje u vreme izvršenja protivpravnog dela, u zakonu predviđenog kao krivično delo, nije navršilo četrnaest godina, ne mogu se izreći krivične sankcije ni primeniti druge mere koje predviđa zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela.[4]

Maloletna lica do navršene sedme godine života su deliktno nesposobna i za štetu koja ona prouzrokuju drugim licima odgovaraju njihovi roditelji, bez obzira na svoju krivicu. Roditelji se mogu osloboditi odgovornosti ako dokažu da postoji neki od opštih razloga za isključenje odgovornosti. Roditelji neće odgovarati ni ako je šteta nastala dok je dete bilo povereno drugom licu i ako je to lice odgovorno za štetu. Dete do navršene sedme godine života može, ipak, iz razloga pravičnosti biti obavezano da nadoknadi štetu koju je drugome prouzrokovalo pod uslovom da se nadoknada ne može dobiti od lica koje je bilo dužno da vodi nadzor nad njim i da je materijalno stanje deteta (štetnika) znatno povoljnije od materijalnog stanja oštećenog (ZOO čl. 169).

Za štetu koju počini dete starije od sedam godina odgovaraju roditelji, osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivice.

Ako dete prouzrokuje štetu dok se nalazi pod nadzorom nekog trećeg lica (vrtić, škola, internat, zdravstvena ustanova) odgovara to lice pod čijim se nadzorom dete nalazilo, ali se to lice može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je nadzor vršilo onako kako je trebalo ili da bi šteta nastala i pri brižljivom vršenju nadzora. Ako se lice koje je vršilo nadzor nad detetom oslobodi odgovornosti, za štetu odgovaraju roditelji. Ako je dete prouzrokovalo štetu dok je bilo pod nadzorom trećeg lica, za štetu će odgovarati roditelji ako je šteta nastala usled lošeg vaspitanja maloletnika, rđavih primera ili poročnih navika koje su mu roditelji dali, ili se i inače šteta može upisati roditeljima u krivicu. U ovom slučaju oštećeni može da zahteva nadoknadu štete direktno od roditelja, međutim, ukoliko štetu nadoknadi lice koje je vršilo nadzor nad detetom, ono ima pravo da od roditelja traži regres. Roditelji mogu po osnovu pravičnosti biti obavezani da nadoknade štetu koju je prouzrokovalo njihovo maloletno dete sposobno za rasuđivanje pod uslovom da maloletnik nije sam u stanju da plati naknadu i da je materijalno stanje roditelja znatno povoljnije od materijalnog stanja oštećenog lica (ZOO čl. 169)[9][8]

Odgovornost za štetu koju prouzrokuje maloletno lice iznad 14 godina

uredi

Maloletna lica starija od 14 godina su deliktno sposobna i odgovaraju za štetu po opštim pravilima o odgovornosti. Zakon koji važi u tom slučaju jeste Zakon o maloletnim učiniocima krvičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica.

Prema maloletnom učiniocu krivičnog dela mogu se primeniti jedan ili više vaspitnih naloga za krivično delo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina.[2]

Vaspitni nalozi

uredi
  • poravnanje sa oštećenim kako bi se naknadom štete, izvinjenjem, radom ili na neki drugi način otklonile, u celini ili delimično, štetne posledice dela;
  • redovno pohađanje škole ili redovno odlaženje na posao;
  • uključivanje, bez naknade, u rad humanitarnih organizacija ili poslove socijalnog, lokalnog ili ekološkog sadržaja;
  • podvrgavanje odgovarajućem ispitivanju i odvikavanju od zavisnosti izazvane upotrebom alkoholnih pića ili opojnih droga;
  • uključivanje u pojedinačni ili grupni tretman u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi ili savetovalištu.

Krivične sankcije

uredi

Maloletnicima za učinjena krivična dela mogu se izreći: vaspitne mere, kazna maloletničkog zatvora i mere bezbednosti predviđene članom 79. Krivičnog zakonika, osim zabrane vršenja poziva, delatnosti ili dužnosti. Mlađim Maloletnicima mogu se izreći samo vaspitne mere, dok starijim Maloletnicima mogu se izreći vaspitne mere, a izuzetno može se izreći kazna maloletničkog zatvora.[2]

Vaspitne mere su:

  • mere upozorenja i usmeravanja: sudski ukor i posebne obaveze;
  • mere pojačanog nadzora: pojačan nadzor od strane roditelja, usvojioca ili staraoca, pojačan nadzor u drugoj porodici, pojačan nadzor od strane organa starateljstva, pojačan nadzor uz dnevni boravak u odgovarajućoj ustanovi za vaspitavanje i obrazovanje maloletnika;
  • zavodske mere: upućivanje u vaspitnu ustanovu, upućivanje u vaspitno-popravni dom, upućivanje u posebnu ustanovu za lečenje i osposobljavanje.

Mere upozorenja i usmeravanja izriču se kad je potrebno i dovoljno takvim merama uticati na ličnost maloletnika i njegovo ponašanje. Mere pojačanog nadzora izriču se kad za vaspitavanje i razvoj maloletnika treba preduzeti trajnije mere uz odgovarajući stručni nadzor i pomoć, a nije potrebno maloletnikovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine. Zavodske mere izriču se prema maloletniku prema kome treba preduzeti trajnije mere vaspitavanja, lečenja i osposobljavanja uz njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine, radi vršenja pojačanog uticaja na maloletnika. Zavodske mere izriču se kao poslednje sredstvo i mogu trajati, u granicama određenim ovim zakonom, samo koliko je potrebno da bi se ostvarila svrha vaspitnih mera.

Maloletnički zatvor
uredi

Starijem maloletniku koji je učinio krivično delo za koje je zakonom propisana kazna zatvora teža od pet godina, može se izreći kazna maloletničkog zatvora ako zbog visokog stepena krivice, prirode i težine krivičnog dela ne bi bilo opravdano izreći vaspitnu meru.[2]

Maloletnički zatvor ne može biti kraći od šest meseci ni duži od pet godina, a izriče se na pune godine i mesece. Za krivično delo za koje je propisana kazna zatvora dvadeset godina ili teža kazna, ili u slučaju sticaja najmanje dva krivična dela za koja je propisana kazna zatvora teža od deset godina, maloletnički zatvor može se izreći u trajanju do deset godina.

Sud će starijem maloletniku odmeriti kaznu maloletničkog zatvora u granicama koje su ovim zakonom propisane, imajući u vidu svrhu maloletničkog zatvora i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču na visinu kazne (član 54. Krivičnog zakonika)[2], a posebno stepen zrelosti maloletnika i vreme koje je potrebno za njegovo vaspitavanje i stručno osposobljavanje. Starijem maloletniku za određeno krivično delo sud ne može izreći kaznu maloletničkog zatvora u trajanju dužem od propisane kazne zatvora za to delo, ali sud nije vezan za najmanju meru propisane kazne.

Vidi još

uredi


Reference

uredi
  1. ^ a b Ministarstvo pravde i državne uprave Republike Srbije: „Zakon o obligacionim odnosima Republike Srbije“, prustup 18. mart 2013
  2. ^ a b v g d Ministarstvo pravde i državne uprave Repoublika Srbija: „Krivični zakonik Republike Srbije“, prustup 18. mart 2013
  3. ^ a b Overa: „Izvod iz Zakona o obligacionim odnosima“, prustup 18. mart 2013
  4. ^ a b v MUP Republike Srbije: „Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (18. maj 2013), prustup 18. mart 2013
  5. ^ Pravopedija: „Obligaciono pravo“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (20. avgust 2013), Pristupljeno 18. 3. 2013.
  6. ^ Paragraf: „Krivični zakonik“, Sl. glasnik RS ", br. 85/2005, 88/2005 - ispr., 107/2005 - ispr., 72/2009, 111/2009 i 121/2012, Pristupljeno 18. 3. 2013.
  7. ^ a b v g Šteta: „Pojmovi - Termini štetnik, oštećeni ili žrtva, zastarelost“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (28. januar 2013), Pristupljeno 18. 3. 2013.
  8. ^ a b Šteta: „Vrste odgovornosti“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (27. januar 2013), Pristupljeno 18. 3. 2013.
  9. ^ Dobrovoljno: „Zakon o obligacionim odnosima“, Sl. List SFRJ, br. 29/78, 39/85, 57/89 i Sl. List SRJ 31/93, Pristupljeno 18. 3. 2013.

Literatura

uredi
  • Krivični zakonik Republike Srbije
  • Zakon o obligacionim odnosima
  • Zakon o maloletnim izvršiocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica

Spoljašnje veze

uredi