Otkrivanje Karađorđevog spomenika na Kalemegdanu

Otkrivanje spomenika voždu Karađorđu na Kalemegdanu 11. avgusta 1913. godine bio je svečan i simboličan događaj ustoličen povodom otkrivanja spomenika Karađorđu Petroviću.[1] Tog dana dočekana je i vojska koja je odnela pobedu nad neprijateljima u oba Balkanska rata i najbitnije oslobodila južne krajeve Kraljevine Srbije i uključila ih u svoje granice. Ovom svečanom događaju prisustvovao je i kralj Petar i prestolonaslednik Aleksandar, koji je jahao na čelu vojske. Narod je klicao i oduševljeno dočekao pobedničku vojsku i prestolonaslednika.[1]

Dolazak vojske u Beograd
Spomenik Karađorđu

Oslobođenje Srbije započeto je Prvim srpskim ustankom pod voždom Karađorđem i završilo se upravo 1913. godine u vreme vladavine njegovih potomaka. Otkrivanje spomenika Karađorđu na Kalemegdanu zaokružilo je jedan ciklus u istoriji srpskog naroda, koji je bio pun borbe i stradanja za formiranje slobodne Srbije.

Doček vojske

uredi

Tog 11. avgusta 1913. godine već rano ujutru počeli su da se skupljaju građani na ulicama Beograda. U Šumadijskoj ulici, oko Kalemegdana, duž Nemanjine ulice, Karađorđeve, Kralj Milanove i Knez Mihailove ulice pravile su se sve veće gužve od okupljenog naroda.[1] Osim građana skupljali su se i predstavnici Beogradske opštine, Narodne skupštine, Jevrejske crkvene opštine, Saveza dobrovoljaca, ženskih humanitarnih i patriotskih društava i drugih korporacija. Među prvima stajali su predsednik beogradske opštine Ljuba Davidović, zatim Andra Nikolić - predsednik Narodne skupštine.[1] Malo dalje od njih stajao je i vojvoda Putnik i general Božanović. Kako je vreme prolazilo bilo je sve više ljudi, mase su se sjatile na ulice sa vencima i zastavama, a drugi po balkonima, prozorima i terasama čekali su vojsku. Bilo ih je čak na ogradama i na granama visokih drveća.

 
Prestolonaslednik Aleksandar i Ljuba Davidović

Vojska je kasnila, jer se čekao sedmi puk koji je zbog nepogode morao zastati u vozovima između Niša i Aleksinca i svečanost je morala da se izvrši bez njega. Konačno se na vrhu Šumadijske ulice pojavila grupa konjanika, to je bio prestolonaslednik sa svojim štabom. Masa je klicala i obasipala ih cvećem. Za prestolonaslednikom jahao je general Bojović, potom Petar Pešić, ađutant prestolonaslednikov pukovnik Švabić, referent pukovnik Stojević, potpukovnik Špartalj, sanitetski pukovnik Vladisavljević i mnogi drugi oficiri njegovog štaba.

 
Kralj Petar odlikuje prestolonaslednika Aleksandra

Prošli su kroz trijumfalnu kapiju na kojoj su bila ispisana mesta na kojima je odneta pobeda i gradova koji su oslobođeni. Tu su zastali i predsednik beogradske opštine im je u ime Beograda uputio dobrodošlicu. U tom trenutku govorili su zvanični predstavnici i pozdravljali vojsku, koja im je donela mir i oslobođenje, uz velike hvalospeve i tugom zbog svih onih koji se nisu vratili. Prestolonaslednik Aleksandar je u svom govoru iskazao je veliku žalost što ne može ovaj trenutak i zahvalnost podeliti sa svim učesnicima u ovim borbama, rekao je: Ja vas gospodo molim da uzviknemo, neka je slava onim junacima koji su pali za sreću i blagostanje naše zemlje. Živeo srpski narod! [1]

Otkrivanje spomenika

uredi
 
Polaganje venca

Spomenik je otkriven nešto kasnije tog dana na Kalemegdanu, uz prisustvo mnogobrojnih građana, zvaničnika, mitropolita, prestolonaslednika i kralja Petra. Čuli su se i topovi, a kraljeva garda je svirala himnu. Bilo je i inostranih poslanika, ali ne i austrougarskih.[1] Prestolonaslednika je dočekao i predsednik vlade Nikola Pašić. U tom trenutku pristigao je i kralj Petar, kome ministar vojni Ostojić pomogao da izađe iz kola, jer je u ovom trenutku kralj već patio od reumatizma. Masa je uzbuđeno pozdravljala kralja, koji je prišao svom sinu, prestolonasledniku Aleksandru, tri puta ga poljubio u čelo i svojeručno mu prikačio medalju za hrabrost. Bila je to veoma dirljiva scena, koja je ostavila jak utisak na okupljenu masu.[1]

 
Devojčica daje cveće prestolonasledniku Aleksandru

Zatim je počelo bogosluženje, nakon čega je mitropolit govorio o zaslugama Karađorđevim za oslobođenje Srbije. Posle toga spomenik je otkriven, građani i ljudi burno su pozdravljali ovaj gest, vojna muzika je svirala, a pevačka društva su pevala Hej trubaču s bujne Drine.[1] Kralj je izašao pred spomenik i izrazio zahvalnost vojsci, koja je svojim skromnim sredstvima podigla spomenik njegovom velikome dedu voždu Karađorđu.[1] Uz mnogo govora i pozdrava, kako je i običaj na ovakvim događajima, postavljeno je cveće i venci na spomenik i time je ovaj čin bio završen. Kasnije tog dana nastupilo je veselje, vatromet i defile vojske ispred dvora.[1] Građani su zaista sve ovo pozdravljali sa velikim oduševljenjem, jer posle toliko vremena nestabilnosti i stradanja, konačno se dešavalo nešto lepo i vredno slavljenja.[1]

Galerija

uredi

Vidi još

uredi

Reference

uredi
  1. ^ a b v g d đ e ž z i j Ur Ljubiša Valić (1913). Svečani dolazak vojske i otkrivanje Karađorđevog spomenika 11. avgusta 1913. godine u Beogradu. Beograd. 

Literatura

uredi

Spoljašnje veze

uredi